Srećko Jurdana“Neće mene Nacional smjenjivati kao Radovana Ortynskog!”, zagalamio je nedavno šef USKOK-a Željko Žganjer na jednoj alternativnoj televiziji, mašući primjerkom spomenutog lista u kojem se nešto pisalo o njegovoj malenkosti u povodu afere Žganjer – Granić – Bago. Nije, dakle, Račanova vlada smijenila egzibicionista Ortynskog, nego Nacional, ali Žganjer se ne da. On želi trajati u vječnosti, unatoč novinama koje razotkrivaju njegov bleferaj. Gdje li samo pronalaze te nadobudne veseljake i pretvaraju ih u policijske rukovodioce? Krenemo li smjerom usporedbe s bivšim državnim odvjetnikom na koji je ukazao gospodin Žganjer, zaključit ćemo da je on doista egzibicionistički orijentiran kao i Ortynski, s tim da je u TV nastupima još kudikamo maštovitiji od njega. O tome postoje impresivni vizualni tragovi.

Cirkusant u ulozi Eliota Nessa

Prvi televizijski iskaz o Mati Graniću dao je na atletskoj stazi za vrijeme jogginga*, jer konvencionalna kancelarija nije adekvatan scenski prostor za energijom impregniranoga Eliota Nessa broj tri. Drugi televizijski iskaz dao je Željku Malnaru i njegovoj pijanoj ekipi u emisiji “Nightmare Stage”. Graniću je – ne bez razloga – pozlilo dok je u zatvoru gledao taj nastup. Otvoreno govoreći, već sama činjenica da se šef USKOK-a pojavljuje u vulgarnome programu kakav se valjda može emitirati jedino u Hrvatskoj, i da tamo služi kao objekt za javnu sprdnju, trebala bi da bude dovoljna za njegovu smjenu. O tome smo već na ovome mjestu nešto pisali, ali ispad se – premda zapravo nečuven – tretira ignorirajuće benevolentno. Ivo Sanader pere ruke i izjavljuje kako se “ne namjerava miješati u trodiobu vlasti”. Svaka čast Sanaderovoj principijelnosti, ali tko bi, ako ne premijer, trebao intervenirati u ovakvim slučajevima kad se šef možda najvažnijeg policijskog biroa u državi ponaša poput trećerazrednog showmana*?

Kockanje karijerom

Neposredno nakon što je izvanraspravno vijeće suda donijelo odluku o obustavljanju daljnjega postupka protiv Granića i Bage, u novinama (Jutarnji list) pojavio se prijepis inkriminiranoga razgovora Mate Granića sa Žganjerovim prigodnim agentom-provokatorom Delongom. Radi se, dakako, o službenome istražnome dokumentu čija je dostava novinama kažnjivo djelo. Tko stoji iza te male akcije cinkanja? Tužiteljstvo i USKOK nipošto, rezolutno tvrdi državni odvjetnik Mladen Bajić, Žganjerov nadređeni. Sačuvaj Bože da bi proceduri odani Žganjer imao bilo što s objavom dokumenta koji u nekim elementima kompromitira osobu koja je bila meta njegove operacije, osobu koju je danima optuživao na televiziji i u novinama, na kojoj se želio proslaviti i zbog čije je inkriminacije karijeru stavio na kocku.

Policajci jedu iz ruke bossa Europapressa

Prijepis razgovora procurio je možda iz društva za očuvanje folklorne baštine, iz helsinškog odbora, iz udruge za ženska prava, iz pokreta za zdrav život, iz kutjevačkog podruma, iz prirodoslovnog muzeja, iz kružoka mladih pjesnika, iz škole lijepog pjevanja, iz likovne sekcije, iz društva obožavatelja Medvednice, iz kluba ljubitelja Interneta, ali iz USKOK-a ili policije sigurno nije, bez obzira na to što je jedino šef USKOK-a bio egzistencijalno zainteresiran za njegovo objavljivanje. Progovara li to iz Vas, uvaženi gospodine Bajiću, mediteranski smisao za otkvačeni humor na račun logičkih sposobnosti promatrača aktivnosti Vaše institucije? Afera Žganjer – Granić – Bago približava se – dosljedno hrvatskim pravosudnim običajima – svome trulome nerazjašnjenome kraju u kojem nema ni nedužnih ni krivih, ali ona je, ako ništa drugo, pokazala kakvi profili vode elitnu policijsku agenciju, potvrdila da ni sveta imena političke scene nisu imuna na zov mutnih provizija, i razotkrila običaj da vodeći hrvatski policajci (u rasponu od Tomice Karamarka, preko Ranka Ostojića, do Željka Žganjera) jedu iz ruke Europapressu i njegovom bossu*.

