Objavljeno u Nacionalu br. 444, 2004-05-18

Autor: Zoran Ferić

OTPUSNO PISMO

Čovjekoliki psi na uzici

Strava fotografija iz Abu Ghraiba, nakon Auschwitza, u tome je što nema nade da će bilo kakva demokratska, humana, liberalna, multikulturalna ili druga prihvatljiva ideja ili energija moći utjecati postojanje logora

Zoran FerićZoran FerićSvjetski kinološki savez zabilježio je ovih dana pojavu nove vrste pasa. Zove se “Iračanin obični” a stanište mu je zatvor Abu Ghraib nedaleko od Bagdada i američki vojni logor u Guantamu na Kubi. U svijetu u kojemu svakodnevno izumiru brojne životinjske vrste, ovo je nesumnjivo radosna vijest za čovječanstvo. Spomenuti irački pas viđen je ovih dana na fotografijama u medijima širom svijeta. Ima glavu s kukuljicom, dvije prednje ruke i dvije stražnje noge i kreće se, dakako, četveronoške kao i svi ostali psi. Na psećoj vodilici vuče ga prijazna dama obučena u uniformu američke vojske i s njim postupa onako kako i treba postupati s psima: strogo, ali pravedno. Jer pas, navodi kinološka literatura, voli strogoga gospodara, on voli red, zakon i jasne zapovjedi. Irački pas dobro podnosi zatočeništvo i čak je sklon parenju pred kamerama. Svijet su ovih dana isto tako obišle i zanimljive fotografije grupnoga parenja ove nove vrste, što bi trebalo značiti da će ih biti još. Svi mi prijatelji novootkrivenih životinjskih vrsta tomu se, dakako, radujemo. Do sada smo, naime, imali samo čovjekolike majmune, a sada su se odjednom pojavili i čovjekoliki psi. Možda je upravo to ona biološka karika koja nedostaje u razvoju između životinje i čovjeka. A evolucijski proces je obrnut. Uobičajeno je bilo mišljenje da se čovjek razvio iz neke niže životinjske vrste, posebnoga oblika čovjekolikog majmuna. Amerikanci su pak u Abu Ghraibu empirijski dokazali da proces može biti i obrnut, da se iz više biološke vrste može razviti niža. Čovjeka se prvo skine golog, da bi bio u skladu sa svojom prirodom i da bi se lišio nepotrebnoga civilizacijskoga balasta. Zatim mu se oko vrata stavlja pseća vodilica, a na glavu kukuljica ili specijalna vrsta brnjice. Da ne grize dok ga dresiraju. Moglo bi se možda uskoro dogoditi da uzgoj ovakvih pasa, upravo zato što je jednostavan i jeftin, postane komercijalno isplativ jer je američko tržište gladno novih životinjskih vrsta. Nije teško zamisliti da bi pas Iračanin obični kroz izvjesno vrijeme mogao postati vrlo moderna životinja koju bi na lajnama vodile ekstravagantne hollywoodske glumice, decentne poslovne žene u New Yorku ili pak sofisticirane tajnice u državnim uredima u Washingonu.

Evropa bi Americi zbog mučenja Iračana trebala (ali neće) zaprijetiti sankcijama ako ne izruči Busha i njegove generale Haaškom sudu Amerikanci su u Abu Ghraibu empirijski dokazali da se evolucijski proces može obrnuti, da se iz više biološke vrste može razviti niža Ulice američkih gradova mogli bi preplaviti Iračani na lajnama koji bi pišali uz električne stupove i gume parkiranih “lincolna” i njušili cipele američkih šetača. Jedino je loše i malo nezgodno što psi Iračani nemaju repa, pa se ne zna kad je pas Iračanin dobre volje, kad je veseo, a kad nije te postoji opasnost od zabune i čestih ugriza. Stoga bi za Iračane u šetnji bile obavezne brnjice. Brnjice su, doduše, koliko znam, obavezne i za sve ostale pse, ali se spomenute odredbe ne primjenjuju striktno ni u jednom većem gradu. S Iračanima to bi bilo obavezno zbog nedostatka repa, a i zbog njihove ćudljive prirode. Moglo bi ih se možda pariti s pudlicama, ili zlatnim retriverima, uglavnom nekom pitomijom vrstom pa bi dobili zahvalniju ćud i svjetliju dlaku. Križanje Iračana s ostalim psećim vrstama genetskim inženjeringom također bi moglo postati ozbiljan biznis u SAD-u. Recimo, sunite bi se moglo križati s labradorima i osposobiti ih da vode slijepce ili spašavaju djecu iz velikih jezera. Zamislite samo američkoga slijepca kojeg vodi Iračanin. Tom bi sunitsko-labradorskom Iračaninu onda bio otvoren put u najbolje američke hotele, u institucije sistema, u podzemnu željeznicu, bolnice i sveučilišta. Vidio bi tada Iračanin iz svoje pseće perspektive jednu visoko razvijenu civilizaciju, jedno sofisticirano tehnološko čudo kojemu, evo, treba i njegova sunitsko-labradorska pomoć. I tada bi taj Iračanin na psećoj vodilici i s kožnom brnjicom na ustima osjetio zadovoljstvo. Osjetio bi se korisnim i postao svjestan svoje egzistencije. S druge strane, šiitske Iračane mogli bi križati s njemačkim ovčarima ili pitbulima i koristiti kao oštre čuvare. Tako bi ti šiitsko-njemačkoovčarski Iračani patrolirali po parkovima velikih vila u predgrađu, čuvali važne ličnosti ili njušili eksploziv po aerodromima. Bilo bi to krajnje zanimljivo. Zamislite, recimo, da u nekoj zračnoj luci takav goli pas Iračanin nanjuši drugoga Iračanina, obučenog, pripadnika Al Qaede, čovjeka koji odjeven u bliskoistočnoga biznismena pod odjećom unosi u avion par kila eksploziva. I da se oni tada prepoznaju, da su, recimo, bratići iz Basre. Pa se počnu raspitivati za rođake, prisjećati se mladih dana kada prvi nije bio pas, a drugi nije bio terorist samoubojica. Oni bi se sigurno s nostalgijom prisjetili onih divnih dana kad je u Iraku vladao mir, kad gradovi nisu bili porušeni i dok je na vlasti sjedio Sadam Husein, dobri čovjek s brkovima zbog kojega je barem devedeset posto muških stanovnika Iraka nosilo brkove. I oni bi se sigurno s nostalgijom sjetili tih brkova koje su obojica nosili. Dok sada ovaj njemačkoovčarski Iračanin ne nosi brkove, smetaju mu za brnjicu, a ovaj drugi morao ih je obrijati kako bi što više sličio na nekog neiračanina i prema tome bio manje sumnjiv. I onda bi oni obojica, tamo pred aerodromskim terminalom, zaplakali zbog tih brkova, zbog Sadama, Busha, nafte i čitave te pseće situacije.

Čitava ova iračko-kinološka priča zapravo je jedna užasna negativna utopija, zajebancija kojom u samome sebi pokušavam prikriti užas, gađenje, stid i još niz drugih negativnih osjećaja koji su se javili kad sam u novinama vidio fotografije koje pokazuju kako Amerikanci muče Iračane po zatvorima širom svijeta. Užas je bio gotovo isti kao kad sam prvi put vidio fotografiju iz Aushwitza ili Buchenwalda koja prikazuje nevjerojatno mršavog golog logoraša pred otvorenim vratima peći u krematoriju. Pored njega je golem čovjek u prugastoj mornarskoj majici koji se upravo sprema da ga živog gurne u vatru. U vrijeme kad sam prvi put vidio tu fotografiju, bio sam još dijete i užas je proizlazio iz nagle spoznaje da se to uistinu radilo, da nam je prošlost i povijest takva. Onda smo se, svi mi djeca tih generacija, privikavali na takvu povijest i srodili smo se s njome. Postala nam je normalna. Užas se vratio početkom ovoga rata, dok smo gledali fotografiju iz Manjače. Tada je uzrok užasa bila činjenica što logori još uvijek postoje i, naravno, to što sada postoje ovdje kod nas. Logorima više nije bila kontaminirana samo prošlost, nego su postali i zastrašujući dio sadašnjosti. No mi smo Balkan, govorilo se onda, a na tom je poluotoku sav užas moguć. Postoji, međutim, razvijeni svijet, postoji nešto što se zove zapadna civilizacija, liberalna demokracija, i oni će spriječiti užas. Strava fotografija iz Abu Ghraiba, koje su nedavno izlazile po novinama, upravo je u tome što nema nade da će bilo kakva demokratska, humana, liberalna, multikulturalna ili kakva druga prihvatljiva ideja ili energija moći utjecati na jednu strašnu konstantu čovječje povijesti: postojanje logora. Kad su prije pedeset i nešto godina iz Trećega Reicha procurile vijesti o postojanju logora, zgražao se čitav svijet. Iako u prvo vrijeme nisu ništa činili, zapadni saveznici i Rusija ipak su porazili Hitlera. A hoće li sada, kad je nedvojbeno utvrđeno da Amerikanci organiziraju koncentracijske logore i da oni nisu ništa manje strašni od Auschwitza ili Buchenwalda, hoće li sada netko nešto učiniti? Naravno da neće. No Evropa bi trebala Americi zaprijetiti sankcijama ako ne izruči Busha i njegove generale Haaškom sudu.

Budući da se to neće dogoditi, ostaje nam kao zadovoljština samo mašta i jedna slika. Naime, ako Iračani na psećim vodilicama stvarno preplave pločnike i parkove američkih gradova, Georgeu Bushu moglo bi se dogoditi da, kad jedno jutro pogleda kroz prozor Ovalnog ureda, ugleda dobro obučenu bijelu Amerikanku srednjih godina, s iračkim ljubimcem na vodilici, kako metlicom i lopaticom čisti iračko govno s američke ulice i pažljivo ga stavlja u najlon vrećicu. A predsjednik bi onda, razočaran, zamišljeno izustio: “Zar smo se za ovo borili?”

Vezane vijesti

U minobacačkom napadu u Bagdadu šestero mrtvih

U minobacačkom napadu u Bagdadu šestero mrtvih

Najmanje šest osoba ubijeno je, a 38 je ranjeno u nedjelju kada su dvije minobacačke granate pale na bagdadski trg pun šijitskih hodočasnika, rekli… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika