Damir RadićMeđu zanimljivije fenomene tranzicijskog procesa u Hrvatskoj svakako ide i stvaranje znatno bogatijeg i kvalitetnijeg seksualnog tržišta od onog koje je egzistiralo u vrijeme socijalizma. Dva ključna segmenta svakog seksualnog tržišta, pa tako i hrvatskog, jesu prostitucija i pornografija. U vrijeme socijalističke Jugoslavije “prava”, tj. hardcore pornografija bila je zabranjena sve do sredine 80-ih, cijenu čega je platio prvi hrvatski i jugoslavenski pornografski sineast Zvonimir Maycug, čiju su glasovitu “Oazu”, preciznije njezinu izvornu verziju, ondašnji dušobrižnici i strogi poštovatelji slova zakona zaplijenili i uništili, ne slijedeći naputak tada već pokojnog druga Tita, dan u vrijeme obračuna s maspokovcima, da se zakona ne treba uvijek držati kao pijan plota. Preorijentacijom na kapitalistički sustav i usvajanjem liberalne demokracije, za pornografiju u Hrvata nastupilo je zlatno doba. Nacionalna produkcija doduše ostala je u povojima jer novih entuzijasta Maycugova kova nije bilo na vidiku, a i Hrvatice se, za razliku od npr. susjednih Mađarica koje 90-ih rado nastupaju u pornićima, ne mogu podičiti seksualnom emancipiranošću nužnom za pornoperformanse. No zato je procvala distribucija inozemnih pornoslikopisa, koji u hrvatskim videotekama, jednako kao i valjda bilo gdje drugdje na svijetu gdje je pornografija legalna, ostvaruju uvjerljivo najveći promet. To još nipošto ne znači da je seks, osobito onaj pornografske prezentacije i posebno u Hrvatskoj, prestao biti tabu, kao što brzopleto zaključuju Aleksandar Štulhofer ili Robert Perišić oslanjajući se valjda na utjecaj Cosmopolitana i “Seksa i grada”. Provokativni potencijal seksu naime ontološki pripada, a osim toga činjenica je da gotovo nijedna svjetska “regularna” TV postaja (u Europi je iznimka skandinavski TV-1000) ne prikazuje hardcore produkciju, kao što je i činjenica da i danas u Hrvatskoj mali broj žena bez nelagode ulazi u seks-shopove ili ležerno u videotekama posuđuje porniće, što dovoljno govori o tome je li seksualnost u svim svojim manifestijama još tabu ili nije. Uostalom, prošle godine održan okrugli stol na temu liberalnih i feminističkih pogleda na pornografiju pokazao je da su hrvatski tzv. liberali zbunjeni nesputanim mogućnostima seksualne prezentacijske prakse, dok se odnos pripadnica zagrebačkog feminističkog kruga spram seksualne emancipacije nije maknuo mnogo dalje od poimanja seksualnosti i erotike u ljubavnim pričama Ane Žube.

I dok zaziru od učešća u pornografskim prikazima, Hrvatice se u mnogo većem broju okušavaju u prostituciji. Dok je za socijalizma prostitucija bila svedena na uglavnom niskokvalitetnu uličnu ponudu i nešto kvalitetniju hotelsku, tranzicija je donijela raznovrsniji i mnogo bolji izbor. Kako Hrvatska ide u red onih zemalja u kojima je prostitucija zabranjena pa ne postoje (legalni) bordeli, glavnina te djelatnosti obavlja se u privatnim stanovima posredovanjem najvjerojatnije najčitanijeg erotskog štiva u hrvatskoj metropoli, znamenitog Plavog oglasnika koji godinama ostaje nedodirljiv za sve pokušaje preuzimanja primata u oglašavalačkoj djelatnosti – na njemu su zube polomili i moćnici iz EPH i Večernjeg lista, a sigurno je da dobar dio njegova superiorna položaja na tržištu proizlazi upravo iz monopola koji ima u praćenju seksualne ponude i potražnje. Fenomen procvata hrvatskog, što u prvom redu znači zagrebačkog tranzicijskog prostitucijskog tržišta, s obzirom na to da je ono daleko najjače, zadnjih je desetak godina često bio na meti provokativnih tema gladnih novinara, ali ne i stručnih analiza. Posljedica toga bile su ad hoc reportaže nekompetentnih autora koji su ili otkrivali toplu vodu, ili širili dezinformacije. Zadnja takva reportaža objavljena je upravo u Nacionalu, gdje je neiskusna novinarka kao novi hrvatski prostitucijski trend “otkrila” seksualno podavanje navodnih i stvarnih studentica, premda je mamljenje mušterija mladim studenticama prisutno od početka oglašivalačke prostitucije u nas. S druge strane, nije zamijećen stvarni trend zadnjih godina, a to je uključivanje u prostituciju znatnog broja sredovječnih žena, što se poklapa s procvatom slikopisne i internetske pornografije s akterima (pre)zrele dobi.

