Ilko ČulićPrince – ‘Musicology’ (Columbia / Menart)

Oko Princea su u 80-ima neprestano obigravali reporteri najčitanijih i najutjecajnijih pop-magazina, a kako je dotok informacija iz studija Paisley Park bio višestruko manji od potražnje, svaka pikanterija s njegovim imenom mogla se plasirati kao udarna vijest. U 90-ima, kad je već polako padao u pop-star hijerarhiji, “Artist formerly known as Prince” još uvijek je imao zagarantiran veliki publicitet koji je pokrivao i sasvim bizarne aktivnosti poput objavljivanja četverostrukog CD-a “Crystall Ball”. Međutim, zadnjih nekoliko godina Prince je proživio u svojevrsnoj medijskoj izolaciji, ograničivši se na komunikaciju s fanovima preko Interneta. To je bio skoro jedini kanal za promociju njegovih posljednjih studijskih radova: instrumentalnog soft-jazz LP-ja “N.E.W.S” i prilično neobičnog albuma “Rainbow Children” koji je uspio zbuniti i neke dugogodišnje simpatizere, inače naviknute na svakojake ekshibicije hitmakera iz Minneapolisa. Izvan eksperimentalnih jazz-rock i space-funk dionica “Rainbow Children” zvučao je kao pozivnica za skup Jehovinih svjedoka, ali bivši svjetski šampion u hedonizmu nije bio nimalo uvjerljiv u ulozi propovjednika. Tri godine poslije fanovi su ipak dočekali povratak starog Princea, s potpuno svjetovnim albumom “Musicology” i ambicioznim planovima koji su najavljeni potpisivanjem novog “major label” ugovora s Columbijom.

U ovom projektu Prince je vješto iskoristio činjenicu da se dobar dio suvremene američke R&B i hip hop produkcije oslanja na njegove inovacije iz 80-ih. Iz kruga deklariranih sljedbenika, kao što je D’Angelo, koji se valjda nikad ne odvaja od svoje kolekcije starih Princeovih ploča, utjecaj se proširio sve do planetarnih trendsettera poput OutKasta. Pažnja je obično fokusirana na već klasične albume “Purple Rain”, “Around The World In A Day” i “Sign ‘O’ The Times”, a upravo je iz te trilogije izvučena većina kompozitorskih i producentskih rješenja primijenjenih na “Musicology”. Možda nijedna od 12 novih pjesama neće biti prihvaćena kao zamjena za “When Doves Cry” ili “Raspberry Barrett”, ali cijela konstrukcija novog albuma vrlo je slična onima od prije dvadesetak godina. Najviše funka, dosta soula, malo bluesa u pjesmi “Call My Name” i nakon dugo vremena jedan iskorak prema psihodeličnom popu kroz “Cinnamon Girl”.

Ako je suditi prema prvim izvještajima o prodaji, to će biti dobitna kombinacija jer flashback u 80-e nije samo pobudio nostalgiju kod onih koji su odrastali uz “Purple Rain”. Visoko treće mjesto na američkoj top-listi albuma pouzdan je signal da se za slavnog povratnika odmah zainteresirala i mlađa publika privržena sezonskim R&B atrakcijama. U takvoj konkurenciji Prince sigurno pobjeđuje, makar je “Musicology” samo još jedan dobar album u njegovoj diskografiji i ne ispunjava želje najvatrenijih navijača koji uvijek očekuju nekakav spektakularni come back.

Beta Band – ‘Heroes To Zeroes’ (Regal / Dallas)

Zatrpan pohvalama na samom početku karijere, pa onda zamalo otpisan nakon slabašnog debitantskog albuma, škotski kvartet Beta Band uspio je dokazati svoj izniman potencijal tek 2001. s odličnim LP-jem “Hot Shots II”. Na zajedničkoj američkoj turneji Beta Band nije bio nimalo slabiji od Radioheada i sljedeći studijski projekt trebao je definitivno potvrditi njegov prvoligaški status. No “Heroes To Zeroes” ipak nije predodređen za takav pothvat. Treći album se od prethodnika najlakše razlikuje po istaknutijoj ulozi gitare koja usmjerava izričaj prema psihodeličnom popu i prilično obuzdava prijašnje eksperimente s elektronikom. U teoriji, to je najkraći put do brojne publike Corala i Coldplaya. U praksi, Beta Band nema dovoljno jakih pjesama na kojima bi mogao graditi tako masovnu popularnost jer popis favorita završava s “Assessment”, “Space” i “Simple”.

D-12 – ‘D-12 World’ (Interscope / Aquarius)

Detroitska petorka D-12 možda ne bi dobacila dalje od prosječnog američkog hip hop banda čija popularnost jedva dopire do susjednog kvarta, da jedan od članova nije bio stari prijatelj razvikanog Eminema. Zahvaljujući njegovu pokroviteljstvu D-12 su prodali debitantski album “Devil’s Night” u platinastoj nakladi, a sada mogu očekivati još veći uspjeh iako “D-12 World” ne donosi ništa drugo osim reperskih stereotipa koje opasnima drže još samo zabrinuti roditelji iz Family Violence Prevention Funda.

Pink Floyd – ‘The Final Cut (remastered)’ (EMI / Dallas)

Posljednji album Pink Floyda s Rogerom Watersom zauvijek je ostao u sjeni “The Walla” i malo je vjerojatno da će ga ovaj besprijekorno napravljeni remastering postaviti u drugačiju konstelaciju. No “The Final Cut” skriva nekoliko izvrsnih antiratnih pjesama s porukama koje se ne mogu čitati samo kao Watersova posveta ocu poginulom u Drugom svjetskom ratu ili kao protest protiv politike Margaret Thatcher u već pomalo zaboravljenom britansko-argentinskom sukobu oko Falklanda. “Southampton Dock” i “Two Suns In The Sunset” podsjećaju na najbolje pjesme iz Dylanova “Vijetnamskog ciklusa”, a dodatnu kvalitetu cijelom albumu daju orkestracije Michaela Kamena koji je Floyde razumio mnogo bolje nego Metallicu.

Zvjezdice:
Prince – 3
Beta Band – 3
D-12 – 2
Pink Floyd – 4

Top-lista:
1.Edo Maajka – ‘No Sikiriki’
2.Cypress Hill – ‘Till Death Do Us Part’
3.Gustafi – ‘Gust Of’
4.Franz Ferdinand – ‘Franz Ferdinand’
5.Prince – ‘Musicology’