Veljko BarbieriFrancescu Barbieriju, koji je ono doživio 104 godine, 1643., dakle kad je imao više od 70 godina, rodio se četvrti sin Giovan-Francesco. Njegova braća Carlo i Pietro, kako sam već zapisao, potražila su sreću kao slikari u Veneciji, dok su on i njegov brat Sipion nastavili vojnu karijeru svog dugovječnog oca. Kako piše u dokumentima, Sipion je stekao laskavu titulu governator dell’ armi in Vienna, odnosno vojnog zapovjednika u Beču, u jeku velikih i presudnih okršaja s Turcima, dok je Giovan-Francesco u ništa lakšim, čak pogubnijim okolnostima Kandijskog rata koji je buktio gotovo cijelu polovicu XVII. stoljeća, nakon školovanja u Veneciji postao, kako je također zapisano uz njegovo ime, gov. ing. a Spalato, dakle graditeljski inženjer u Splitu. Te prve dvije generacije moje obitelji u Dalmaciji živjele su u ratnim okolnostima. Treća generacija, čiji je rodonačelnik upravo sin inženjera Giovan-Francesca, Alessandro, rođen 1691. i umro 1774., živjela je u razmjernom miru. On stoga nije morao bježati iz Dalmacije niti se posvetiti vojnom zanimanju. U tom prijelaznom razdoblju izabrao je nešto između. Bio je, naime, zemljišni mjernik, koji je više od dva desetljeća uredno, ponekad na granici artizma ali i vojnih crteža, ucrtavao i katastarski sređivao gradiće, samostane, kaštele, njihova imanja, sela, polja, oranice, pašnjake, vinograde i maslinike između Splita i Trogira. Najstariji od sačuvanih crteža iz 1745. prikazuje dio prostora, Kaštel Lukšića s mrežom putova, sela i zaseoka, s jasno ucrtanom granicom između Trogira i Splita. U njegovu kasnijem sačuvanom radu, danas u Zadarskom arhivu, Catastico dei ben stabili del monastero di S. Benedetto, alias S. Rainerio iz 1753., ili u Katastiku samostana sv. Benedikta, nekad sv. Arnira, na nekoliko crteža u mapi, ucrtane su snimke Kaštel Gomilice, njenih ulica, kuća, utvrda, samostana i palača, ali i prigradskih kućica, vrtova, voćnjaka i oranica, koje su se u to vrijeme već počele širiti prema višim predjelima, jednom, zbog turske opasnosti, većinom namijenjenih ispaši. Među brojnim kulturama koje su se uzgajale na područjima koja je ucrtao, jedna od najstarijih i u Dalmaciji najotpornijih bila je kultura ječma, po mletačkom orza, od antike glavne žitarice za prehranu širokih sredozemnih slojeva. No, što je osobitost Dalmacije i naše obale u cjelini, ta se kultura, nekad tako raširena po cijelom Sredozemlju, najdulje sačuvala upravo ovdje gdje još i danas zna zasjati među tradicionalnim jelovnicima kao zrnce uspomene i okusne nostalgije koja je nekad punila drvene žlice i keramičke lonce od Egipta, Male Azije, Grčke, Rima, preko srednjeg vijeka sve do prošlog stoljeća. Danas nam je uglavnom dostupan biserni ječam, koji se oslobađa svoje ljušture i brusi u velikim sitima dok mu površina ne postane bijela, dok je nekoć u kulinarskom opticaju bio neočišćeni ječam, teži za kuhanje, ali bogatiji mineralima i vitaminima. U doba mog pretka, mjernika Alessandra, inače oca onog liječnika Stefana, zaljubljenika u Vis i plavu ribu, bilo se života, ali ne i poljodjelstva, počelo polako spuštati na more, oko utvrda i gradića, i oni su kao i po cijeloj renesansnoj, baroknoj i prosvjetiteljskoj Europi tijekom nekoliko desetljeća gotovo udvostručili svoj obujam. No dok je u Italiji zbog osobitosti gradskog života, kao nekoć u antičkom Rimu, kultura ječma i ječmenog kruha stala ustupati mjesto pšenici i pšeničnom brašnu, u Dalmaciji, na toj osiromašenoj granici između neba, mora, kopna i uvijek zazornog zaleđa, stari su običaji preživjeli iz nužde i u odnosu na skromne europske postrenesansne svakodnevne uvjete, još skromnije životne okolnosti. Na nesreću, migracije prema gradskim središtima, pa tako i promjene u gastronomskom svijetu, u nas nisu slijedile gospodarske i intelektualne prednosti urbanih cjelina, iz kojih su začudo njihovi vladari željni mira i dokolice sve češće bježali, nego kao i danas, često stihijske nagone zaostalog seoskog puka koji je jednostavno želio postati sjenom grada. A upravo su oni najžešće napadali i mrzili taj grad, kroz duga stoljeća, kao što su i njih građani i plemići nerado primali u svoje okrilje, zajedno s njihovom sirotinjskom spizom koja je mirisala po ječmu i bobu. Takvo je bilo vrijeme mog pretka, mjernika Alessandra. Još živo vrijeme onog istog ječma koji su Heleni voljeli u svojim loncima ili u malim fritulama od orza, a Rimljani u svojim kašama koje su zbog hranjivosti svakodnevno jeli gladijatori, zbog toga nazvani i hordearii ili ječmeni ljudi. Otud se i jedno Apicijevo jelo zove Komodov lonac, kao uspomena na usamljenog i poremećenog cara, nesretnog i okrutnog sina Marka Aurelija koji je znao sudjelovati u borbama s ječmenim ljudima u gladijatorskim igrama. Onim istim ljudima od ječma koji i danas u Italiji uživaju u srednjovjekovnim i renesansnim loncima s ječmom, glasovitim casseolama, ili u juhama od graha i ječma, španjolskim donquijotovskim ollama poridama, provansalskim i villonovskim pot-au-feuovima ili napolitanskim pignatta maritatama. Sva se ova jela nimalo ili malo razlikuju od našeg orza, ječma sa suhim mesom i raznim grahoricama, posebno fažolom, kao što se ni njihovi rođaci, budući da su potekli iz istog antičkog kotla, ne mogu oteti naslijeđu koje je svima jednom bilo suvremeno. Danas, kad je u nekim kuhinjama, izuzev sjevernjačkih, ječam gotovo zaboravljen, na sredozemne se stolove opet vraća stari orzo, od milja nazvan orzotto – ječmić, budući da se sve češće priprema u kulinarskim ječmencima umjesto riže, na sve načine na koje se pripremaju suvremeni rižoti. Pa kad mi s ruba žlice kapne koja ljepljiva kap sluzi od orza, a zrno male žitarice nečujno takne površinu stola, čini mi se da na tkanju stolnjaka opet razaznajem katastarske crteže mjernika Alessandra, s jasno obilježenim poljima ječma, koja polako gutaju strašna betonska naselja, na mjestu gdje je jednom vladao uređeni sklad od davnina poznatih sedam trogirskih i splitskih Kaštela iz istinite povijesne bajke.

