Tonći Kožul (lijevo) i Zoran Lazić zanat su ispekli sitcomom 'Bitange i princeze'"Ljudi misle da je zabavno i lako sjediti, maštati i izmišljati likove i događaje, ali da bi se napisala televizijska serija, često je potrebno i po godinu dana svakodnevna mukotrpnog rada, tisuće sati provednih za kompjutorom do u sitne sate, ukočena vrata. Za to vrijeme, redovito se i udebljate. Biti scenarist nije nimalo glamurozno", kaže Jelena Svilar, koscenaristica HTV-ovih serijala "Ponos Ratkajevih" i "Dome, slatki dome".
U posljednjih sedam godina snimljeno je 40-ak televizijskih serijala u produkcijama hrvatskih tv-kuća koje su postigle veliku gledanost. Većina njih nastala je prema obrascu "brzo, loše, jeftino", koji je definirao Milivoj Puhlovski, jedan od prvih redatelja u Hrvatskoj koji se prihvatio režiranja sapunica.

S obzirom na takvu inflaciju serijala, ali i na uvjete u kojima nastaju, ne čudi što je scenarist Zoran Lazić, na pitanje za koje domaće serije misli da će biti relevantne i za 20 godina, odgovorio - ni jedna.
No osim iznimno eksponiranih glumaca, redatelja i producenata u tv-serijalima, u ovaj su posao uključeni i scenaristi, od kojih cijela priča zapravo i počinje. Poput većine svojih kolega, i Jelena Svilar se u ovom poslu našla gotovo slučajno. Nekoliko godina radila je kao televizijska novinarka i urednica nekih emisija za koje je istovremeno pisala i scenarije, što je bio njen prvi susret s pisanjem scenarija. "Samu sebe sam iznenadila kad sam se prijavila na natječaj za scenariste na 'Ponosu Ratkajevih', a još više sam bila iznenađena kad sam taj posao i dobila. Otad mi se život okrenuo naglavačke", otkriva Jelena Svilar, dodajući da je oduvijek bila fanatična konzumentica tv-serija i filmova te pop-kulture općenito. Na prvom scenarističkom projektu upoznala je kazališnu redateljicu Moranu Foretić s kojom je, kaže, "kliknula" na prvu te otada rade zajedno.

"Rad na scenariju je silno zahtjevan i pedantan posao, morate precizno osmisliti karaktere motivirane da pokreću zanimljivu, tečnu i logičnu radnju. Kad bi to čovjek radio sam, mnogo bi mu toga promaklo. Potreban je nekakav reality check, netko tko će ti ukazati na slabosti određene ideje prije nego što bude prekasno. Nije to isto kao pisanje proze, najbolje se ideje rode iz brain storminga ili iz polemičkih razgovora o određenom segmentu priče. Uopće ne mogu zamisliti da tako velik i zahtjevan projekt kao što je pisanje serije radim sama. Doduše, sama sam napisala scenarije za nekoliko kratkih filmova, a upravo s Moranom pišem scenarij za dugometražni film i jednu tv-seriju za produkcijsku kuću Plan 9 Luke Rukavine. Rad na filmu velik nam je izazov, posebno zato što od početka blisko surađujemo s redateljem Vanjom Vascarcem, koji nam svojim redateljskim uputama uvelike olakšava sam rad i omogućava nam uvid u neke segmente o kojima dosada nismo puno razmišljale", kaže Svilar. Na poziv tv-producenta Ivana Maloče u svijet serijala otisnuo se i pisac Zoran Lazić, autor romana "Ljeto u gradu" te "Gori domovina" koji je napisao zajedno s Tonćijem Kožulom, s kojim je kasnije nastavio pisati i scenarije. Zanat su ispekli u popularnom sitcomu "Bitange i princeze", a kasnije su osmislili i napisali "Zakon!".

"Nakon što smo zajedno napisali satiričan roman 'Gori domovina', pisanje scenarija nam se učinilo kao dobra zabava. Ali evo, ušli smo u tu fatalnu sedmu godinu braka, veza nam više ne funkcionira kao nekad, pa smo se odlučili razići kao ljudi", otkriva Lazić.
Razlika između rada na vlastitu i naručenom projektu u njegovu slučaju, kaže, ne postoji. "Osim što mi je autorski projekt uvijek draži, razlike u pristupu zapravo i nema. Uvijek radim najbolje što mogu.

