Damir RadićFilmski autor, romanopisac, pjesnik, slikar i glumac, 57-godišnji Takeshi Kitano više je od dvadeset godina najveća zvijezda japanske popularne kulture, a na Zapadu se proslavio 1997., pošto je silovito-melankoličnom kriminalističkom dramom “Vatromet”, poznatijom pod izvornim naslovom “Hana-bi”, osvojio Zlatnog lava u Veneciji. Kitano je jedan od onih brojnih uglednih nehollywoodskih autora čiji filmovi nikad nisu igrali na redovnom hrvatskom kino repertoaru, no zahvaljujući ponajprije HTV-u, koji nas je pred manje od godinu dana počastio ciklusom njegovih filmova, makar i u poslijeponoćnom terminu primjerenijem adults produkciji, vodeći japanski sineast nije ostao nepoznanicom hrvatskim filmofilima. Uvid u njegov opus upotpunjen je video izdanjem krimića “Brat” te uvrštenjem “Lutaka”, neobičnog spoja krimi-drame, melodrame i japanske kazališne tradicije, u prateći program novopokrenutog zagrebačkog One Take Film Festivala. Naposljetku smo dočekali i Kitanovu pravu, kino promociju: njegov zadnji projekt “Zatoići samuraj”, dobitnik nagrade publike na prošlogodišnjoj venecijanskoj Mostri, našao se na redovnom domaćem kinematografskom repertoaru.

Kitano je jedan od onih relevantnih sineasta današnjice na kojeg su ikonoklastična stremljenja Jean-Luca Godarda izvršila blagotvoran utjecaj. U njegovim filmovima narativno je izlaganje nerijetko slabije preglednosti, rado poseže za iznenadnim, posve nepripremljenim retrospekcijama likova ili vizualiziranjem njihovih zamišljaja, prizore, s obzirom na točku promatranja, voli raskadrirati na neuobičajene načine, a zaštitni mu je znak i često mijenjanje ugođaja filma od jednog do drugog njegova segmenta, pa tako nerijetko sjetne epizode u naglom prijelazu smjenjuju one britke i hladne akcije ili (toplog) humora. Svi ovi elementi prisutni su i u “Zatoićiju”, prvom Kitanovom filmu s radnjom u prošlosti (devetnaesto stoljeće) i prvom kojeg je zasnovao na protagonistu kojeg nije sam kreirao. Zatoići je naime jedna od ikona japanske popularne kulture o kojem je od početka 60-ih do kraja 80-ih snimljeno pregršt filmova i televizijska serija, a riječ je o slijepom maseru i kockaru dobre ćudi koji je istovremeno i mačevalački virtuoz, te svojim umijećem pomaže potlačenima. Kako je omiljeni Kitanov (anti)junak, kojeg redovno sam i glumi, usamljen, introvertiran i hladnokrvan čovjek visokih akcijskih sposobnosti, logično je da je tradicionalnog, pučki komunikativnog Zatoićija u svojoj obradi učinio ponešto drugačijim. Njegov Zatoići rijetko i škrto govori, a pored neprijepornih humanih odlika ima i neugodnu crtu nemilosrdnosti prema neprijateljima, čime je poprilično blizak svom glavnom antagonistu, mladom roninu Hatoriju koji se stavlja u službu zlikovaca kako bi mogao financirati liječenje bolesne supruge, ali pri obavljanju zadataka pokazuje predanost koja jasno govori o njegovom ubilačkom užitku koji pak, sugerira se, nije ono zbog čega ga je njegova lijepa supruga zavoljela. Ovu i druge intrigantne psihološke naznake Kitano tijekom filma neće razrađivati, jer namjera mu nije bila kreirati uradak kojem bi u središtu bili slojeviti i delikatni odnosi likova. Film je naime zamislio kao eklektičnu igralačku strukturu, čime se nakon izrazite dominacije tzv. ultrarealističke poetike u drugoj polovici 90-ih priključio onim autorima koji zadnjih godina ponovo afirmiraju poetiku postmodernizma, koja je potkraj 90-ih bila i otvoreno prezirana.

Kitano tako u “Zatoićiju” spaja povijesno-pustolovno-akcijski (samurajski) film, melodramu, komediju i mjuzikl, te toj žanrovskoj pluralističnosti dodaje i narativnu decentriranost odnosno priču složenu iz tri fabularna niza, čiji su nosioci Zatoići, Hatari te dvije mlade sestre gejše koje se žele osvetiti davnim ubojicama svoje obitelji, kojima sada služi Hatari. Svi bitni likovi imaju dozu pomaknutosti odnosno ekscentričnosti, ponajprije par gejša od kojih je jedna, i to ona “ženstvenija”, zapravo prerušeni muškarac. Kitano ovdje obilato zalazi na queer područje, suprotstavljajući ožalošćenost sestre gejše bratovom transvestitskom preobrazbom u “žensko” potpunoj ugodi samog brata u modelu (gejše) s kojim se savršeno srodio. Kako bi neodređenost karakteristična za queer identitet bila potpuna, Kitano lakonski zaobilazi bratovu seksualnu orijentaciju, a usto u završnici poseže za relativiziranjem Zatoićijeve sljepoće, ostavljajući gledatelje u nedoumici vidi li on zapravo ili ne. Što pak reći o flashbacku koji prikazuje bratovu inicijaciju u gejšu u vrijeme kad je bio dječak predpubertetskog ili u najboljem slučaju ranopubertetskog uzrasta, a koji jasno govori da je dječak samoinicijativno i bez ikakvog ustručavanja ponudio svoje seksualne usluge usputnom muškarcu? Očito je riječ o pružanju drugačijeg pogleda na pedofiliju koji se nastavlja na davni, u vrijeme aktualne antipedofilske histerije iznova subverzivni tretman pedofilije u Nabokovljevoj “Loliti”.

Film-slagalica intrigantnih značenjskih signala, među koje ide i humorna metatekstualna scena uvježbavanja borilačke koreografije koja jasno želi upozoriti na konstrukcijsku prirodu filma koji gledamo, “Zatoići samuraj” jedna je od poslastica aktualnog kino repertoara koji je napokon malo šire otvorio vrata Hollywoodu alternativnoj filmskoj praksi, pa nas, čini se, čekaju bolji filmski dani.
Ugledni hollywoodski veteran Robert Benton, afirmiran kao koscenarist jednog od prekretničkih uradaka američke kinematografije s kraja 60-ih, Pennova “Bonnie i Clydea”, proslavljen krajem 70-ih oscarovskim hitom “Kramer protiv Kramera”, prošle je godine dovršio svoj zadnji film “Tragovi na duši”, prilagodbu romana Philipa Rotha. Dok je Kitana u “Zatoićiju” interesirala rodna transgresija, Benton se primarno pozabavio onom rasnom. Njegov junak, sveučilišni profesor i bivši boksač Coleman Silk (Anthony Hopkins), napustio je posao potvoren za rasnu nesnošljivost prema Afroamerikancima, pri čemu nitko ne zna da je bjeloputi Silk zapravo i sam Crnac, koji je prije mnogo godina, kad ga je voljena djevojka napustila saznavši njegov rasni identitet, odlučio “postati” Židov. “Tragovi na duši” još jedno su okajanje onog što je Faulkner smatrao svojevrsnim “iskonskim” grijehom Južnjaka, no koji je očito općeamerički problem. Kao što je nedavno homoseksualni filmaš Todd Haynes u impresivnoj invokaciji Sirkovih melodrama “Daleko od raja” pokazao da je u Americi 1950-ih veza bjelkinje i crnca bila skandaloznija od homoseksualnih odnosa, tako je i Philip Roth, židovski književnik par excellence, u romanu koji je Benton adaptirao, pokazao da je između dviju proskribiranih američkih manjina – Židova i Crnaca – židovska uvijek puno bolje stajala. Dok je mislila da je Židov, slatka je protestantska djevojka s američkog srednjeg zapada bez problema mogla prihvatiti ljubav višestruko darovitog mladića, ali kad je shvatila da je Crnac, uza svu ljubav koju nije zanijekala, vezu je morala prekinuti, znajući da neće izdržati silinu društvene opresije. Slatka Steena (u filmu je sjajno utjelovljuje neznana Jacinda Barrett) pokazala je veliko srce – prekoračivala je rodne granice entuzijastički se uživjevši u ulogu boksača, dražesno je izvodila striptiz za svog dragog (iznimno sugestivni Wentworth Miller), ali onu krajnju granicu ipak se nije odvažila prijeći. “Tragovi na duši” tako pokazuju da dosezi u Americi opjevanog individualizma, tj. liberalne ideje, prečesto moraju ustupiti pred najjačim kolektivističkim predrasudama. Štoviše, Colemanovo plemenito inzistiranje na individualizmu u neprijateljskim okolnostima, koje ni danas nisu puno drugačije, primoralo ga je naposljetku da jedan kolektivni identitet (crnački) zamijeni drugim (židovskim), ali i da u ime osobne sreće zataji vlastitu obitelj. Film Roberta Bentona, koji barata srodnim motivima kao i klasični uradci “Imitacija života” Douglasa Sirka odnosno “Sjenke” Johna Cassavetesa, dojmljivo govori o najvišoj cijeni slobode koja zapravo i nije sloboda, nego zamjena jednog zatvora drugim – taj je doduše komforniji, ali suštinski ne manje bolniji.