JEČMENI LJUDI U STAROM RIMU Zbog njegove hranjivosti ječam ili orzo u starom su Rimu svakodnevno jeli gladijatori, zbog toga nazvani i hordearii ili ječmeni ljudiOrzo na lešo
U hladnu vodu ubacite proprani orzo ? ječam i kuhajte ga dok potpuno ne omekša i sve se ne zgusne. Miješajte tijekom kuhanja da se ne bi zalijepio, a kad je gotovo, procijedite ječam i potom začinite krupnom solju, paprom, uljem, najbolje maslinovim, i sitno nasjeckanim petrusimulom.

Orzo s bižima i lešim mesom
U vodu ubacite komade raznog mesa (piletine, teletine, janjetine) i kuhajte s nasjeckanim lukom, kapulom, korijenom selena, petrusimulom i mrkvom. Kad dobijete dobru juhu, ubacite orzo ili ječam i pustite da mu površina omekša. Tada dodajte grašak, list lovora, žlicu koncentrata od rajčice, pa pustite da sve kuha dok ne omekša. Radije zaljutite jelo s malo ljute paprike nego paprom, u proljeće najbolje svježe, i pri kraju posolite i zalijte s malo maslinova ulja.

Ječam s grahom, ričet, ili orzo s fažolom
Skuhajte temeljac od kostiju i suhog mesa pa procijeđen ostavite po strani. Posebno skuhajte ječam ili orzo i procijedite, ali ostavite malo njegove vode. Zažutite nasjeckanu kapulu, bijeli luk i petrusimul s malo šalše od pomidora, pa na tu podlogu dodajte već skuhani i procijeđeni bijeli grah, ječam, komadiće očišćenog suhog mesa i podlijte temeljcem i vodom od ječma tek toliko da sve popliva. Pustite da sve vrije još nekoliko minuta i prožme se. Posolite i popaprite po želji pa služite vruće.