Tek nedavno sam prvi put pristao raditi na seriji koja mi se ne sviđa, novac mi je bio jedini motiv, ali i u tom slučaju sam dao sve od sebe", tvrdi Lazić.
Kao najveći problem s kojim se suočava u svom poslu Lazić ističe cenzuru. "Riječ je zapravo o televizijskoj cenzuri kojoj ne možete doskočiti jer tu nema ni pravila ni dosljednosti. U 'Zakonu!' nam, recimo, nije oprošteno to što smo kriminalce nazvali imenima domaćih književnih klasika, dok je, s druge strane, bez ijednog prigovora prošla cijela epizoda posvećena mutnim poslovima Katoličke crkve. Čista shizofrenija. Osobno mislim da u Hrvatskoj više ništa nikoga ne može šokirati; stvar je jedino u tome što televizijski urednici drhte da ih ne bi nazvao neki uzrujani umirovljenik i pobunio se zbog previše psovanja ili, ne znam, zato što se srpski filmovi prikazuju bez titlova".
Slično mišljenje ima i Vlado Bulić, autor HTV-ovih serijala "Mamutica" i "Loza", kojem posebno smetaju televizijska ograničenja kada je o psovkama riječ.
"Imaš lika Dalmatinca, ljut je kao pas, najradije bi 'pustio' ruku i dao mu da skida svece s neba, kombinira ih s domaćim životinjama i rodbinom u pozama iz kama-sutre, ali znaš da to automatski znači da se serija neće moći emitirati prije 22 sata pa moraš zakočiti", kaže Bulić, autor nagrađivanog romana "Putovanje u srce hrvatskog sna" te kolumni "Pušiona" i "Pušiona 2; Denis Lalić u raljama kapitalizma" na portalu Index.
Drugi problem s kojim se suočio u scenarističkom poslu bio mu je naučiti razmišljati vizualno.

"U cijelu priču dođeš iz književnosti, u kojoj je sve tekst. Onda ti treba neko vrijeme da skužiš da si sad u vizuali i da ne trebaš sve ispisati, da se neke stvari jednostavno vide i da je finalni proizvod u pravilu bolji što se manje priča, a više vidi", otkriva Bulić.
A tu su i kratki rokovi isporuke jer se zbog uvjeta snimanja, pisati mora na brzinu, pa se na scenarijima ne može raditi onoliko koliko bi njihovi autori to htjeli, što zna biti jako frustrirajuće. "Ni jedan producent ti neće napamet naručiti cijeli scenarij. Naručit će ga kad zatvori budžet, a od zatvaranja budžeta do prvog dana snimanja ostane nekoliko mjeseci unutar kojih trebaš ispisati nekoliko stotina stranica scenarija. Tijekom tih mjeseci živiš kao pustinjak, zatvoriš se u kuću i izlaziš van samo po cigarete. To nekad zna biti dobro, dva-tri mjeseca si u priči, u paralelnom svemiru sa svojim likovima i tako ih dobro upoznaš da se zadnje epizode napišu same, samo likove pustiš u scenu. S druge strane, uvijek ti fale još tjedan-dva da stvar detaljno ispeglaš", kaže Bulić.
Za razliku od ostalih, Diana Pečkaj Vuković, scenaristica serijala "Dolina sunca", "Sve će biti dobro", "Pod sretnom zvijezdom", u scenarističkim se vodama našla tako što je producentima iz AVE uspjela prodati vlastitu priču. "Kad je AVA raspisala natječaj za telenovelu, kolegica Martina Vukoja i ja smo se javile i predložile sinopsis 'Ljubav u zaleđu' koji smo napisale s puno užitka i veselja, ali zapravo ne očekujući mnogo. No scenarij je prihvaćen, serija je postigla veliki uspjeh, meni se posao svidio i zato sam nakon 'Ljubavi u zaleđu', ostavila novinarski posao i počela pisati scenarije".
Iako je mogućnost da sama stvara novi svijet koji će biti ekraniziran, kreira likove i situacije koje će netko utjeloviti i istražuje ljudska stanja, za nju neka vrsta čarolije u kojoj iskreno uživa, Pečkaj Vuković smatra da se kod nas ne ulaže dovoljno u razvoj scenarija.

"Razvoj scenarija je zahtjevan proces koji traži puno vremena, truda, pa i ulaganja. U našim je okolnostima to uvijek prepušteno scenaristima, od njih se očekuje da 'pripreme nešto', pa ako zatreba, ako se raspiše natječaj, producenti će to otkupiti, a ako ne, nikome ništa, mjeseci rada doslovno su otišli u vjetar. Tako ispada da su jedini koji riskiraju zapravo scenaristi. Ja nastojim afirmirati praksu da producenti razmišljaju unaprijed, da honoriraju i razvoj scenarija i tako ulažu u kvalitetu."
Iako se uloga producenta najčešće doživljava kao ograničavajući faktor kad je kreativnost u pitanju, prema riječima naših sugovornika stvar je ipak samo u novcu. "Dosad sam s producentima imao uglavnom dobra iskustva, a već nekoliko godina radim isključivo s Drugim planom koji se s 'Mamuticom' i 'Lozom' već lagano profilira kao producent ozbiljnijih dramskih projekata. Taj 'diktat producenata' o kojem se toliko priča, nije toliko njihov diktat koliko diktat budžeta. S hrvatskim budžetima teško da će se ikad moći snimiti akcijska scena s pet razbijenih automobila ili potonuće Titanica. Upravo stoga mislim da je jedna od ključnih točaka dobra komunikacija s producentima, sastanak prije početka pisanja na kojem utvrdimo koliko i kakvih lokacija imamo, koliko glavnih, koliko sporednih likova, koliko eksterijera, koliko interijera, gdje 'pustiti' ruku, a gdje malo zakočiti. Kad sve to s njima dogovorim, dalje problema nema. Dobio si okvir pa unutar njega pokaži što možeš", kaže Vlado Bulić. Slična iskustva ima i Zoran Lazić, kojem su producenti diktirali jedino budžetska ograničenja - broj lokacija i likova - ali kad se to izuzme, kaže, imao je potpunu kreativnu slobodu. Jelena Svilar pak smatra da stupanj kreativnosti ovisi o vrsti projekta na kojem radi. "Ako ste angažirani za pisanje dijaloga ili osmišljavanje zapleta na nekoj velikoj produkciji, primjerice sapunici, onda tu nema puno kreativnosti jer je većina toga unaprijed uvjetovana iz produkcije i vi ste samo jedan kotačić u velikoj mašini i pišete paralelno dok se snima. No autorski se projekti obično prvo osmisle i napišu, pa tek onda ponude produkcijskim kućama koje ih ili odbiju ili žele producirati.

Stupanj kreativnosti neusporediv je u takvim projektima."
Iako se čini da su serije na kojima rade namijenjene isključivo zabavi, na pitanja imaju li bilo kakvu političku odgovornost prema poslu koji obavljaju i kojeg konzumira velik broj ljudi diljem zemlje te uspijevaju li izraziti vlastito mišljenje kroz likove serijala Jelena Svilar kaže: "Kada samo pisale povijesnu sapunicu 'Ponos Ratkajevih', čija je radnja smještena u vrijeme Drugog svjetskog rata koji je kod nas još uvijek vrući krumpir, osjećale smo političku odgovornost da moramo napisati jasnu kritiku fašizma koji se kod nas prečesto relativizira. Nikome ni u jednom trenutku nije palo na pamet ići na ruku Tuđmanovoj ideji pomirbe koja bi se personificirala kroz lik dobrog ustaše, recimo. No kada pišete sitcom, nema političke odgovornosti, ali ima previše političke korektnosti koja je nametnuta i kao takva je glavni razlog zbog čega nam sitcomi nisu smiješni. Tek se u poigravanju s tabuima i suočavanju s ljudskim slabostima može dogoditi humor. Nije mi jasno zašto se hrvatske građane u tome uporno štedi, zaista bi nam dobro došlo malo suočavanja s našom društvenom glupošću i katarze kroz autoironičan smijeh."
Svoje nezadovoljstvo stanjem u društvu kroz svoje likove nastoji izraziti i Zoran Lazić. "Ja sam jedan nezadovoljni građanin koji, za razliku od drugih koji kukaju po birtijama, ima priliku kukati javno, i mislim da bi bilo politički neodgovorno tu priliku ne iskoristiti. Okolnosti u kojima živimo uvijek su izvor inspiracije, pa satire i 'političke nekorektnosti' u mom radu ima u velikim količinama. Možda nije mnogo, jer takve provokacije očito ne mogu promijeniti ni stanje na televiziji, a kamoli u društvu, ali čovjeka veseli." Premda je jedna od rijetkih među domaćim scenaristima s diplomom dramaturgije na zagrebačkoj Dramskoj akademiji, Ivana Gudelj ("Zauvijek susjedi", "TV vrtić") smatra da diploma ipak nije jamstvo uspjeha.