Dok je u nas praćenje seksualnog tržišta prepušteno jednokratnim novinarskim izletima, u zemljama dulje i ozbiljnije tradicije proučavanja seksualnosti to se radi znatno savjesnije. Španjolska doduše, zahvaljujući ultrakonzervativnom Francovu samovlašću čiji su glavni oslonci bili Crkva, preciznije Opus Dei, i fašistička Falanga, takvom se tradicijom ne može pohvaliti, ali upravo od tamo dolazi knjiga naslovljena “Yo puta”, tj. “Ja kurva” autorice Isabel Pisano, koja je kroz iscrpne razgovore sa sudionicima španjolskog seksualnog tržišta, ponajprije prostitutkama, “snimila” aktualno stanje. Njezina knjiga, odnosno ono čime se bavi, izdanak je specifične atmosfere iznimnog zanimanja za sve oblike seksualne prakse, koje je u Španjolskoj buknulo nedugo nakon Francove smrti. Desetljećima potiskivani hedonizam koji se tradicionalno drži svojstvenim južnjačkim kulturama (suspregnuta seksualnost i njezine posljedice nerijetko su bili u središtu zanimanja najuglednijih španjolskih sineasta pod Francom, Luisa Garcije Berlange i Carlosa Saure) buknuo je 80-ih, kad su erotska žudnja i senzualnost, koja se odražavala i u gotovo redovno koloristički intenzivnom dizajnu, postale takoreći sine qua non španjolske filmske renesanse – movide, predvođene Pedrom Almodovarom i Bigasom Lunom. U toj tradiciji redateljica i glumica María Lidón, pseudonimom Luna, adaptirala je, uz scenarističku suradnju same autorice, spomenutu knjigu Isabel Pisano.

Luna se odlučila na koncepciju spajanja (pseudo)dokumentarne dominante i fiktivnih ekskursa, pri čemu prvi ne dominiraju samo kvantitativno, nego i kreativno. Suprotno ultrarealističkom pristupu kakav se s obzirom na temu mogao očekivati, Luna je pribjegla stilizaciji te je svoje protagonistice i njihove iskaze garnirala naknadno dodanim pozadinama jarkih boja, što posebno dobro funkcionira kad su pred kamerom, izravno se obraćajući gledatelju, razigrane “pute”, poput madridske crnkinje savršena tijela koja sjajno reprezentira onaj sloj seksualnih djelatnica što su se u prostituciju upustile kako bi zadovoljile vlastiti seksualni apetit. Uopće, Luna dosta inzistira na predstavljanju zadovoljnih prostitutki, među kojima istaknutu ulogu ima i jedan “puto”, tj. žigolo, čime će njezin film zasigurno navući bijes feministkinja koje smatraju da je daleko reprezentativnija prostitucijska sudbina ona prikazana u “Lilji zauvijek” Lukasa Moodyssona. Lunin film ne zaobilazi ni taj vid prostitucije, dakle seksualno ropstvo, ali ga isključivo povezuje s besprizornim kriminalcima s europskog istoka, sugerirajući da je prostitucija žena zapadne Europe njihov slobodan izbor. No ne uvijek i željen izbor, kao što jasno daju do znanja neke od protagonistica. Glavna vrijednost “Kurve” upravo i jest u nastojanju da se obuhvati što širi raspon – od uličnih prostitutki, preko djelatnica bordela i njihovih madam, do elitnih hotelskih dama; od onih koje strasno uživaju u svom poslu, preko onih kojima je veći izvor zadovoljstva zarađen novac, do onih koje samo nužda nagoni na podavanje te onih koje su na to prisilili kriminalni svodnici; od onih koje kažu da se svaka prostitutka bar jednom zaljubi u mušteriju ili svodnika, do onih kojima se mušterije i muškarci uopće gade; od onih koje entuzijastično obznanjuju da su lude za oralnim seksom, ili pomalo sramežljivo ali iskreno priznaju da im je najuzbudljiviji analni snošaj, do onih kojima je sve to samo dosadna rutina.

Posebno poglavlje filma posvećeno je pornografskoj sceni, osobito castingu mladih i atraktivnih djevojaka za pornoprodukcije. Tu se krije i antologijska sekvenca u kojoj pornoagent uvjerava, i na kraju uspije uvjeriti, nježnu i sramežljivu plavušu, vjerojatno slavenske provenijencije, ne samo za nastup u pornofilmu nego i za instant-seks s njim. Posve suvišan dio filma, međutim, jest skiciozna i nesuvisla igrana priča u kojoj slatku i sočnu Denise Richards (“Divlja igra”, “Svijet nije dovoljan”) iskusna Daryl Hannah inicira u prostitutku, kako bi si mogla financirati studij antropologije. Igrani segment očito je ubačen samo zato da bi se otvorio prostor za angažman američkih zvjezdica, čija su imena trebala omogućiti dobar plasman filma na međunarodno tržište. Neovisno o tome, “Kurva” je unatoč nekim očitim slabostima svjež film seksualno emancipiranih autorica, koji će poklonici erotske tematike znati cijeniti.