Ilustracija"Možda je povijesna istina da nijedan društveni poredak nikada ne umire osim od vlastite ruke."

Većina Grka u dubini duše zna da je John Maynard Keynes bio u pravu. Naša trenutna bijeda i ogorčenost prirodne su posljedice naših vlastitih prethodno počinjenih pogrešaka i propusta.

Moderna Grčka lebdi na rubu dužničke krize od njezina začetka. Nakon omanje poslijeratne industrijske revolucije koja se odvijala 1970-ih godina, uvijek se iznova povlačila s granice ponora kroz česte devalvacije i izljeve štedljivosti. Ulazak u eurozonu uklonio je glavno sredstvo obuzdavanja u zamjenu za prazno obećanje nekog drugog mehanizma apsorpcije šoka.

Gotovo cijelo desetljeće nakon rođenja eura sjevernoeuropski komercijalni kapital slijevao se u zemlje poput Grčke u potrazi za većom dobiti od one koju su mu mogle donijeti stagnirajuće matične ekonomije. Privid konvergencije bio je stoga utemeljen na nizu mjehura koji su dobro prikrivali strukturnu neravnotežu u pozadini. U zemljama poput Irske mjehur se napuhao unutar privatnog sektora (s prešutnim odobrenjem države). U Grčkoj je isti mjehur nastao unutar državnog sektora (čemu su pripomogli građevinski poduzetnici i privatne banke).

Od sloma preko otkupa do gnojne rane

Jednom kada su mjehuri počeli pucati (prvo na Wall Streetu i u većim europskim bankama, zatim u Dubaiju, kasnije u Grčkoj i konačno na ostatku periferije), snašla nas je postmoderna 1930. Baš kao i 1929., slom 2008. godine pokrenuo je:

a) rastakanje zajedničke valute dotične ere (tada Zlatni standard, danas euro)

b) imploziju zemalja pogođenih deficitom (koje su bile prisiljene preuzeti teret prilagodbi)

c) vjetrove recesije koji su zapuhali širom svijeta.

Iako je ovaj zloslutni razvoj događaja imao univerzalne razmjere, pitanje koje svi postavljaju vrijedi i dalje: Je li Grčka održiva? Vjeruju li Grci da jest? Zašto ciljevi koje je postavila troika nikada nisu ispunjeni?

Bojim se da su to pogrešna pitanja. Pitanje nije može li Grčka biti održiva unutar eurozone već je li eurozona, s današnjom konstrukcijom, održiva sa ili bez Grčke. Drugačije sročeno, pitanje koje oni izvan Grčke trebaju postaviti jest: Zašto još uvijek razgovaramo o Grčkoj dvije duge godine nakon implozije?

Razlog je, dakako, što skupi lijekovi primijenjeni na gnojnoj rani u obliku Grčke pogoršavaju upalu umjesto da je liječe. Jedno je objašnjenje toga da je Grčka tvrdoglav pacijent koji je odbio uzimati lijek prema propisanim uputama. U ovome ima mnogo istine. Međutim, nesposobnost grčke države za provođenje dogovorenih reformi onemogućuje nam da vidimo dublji uzrok: način na koji je eurozona povezala sudbine naših naroda putem konstrukcije koja je a) povećala pozadinsku neravnotežu i b) nije bila u stanju apsorbirati šok jačine financijskog sloma 2008.

Kada je pukla najslabija karika eurozone, njezina je vlada doprinijela prethodnim pogreškama još jednim strahovito krivim potezom. Zanijekala je bankrot zemlje i zatražila zajmove pod uvjetima koje je bilo nemoguće ispuniti. Keynesovim riječima:

"Grčko neiskreno prihvaćanje... nemogućih uvjeta koje nije namjeravala ispuniti učinilo je Grčku gotovo jednako krivom zbog prihvaćanja onoga što ne može izvršiti kao i Europsku uniju zbog nametanja onoga što nema pravo tražiti."

Ovo, naravno, nisu Keynesove točne riječi. Ali blizu su. Sve što sam trebao promijeniti u gornjem citatu bilo je zamijeniti "Njemačku" "Grčkom", a "saveznike" "Europskom unijom".

U promišljanju o imploziji grčke socijalne ekonomije, Keynesovi uvidi u veliki paradoks poznat kao Versajski ugovor prilično su poučni. Baš kao Njemačka 1920., i Grčka je u svibnju 2010. nevoljko prihvatila svoju "kaznu" u obliku "ugovora" koji je pred nju postavio nemoguće zahtjeve. I baš kao što su saveznici otkrili 1920-ih godina, nametanje tih uvjeta nije samo iscrpilo sposobnost oporavka slabe, poražene i demoralizirane nacije već se, nažalost, pokazuje trajnim izvorom napora i muke za snažne nacije Europe.

Što sada?

Pogriješiti dvaput u dvije godine je nerazborito. Drugi paket otkupa, koji se sastoji od dodatnih zajmova i strože štedljivosti, zajedno s prevarnim pregovorima o "dragovoljnom" otpisu, mora biti stavljen u stranu. Dok se ne uvede racionalni plan koji će i Grčku i ostatak eurozone učiniti održivima, grčka država ne smije više potrošiti ni euro više nego što uzima putem poreza, a sve otplate duga moraju biti odgođene. Treba stati na kraj skandaloznom moljakanju njemačkih poreznih obveznika da u ime "solidarnosti" osiguravaju zajmove koje grčka država prosljeđuje bankama već ovisnima o milosti ESB-a i poreznih obveznika.

Što se Njemačke tiče, ona se hitro mora odlučiti između rastavljanja eurozone i njezina učvršćenja dodavanjem monetarnoj uniji onoga što joj je nedostajalo od početka: mehanizma za premještanje višaka u deficitarna područja u obliku produktivnih ulaganja (u suprotnosti s poklonima i zajmovima). Pretvaranje propalih država poput Grčke u suncem opaljene pustoši unutar eurozone i guranje ostatka valutne zone u spiralu deflacije duga najučinkovitiji je način potkopavanja dugoročne održivosti europske jezgre. Čak i ako smatramo da Grčka dobiva što je zaslužila, zaslužuju li marljivi Nijemci da ih se tjera na marš u tom smjeru? Ne vjerujem u to.

Yanis Varoufakis je ravnatelj programa za političku ekonomiju odsjeka ekonomskih znanosti na fakultetu prava, politologije i ekonomije na sveučilištu u Ateni.