Prije više od 12 godina napisao sam tekst o tome kako će se HDZ vrlo brzo vratiti na vlast. Bilo je to u vrijeme, konac 1999. godine - Franjo Tuđman je tek zalegao u mirogojsku ledinu - kada se velika većina stanovnika ove nesretne države već odlučila za promjene. Činilo se da ćemo mračne godine tuđmanizma jednom zauvijek ostaviti za sobom i krenuti drugim putem. Međutim, zahvaljujući prvo mlitavoj, a nakon toga i kriminalnoj vlasti vrlo brzo, već nakon manje od četiri godine (što je to u životu čovjeka, a kamoli države) vratili smo se Tuđmanu. Desetljeće i kusur kasnije pet kandidata za predsjednika HDZ-a odreda se poziva na neumrlog predsjednika i svaki od njih se, poput navijača na Poljudu proljeća 1980. godine, kune da s njegovog puta neće ni za mikrometar skrenuti. Svaki od njih zaklinje se da je ne samo vjernik, nego i jedini ispravni tumač onoga što bi vrhovnik, da je kojom nesrećom poživio, namjeravao i u kojem bi pravcu usmjerio Hrvatsku.

Da budemo iskreni, što je u Hrvatskoj rijetkost, Tuđman ne bi imao pojma što napraviti s ovom zemljom, a još manje s ovih pet individua iz njegove vlastite stranke koji ga na usnama nosaju kao što su onomad Srbi nosali mošti cara Lazara. Njegovi ciljevi su ispunjeni i prvi, za mnoge i vječni, predsjednik više iz glave iznad mrkog smiješka ne bi ni za maršalski čin mogao isisati još neku originalnu ideju. Jugoslavije smo se riješili, Bosna je podijeljena (ne baš kako je zamislio, ali ipak jest), narod se preselio, troznamenkasti broj obitelji vlada Hrvatskom, pridružili smo se Europskoj uniji... Sve je tu. Tuđman ne bi imao više što poželjeti. Ipak, njih petero još uvijek zaziva Tuđmana na isti način na koji su u Jugoslaviji oni koji su se željeli održati na vlasti ili je osvojiti zaklinjali u onog drugo, još više neumrlog predsjednika. Pri tom je Tomislav Karamarko ponajbolji primjerak te čudnovate vrste. Za razliku od svh ostalih pretendenata na mjesto predsjednika HDZ-a, stolni stolac državotvorne političke misli u Hrvata, on ima neospornu kvalitetu.

Posljednji je istinski izdanak Tuđmanove Hrvatske - one koja je tužila novinare, koje je srpskim i inim mafijašima osiguravala gostoprimstvo, koja se zaklinjala u vođu čvrstog i odlučnog, koja je cijeli državni aparat uprla u ideju jednog jedinog čovjeka. I zato se Karamarko, za razliku od Milinovića, Kosorice, Prgometa, Kujundžića, kada se zaklinje u Tuđmana ne pretvara. On zaista vjeruje u Hrvatsku u kojoj su špiclovi zaštitnici naroda. On je štitio ljudska prava, kaže, osnovno pravo na sigurnost. Baš poput Putina KGB-ovog njuškala zaduženog za praćenje stranaca i sumnjivih studentskih druženja koji je iz doušničkih redova otišao tek kada je špijama propao pokušaj rušenje Borisa Jeljcina. Sigurnost je tom izdanku birokratske Hrvatske najvažnija. Čija sigurnost? Ako ćemo ga suditi po učinku u njegovim su raznim mandatima najsigurnije bile ubojice. Mafijaši raznih fela bili su ,u zemlji nad kojom je bdio, savršeno sigurni. Ništa im nije prijetilo dok su postavljali paklene naprave, komadali tijela i bacali ih u jezera, pljačkali zemlju u čije ime su se kleli. U svoj se vlastiti posao Karamarko pritom nije ni najmanje miješao. Pustio ih je da rade što hoće jer nije mogao zamisliti zemlju bez takvih otrovnih individua. Baš kao ni devedesetih. To su kvalitete po kojima treba prepoznavati Tomislava Karamarka.

Da se razumijemo, ostalih četvero kandidata za predsjednika HDZ-a nije puno bolje. Svi su oni, na svoj način, sudjelovali u orgiji koja je ovoj zemlji otela dušu. Ako već ne djelom, a onda - što bi rekli redovni polaznici nedjeljnih misa n- propustom.