"Kao i u svakom poslu, tako i u ovom važni su i edukacija i rad. Ne možete biti pisac ako ne pišete. Tek se tada suočavate s raznim problemima na koje vas nitko ne upozorava. Uči se i na dobrim i na lošim projektima."
Terenski rad - gledanje filmova i serija, čitanje knjiga i stripova ističe i "naturščik" Zoran Lazić i dodaje: "Bez toga, neće vam pomoći stotinu akademija. Štoviše, rekao bih da edukacija često i odmaže budući da su neke od najgroznijih tv-scenarija koje sam vidio potpisali pitomci ADU." Honorari za pisanje scenarija navodno su vrlo visoki, što je za Vladu Bulića bio i razlog da se počne baviti ovim poslom, ali kad se sve uzme u obzir, i vrijeme u kojem ste "nezaposleni", kaže, "sretni ste ako iz toga izvučete prosječnu hrvatsku plaću".

"Naizgled, može se učiniti da su honorari golemi ako po epizodi sitcoma možete zaraditi oko 10 tisuća kuna ili nekoliko tisuća za epizodu sapunice. Ali kad se taj honorar rastegne na godinu ili dvije koje od njega morate preživjeti, jer ne znate kada ćete dobiti sljedeći angažman, onda ispada da se od ovoga posla živi prosječno", kaže Jelena Svilar.
"U odnosu na strane kolege, i nisu nešto. U odnosu na hrvatski prosjek su spektakularni. Da, od ovog se posla moža odlično živjeti kad posla ima. Samo ti nitko ne može jamčiti da ćeš imati posla svake godine, da ćeš svake godine dobiti projekt. Kao i svaki freelancer, imaš dobre i loše godine", dodaje Vlado Bulić.
Sindikat kažu ne postoji, a zaštićeni su onoliko koliko se sami za svoja prava izbore jer najčešće su sami svoj agent i prisiljeni su baviti se onim što nema nikakve veze sa samim poslom, primjerice, pregovarati oko honorara, što katkad zna iscrpiti više od samog posla.

"Naša su prava zaštićena Zakonom o autorskim i srodnim pravima, u načelu dobrim u segmentu zaštite intelektualnog vlasništva. On, međutim, ne štiti autore u onom komercijalnom dijelu, u određivanju vrijednosti našeg posla, honorara. Tu smo prepušteni individualnoj borbi s producentom. Po tom smo se pitanju mi scenaristi više puta pokušali udružiti u svrhu stvaranja nekog okvirnog cjenika koji bi nam jamčio dostojanstvo struke, no to udruživanje, sindikaliziranje nije uspjelo. Prema mojoj procjeni, glavni razlog je netolerancija unutar struke", kaže Dijana Pečkaj Vuković. Najveći je problem što se recesija, kao i u svim ostalim segmentima, odrazila i na snimanje serijala u Hrvatskoj tako da se danas jako malo snima. "S obzirom na situaciju u Hrvatskoj ne čudi me što se manje snima. Mislim da nije važno koliko se snima nego što se snima. Neke serije nikad nisu ni trebale biti snimljene. To mislim i za neke projekte u kojima sam sudjelovala jer nakon nekoliko mjeseci rada imala sam dojam da zapravo nikom nije stalo do projekta. A najviše pamtim upute scenaristima da epizoda baš i ne mora biti dobra - važnije je da bude napisana u roku", zaključuje Ivana Gudelj.