Objavljeno u Nacionalu br. 444, 2004-05-18

Autor: Ilko Čulić

GLAZBA

Album koji miriše na bolju budućnost hrvatskog rocka

Najproduktivniji hrvatski rock producent najavio je na svojoj kompilaciji svoje sljedeće adute

Ilko ČilićIlko ČilićDenyken – ‘15’ (Dancing Bear)

Početak devedesetih nije bio nimalo poticajan za nove domaće rockere. Na tržištu je polovni kalašnjikov obično vrijedio više od rabljene električne gitare, na radijskim top listama već su dominirali klonirani danceri, a televizija je preferirala nacionalno osviještene tamburaše. Singl “Vo-zdra” s četiri pjesme Baretovog “bosanskog” alter ega Hali Gali Halida bio je valjda posljednja stvar koja bi mogla dobro proći 1991. Ovaj čudesni spoj Detroita i Dervente, zaokružen u minijaturnom osmokanalnom zagrebačkom studiju, danas je ne samo najstariji, već i jedan od krucijalnih zapisa na dvostrukom CD-u koji pokriva prvih 15 godina producentskog rada Denisa Mujadžića – Denykena. Pjesma “Samo noćas da zaboravim tugu” uvjerljivo svjedoči kako je Hali Gali Halid bio barem desetak godina ispred svoga vremena. U ovom projektu Denykenova uloga je možda bila puno manja od Baretove, no već je pripremu terena za poslijeratnu obnovu hrvatske rock scene bilo nemoguće zamisliti bez njegovih produkcijskih zahvata na ranim albumima Pipsa, Majki i Hladnog piva. U sljedećoj etapi Denyken se nametnuo kao jedan od ukupno trojice ovdašnjih rockerskih producenata koji se mogu pohvaliti originalnim konceptom i potpuno razrađenim zamislima. Drugi je Edi Cukerić, rjeđe spominjan, ali sigurno jako zaslužan za profiliranje Gustafa i Bambi Molestersa, a treći je slovenski studijski meštar Janez Križaj koji je dugo i strpljivo peglao zvuk Leta 3.

Izbor najboljeg producenta u ovakvoj konkurenciji uglavnom ovisi o osobnim afinitetima, ili možete postupiti kao Hladno pivo koje je s vremenom iskušalo svu trojicu. Međutim, Denyken vrlo brzo dolazi u prvi plan ako se gleda tko je među njima bio najproduktivniji, a posredno i najutjecajniji. S 36 pjesama njegova kompilacija upućuje na impozantnu zbirku studijskog materijala. Izdvajaju se prvi i posljednji LP Hladnog piva (“Džinovski” i ”Šamar”), tri albuma Majki (“Razdor”, “Vrijeme je da se krene” i “Put ka srcu sunca”), cijela diskografija starih Pipsa s kojom je Ripper privukao pažnju Davida Friedmana, Jinxi sa “Second Handom”, prvijenac Stampeda, te povratnički album Zabranjenog pušenja “Fildžan viška” koji ovdje ipak nije najbolje predstavljen s pjesmom “Možeš imat moje tijelo”. Iza ovih više ili manje razvikanih naslova pojavit će se i pokoja tamna mrlja poput prvog i srećom jedinog albuma Anđe Marić s grupom Flare ili “Izbrisanih grafita” Pađen Banda, a tek kad odvojite 145 minuta za pažljivo slušanje “petnaestice” razotkrit će se još jedna strana obimne Denykeove diskografije. On je često postizao odlične rezultate i bez zvučnih imena, pa tako vrhunac njegove produkcije, ovdje ilustriran pjesmom “Fragola”, predstavlja album “Makro” pulskog sastava Dogma. Ako je suditi prema prvim signalima, sljedeći Denykenovi aduti trebali bi biti mladi zagrebački bandovi Ramirez i Mono. Potonji već na premijeri s pjesmom “Otporan na metke” zvuči kao uvjerljiv odgovor na Franza Ferdinanda, a zajedno mirišu na nešto bolju budućnost hrvatskog rocka.

Metessi – ‘Veliki strašan film’ (Dancing Bear)

U filmu “Sretno dijete” Metessiju je definitivno priznat status zaslužnog veterana ZG new wavea, ali radoznalog gledatelja koji će laskave preporuke provjeriti na njegovom novom solo albumu očekuje poprilično razočarenje. Dok se bivši frontman Patrole i Zvijezda transformirao u mainstream rock pjevača na tragu Toma Pettyja, njegov autorski potencijal polako se istopio i danas jedva nosi teret ambicioznog studijskog projekta s 15 pjesama rastegnutih u čak 80 minuta. Izuzme li se zanimljiv remake prastare Patroline pjesme “Crveno svjetlo”, ovaj je film velik i strašan jedino u naslovu, pa bi se projekcije mogle pretvoriti u okupljanja Metessijevih prijatelja i nepopravljivih nostalgičara koji lako opraštaju i brzo zaboravljaju svakome tko ih barem malo podsjeća na takozvana dobra stara vremena.

Pankrti – ‘Rdeči album’ (RTV Slovenija)

Oko 1984. u granicama bivše države pojavilo se i nekoliko superiornijih albuma, a sami Pankrti su dvije godine ranije objavili zamalo besprijekornu ploču “Državni ljubimci”. No “Rdeči” je ipak ušao u sve antologije domaćih albuma preko neponovljive verzije “Bandiere Rosse”. Jedna od najboljih pjesama YU rocka i možda najglasnija ljevičarska himna snimljena sjeverno od Havane nije ništa izgubila u protekla dva desetljeća, a podjednako se dobro drže i “Lokalne pizde” ili “Kaj nardit”. No strpljivim vlasnicima originalnog vinilnog izdanja je nakon toliko vremena ipak trebalo ponuditi kvalitetniji remastering. Zvuk ovog CD-a je daleko od reputacije Pankrta i od standarda renomiranih izdavača u koje se nekoć ubrajala i RTV Slovenija.

Superhiks – ‘Trumano’ (Litium)

Od premijernog pojavljivanja na MTV-u do istaknute pozicije predgrupe na skopskom koncertu Manu Chao & Radio Bemba, Superhiksi su stalno izranjali kao najperspektivniji novi makedonski band, ali to ne objašnjava fenomen “Trumano”. Na nevelikom makedonskom tržištu, koje sa svih strana nagrizaju pirati, ovaj album prodan je u rekordnih 25.000 primjeraka. Gostovanje trubača iz Radio Bembe je moglo osigurati dodatni publicitet, ali glavni mamac za publiku bila je mješavina brzih latin-ska ritmova i pop refrena koji nažalost prečesto i previše podsjećaju na rane radove Bajage & Instruktora. Sa sljedećim albumom možda stigne i kakav furiozni cover “Tekile Gerile”.

Zvjezdice:
Denyken – 4
Metessi -2
Pankrti -4
Superhiks – 2

Top lista:
1. Edo Maajka – “No Sikiriki”
2. Patti Smith – “Trampin’”
3. Gustafi – “Gust Of”
4. Denyken – “15”
5. Cypress Hill – “Till Death Do Us Part”

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika