Objavljeno u Nacionalu br. 444, 2004-05-18

Autor: Vedrana Rudan

ZLOĆE I POVRĆE

Važno je zvati se Štef

Najveći Hrvati, i živući i pokojni, nisu Hrvati, najveći Hrvati su Hrvatice! Slušajte me! H r v a t i c e! I najveći hrvatski političar je političarka. I najveći kušač vina je kušačica. I najveći novinar, i sportaš, i kuhar – sve su to žene

Idem polako, spojit ću rep i glavu, vi ćete reći, ovo nema ni repa ni glave. Ipak, moj je užitak govorenja veći od nelagode koju osjećam znajući da govorim u čudne uši. Ajmo. Sjedim ja tako u Palmeti, to je najbolji restoran u Zagrebu, to znate. Sjedim ja tako u Palmeti, to je u Palmotićevoj, i to znate. Ovaj čas sjedim u Palmeti i čekam da mi gospođa Štefica donese nešto, Štefica je najbolji kuhar u Zagrebu, to ne znate. A ovo sada je mala digresija. Sinoć sam bila u kinu i gledala Kajmak i marmeladu, slovenski film, nekakav ga je Bosanac režirao i napisao scenarij. Opet digresija majušna. Dok sam živjela u Jugoslaviji, strašno su mi na kurac išli vicevi o Hasi, Muji i Fati. Haso i Mujo bili su čas glupi, čas pametni, ali sirota je Fata uvijek bila kurva. Pizdila sam na to, osjetljiva sam na tu temu, mislim na temu, žene ili nema ili je kurvetina. Kad je pala Jugoslavija, odahnula sam, super, Fata više neće davati pičke za pet maraka. A onda sam sinoć gledala tu Marmeladu, drago mi je da ne znate o čemu govorim, opet Mujo, opet Haso i opet Fata kurva, samo, Fata u filmu nije Bosanka nego Slovenka. I to Slovenci gledaju? I tome se smiju u sto tisuća komada?! To bi bila ta digresija. Vraćam se u Palmetu. Kako rekoh, sjedim za stolom i čekam da mi Štefica donese nešto. Dok ona kuha, listam novine. Kad… Mili, dragi i predragi bože! Ludilo! Da mi je netko pričao?! Majko moja!!! Dragutin Tadijanović u devedeset i devetoj snimio CD Povratak u Rastušje?! Osobno recitira milijun svojih pjesama?! Gdje je Rastušje? Kamo putuje Drago Nazionale?! Jebote! Štaaaa jeeee? Vama je to normalno?! Mislite da je super kad netko u stotoj recitira?! Sto posto ste sigurni da je stari Drago naša Povijest i Kultura i Stvaralaštvo i Književnost i Poezija… Ne mislim da je okej da staroga već dvadeset i pet godina nose od priredbe do priredbe, da ga u moje ime za svaki rođendan ljube predsjednici vlade i države, sitna dječica, dojilje i udovice… Smeta mi to, uznemiruje me izdavanje CD-a jer znam da ga devedesetdevetogodišnji Dragutin Tadijanović ne bi snimio da se zove D r a g i c a Tadijanović. To mene muči! Zašto, dragi moji, Vesnu Parun nitko ne nosi od priredbe do priredbe? Zašto ona ne sjedi u prvom redu nego čuči na hrpi smeća, a Država je izvlači iz smrada kad mediji popizde? Vesna je na Dnevniku njuz samo kad polucrknuta grabi zrak u zabačenom sobičku u nekoj opskurnoj ustanovi za otpisane?! A znamo, i vi znate i ja znam, Vesna je jedno sto i petsto puta veći pjesnik od Drage Koga Nose?! Zašto to Vesni rade? Zato jer se ne zove Veseljko Parun! Kužite? Dobri, prastari Dragutin nije jedino takozvano hrvatsko muško koje je za života spomenik samo zato jer je kakvo takvo m u š k o. Ima ih još. Neću o tome, trajalo bi danima. Drugo vam želim reći. Ajmo, ajmo o književnosti! Tko se, od starih hrvatskih pisaca, pokoj im duši, danas č i t a? Govorim, č i t a? Č i t a j u se Ivana Brlić Mažuranić i Zagorka! Te dvije g o s p o đ e najveći su hrvatski p i s c i! Kužite, da bih naglasila da su dvije žene velike, moram o njima govoriti kao da imaju kurac? Koje sranje! A današnja književnost?! Ne kažem da u njoj nema muškaraca. Ima ih. Visokih, tankih, okruglih, malenih, čupavih, ćelavih, svakakvih, samo ne velikih. Postoje dva velika hrvatska pisca za koja svijet zna. Prvi je Dubravka Ugrešić, drugi Slavenka Drakulić. Vidite, i one su p i s c i i njima sam kurčić nalijepila da bih naglasila koliko su velike?! A novinari? Tko je najveći hrvatski novinar? U pisanim medijima. Ne govorim o televiziji, tu je najveći novinar muškarac, o njemu neću jer mi ruši koncepciju. Dakle, tko je najveći hrvatski novinar u novinama?! Ajde, mislite, mislite… Jelena Lovrić, gospodo! J e l e n a ! Ne Jelenko Lovrić! A političari? Tko je najveći hrvatski političar? Namreškajte svoje čelo majušno! Ajmo! Hrabar političar. Da nije lopov. Da nije krenuo u politiku gole guzice iz neke vukojebine pa završio kao gospodin gradonačelnik u ukradenom armaniju? Razmislite malo! Da nije prije rata bio komunistički direktorčić, a nakon rata kapitalistička lopovčina. Sjetite se! Da prije rata i za vrijeme rata nije urlao u boj, u boj, a nakon rata gladio Srpčiće po čupavoj glavici i s njima lomio srpsku pogaču? Tko od hrvatskih političara ne krade, ne laže, ne ide u crkvu od devedeset i prve… Ne znate? Ja ću vam reći. Najsjajniji hrvatski političar je Savka Dabčević-Kučar. Dobro ste čuli, S a v k a, ne Savko Dabčević-Kučar! Da li ste zbrojili dva i šest? Najveći Hrvati, i živući i pokojni, nisu Hrvati, najveći Hrvati su Hrvatice! Slušajte me! H r v a t i c e!