STUPAC TJEDNA: BLEIBURG; IN MEMORIAM C. G. STROEHMU; UBOJSTVO BERGA

Godine 1945. Bleiburg je postao stratište ustaških trupa i građana koji su se tim trupama pridružili u bijegu pred partizanskom vojskom. Šest desetljeća poslije taj Bleiburg funkcionira kao srednjoeuropski rezervat za slobodno demonstriranje ustaške nostalgije ili ustaškoga političkoga opredjeljenja. Njegova funkcija znatno je više subverzivna negoli komemorativna. On danas prije svega služi kao poligon za veličanje Pavelićevog poretka, za evociranje neprijateljstava iz Drugog svjetskog rata, za širenje ideološke mržnje, za kolektivno ispoljavanje animoziteta prema bilo kojem režimu u Hrvatskoj koji nije proustaški orijentiran, i za glorificiranje ustaških insignija kakve su u civiliziranome društvu proskribirane i neprihvatljive.
Na Bleiburgu se vitla ustaškim zastavama a kape s istaknutim slovom “U” na glave se stavljaju i djeci, nesumnjivo kao poruka da generacije prolaze ali ideja ne umire, u duhu vesele pučke popijevke “Ustaša sam, i ćaća mi bija”. Hrvatska država, čiji su visoki predstavnici uvijek nazočni na Bleiburgu, nastoji prikriti subverzivnu i filofašističku prirodu blajburških rituala – bez obzira na to tko je u danom trenutku na vlasti – jer javno slavljenje ustaštva ugrožava njezine europske interese i pretenzije. No pravi smisao blajburških komemoracija ne može se sakriti. Stvari su takve kakve jesu. Kao što bi rekli reklamoautori u poznatoj kancerogenoj enklavi u centru blistavoga Rovinja: dobar proizvod je dobar proizvod, ma koliko mi šutjeli o tome.

* * *
U Beču, starome azilu za islužene dojavnike svih vrsta i profila, umro je Carl Gustaf Stroehm, pod starost Tuđmanov privatni propagandist čije je usluge pokojni poglavar devedesetih masno plaćao državnim sredstvima. Stroehm je u Zagrebu dobio prinčevsku apanažu, skupi stan pod Sljemenom, poslugu, automobil i vozača, a zauzvrat su Večernji list, Vjesnik, Hrvatska televizija i drugi režimski i pararežimski mediji u formi Svetoga pisma redovito objavljivali njegova umovanja na temu Tuđmanove mudrosti i dalekovidnosti. Stroehm je otišao u povijest kao korifej hrvatskoga poslužničko-plaćeničkoga novinarstva. Kad se u Večernjem listu svojedobno pojavio u nadmoćnome statusu političkoga komentatora Die Welta, pozvanog da Hrvatima izbezumljenima od rata i hadezeovske vlasti malo posoli političku pamet, svi lokalni – kerempuhovski rečeno – “žalosni pismoznanci” morali su, po Tuđmanovom nalogu, pred njegovom slavinom udvornih meditacija pasti ničice i ljubiti pod.
Odmah zatim prestao je biti komentator Die Welta i postao komentator Pantovčaka. U člancima je opravdavao sve Tuđmanove nebuloznosti i ispade, od rata u Bosni do afere Lepej. Njušeći Tuđmanovu “vokaciju” za geostrategiju, ulagivački je interpretirao njegovu politiku u relacijama križarskih ratova i intereuropskih tenzija iz prve polovice dvadesetog stoljeća, i davao joj “povijesno-teorijsko opravdanje” za kakvim je poglavar čeznuo. Funkcionirao je istodobno kao režimska karikatura i kao živi primjer da novac ne poznaje ni morala ni granica, i Hrvatska će ga po tome još neko vrijeme pamtiti. * * *
Svjetska javnost svakako se s pravom tjednima zgraža nad mučenjima iračkih zatvorenika koje su provodili američki i britanski vojnici. Prosvjeduju humanitarne udruge, međunarodna zajednica i Vatikan, osnivaju se specijalne komisije, nude se isprike, traže ostavke, slučaj preuzimaju sudovi. Sve je to u redu i logično. U isto vrijeme, međutim, vijest da su američki neprijatelji koji djeluju i u Iraku – bin Laden i društvo – dekapitirali naočigled cijeloga svijeta Amerikanca Nicholasa Berga (a prije njega po istome obrascu novinara Daniela Pearla), u javnosti je živjela svega tri dana, i bez posebne intervencije udruga za ljudska prava, iako nedvosmisleno pokazuje s kakvim monstrumima Sjedinjene Države vode rat. Biti a priori protiv Amerike – čini se da je to uvijek vrlo moderno, popularno i humanistički intonirano.