Čiji sportski uspjeh još tisuću godina neće premašiti ni jedan hrvatski nosač kurčića? Tko je?! A?! Neki skijaš? Neee… Skijašica Janica! Čitam novine i pizdim, prilazi mi Štefica, najbolji hrvatski kuhar. Oj, Štefo, oj, Štefice, gdje bi ti kraj bio da se zoveš Štef?! Ovo sam zaboravila. Tko je najveći somelijer u Hrvatskoj? Somelijeri? Somelijeri su ocjenjivači vina, to nisu pijanci i nije istina da je najveći hrvatski somelijer Vladimir Šeks, krivo mislite! Zajebali ste se! To je Danijela Kramarić! Što vam želim reći? Naše muškarčine ne znaju ni što je dobro vino!

A za kraj, Štefica će stići svaki čas, još samo ovo. Hrvatski mužjaci stalno govore o hrvatskom š p o r t u. Zavijaju na tribinama, ubijaju se kad krivonošci gurnu loptu u mrežu, svršavaju kad oznojene, polugole živine umotane u hrvatsku zastavu jašu na vratu mišićavog majmuna u japanskoj zastavi. Međunožje im puca i kad njihovi pretupi nogometaši donesu doma komadić late… A tko je?! Tko je?!! Tko je?!!! Tko je najveći hrvatski sportaš svih vremena? Čiji uspjeh još tisuću godina neće premašiti ni jedan hrvatski nosač kurčića? Tko je?! A?! Janica! Janica, gospodo moja! J a n i c a! Ne Janko! Janicaaaaaaa!!!!

Vraćam vas na početak, na mjesto radnje. Sjedim u gostionici Palmeta, čitam u novinama, opet diljem Naše nose Tadijanovića. Čitam i pizdim, prilazi mi Štefica, najbolji hrvatski kuhar, pa mi pada na pamet, oj, Štefo, oj, Štefice, gdje bi ti kraj bio da se zoveš Štef?!

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika