Objavljeno u Nacionalu br. 446, 2004-06-01

Autor: Srećko Jurdana

SUROVA POLITIKA

Sanader u diskretnome retrotripu

Srećko JurdanaSrećko JurdanaMnogo toga je uvaženi Ivo Sanader napravio na planu poboljšanja imagea* turobne zemlje Hrvatske. Na ovome mjestu neke smo mu stvari uspjeli već verbalno honorirati, dakako – u granicama skromnih mogućnosti. Ali svakako ne namjeravamo šutjeti o onome što se kod njega može interpretirati kao pozitivno. Univerzalno je poznato da se odrekao ustaštva, izolacionizma i ksenofobije kakva je obilježavala Tuđmanov HDZ, i pripojenje Europi istaknuo kao nacionalni cilj prvoga reda. Hoće li ta Europa sa svojim astronomskim cijenama i robovskim radnim običajima uistinu donijeti Hrvatskoj blagostanje, to je pitanje koje će gospodinu Sanaderu i svim njegovim proeuropskim kombatantima nacija postavljati post festum. Za sada se zabavljamo u kolektivnome eurotripu*.

Hebrang na čelu lojalista

Sanaderove službe počele su – u duhu europske ljubavi prema krajoliku – rušiti ilegalno sagrađene kuće i uvoditi “red u prostor” o kojem je bivši koalicijski ministar ekologije Božo Kovačević volio pričati bajke u vjetar. Novine pišu da će se rušenja provoditi i u podsljemenskoj zoni, i ako su te vijesti točne, to bi mogao biti kopernikanski obrat u svijetu hrvatskoga besprizornoga jet-seta koji je u sprezi s građevinskom mafijom i korumpiranim članovima gradske uprave uspio unakaziti jednu od najkvalitetnijih rezidencijalnih zona u Europi. Eksploatirajući svoju širinu izraza Sanader, međutim, ponekad voli govoriti jedno, a raditi drugo. Među pripadnicima hrvatske političke kaste on je bez premca najkvalitetniji govornik, koji ostavlja dojam da je nešto rekao i kad nije rekao ništa, za razliku od njegovoga prethodnika Račana koji je ostavljao dojam da ne govori ništa i kad se trudio da mu rečenice odzvanjaju sudbonosnom vibrom*. Izvan područja retorike, ni Sanader – avaj – nije imun na trule kompromise.

Njegov politički život odigrava se ne samo u eurotripu*, nego značajnim dijelom i u retrotripu*, odnosno u nekoj vrsti hadeze-nostalgije. Na neka odgovorna mjesta postavio je neke neodgovarajuće, konfliktne i kontradiktorne ljude prije svega zato što se dotični mogu pohvaliti dugim partijskim stažem i sposobnošću političkoga preživljavanja u varijabilnim okolnostima. Tu “lojalističku” skupinu nesumnjivo predvodi Andrija Hebrang, koji u Vladi drži položaj Sanaderovog Gorana Granića. Na televiziji se nedavno usporedio s malezijskim premijerom Mahatirom koji je također liječnik – “premda ne specijalist kao ja” – i koji je u Maleziji proizveo ekonomski boom*, što će i višestruko obdareni Hebrang pouzdano učiniti u Hrvatskoj.

Vekić i Kapetanović na cjedilu

Planirana dodjela Sunčanoga Hvara Borislavu Škegri – još jednom od produkata Sanaderove hadeze-nostalgije – bila je uvod u taj preporod. Pod pritiskom javnosti Sanader, Hebrang i Vlada odustali su na kraju od izravne pogodbe sa Škegrom i njegovim financijerima (redom stari hadezeovski profiteri iz pretvorbe), i odlučili raspisati natječaj. I natječaj, međutim, može biti samo paravan za izravnu pogodbu ili dodjelu tvrtke partijskim favoritima na zaobilazan način, a to se upravo potvrđuje na primjeru ustupanja Slobodne Dalmacije Europapressu.

Fond za privatizaciju, marionetska i manje-više suvišna birokratska institucija kojom izravno dirigiraju Sanader i Hebrang, domišljato je zaključio da je jedino Europapress “dao ponudu u skladu s pravilima natječaja”. Odmah potom Hebrang je skromno izjavio kako je Fond, to jest on, “odlično obavio posao sa Slobodnom”. Vrsnost tog posla sadržana je u činjenici da su firmu koju je Tuđman jednom već prodao Mati Vekiću i Ivanu Kapetanoviću, a zatim istu dao Miroslavu Kutli s tim da prethodnim kupcima nije vratio novac, danas prodali Kutlinom dugogodišnjem “strateškom partneru” Ninoslavu Paviću i njegovim njemačkim pokroviteljima.

Sindikalna svijest kapitalista Pavića

S obzirom na historijski tajni pakt Pavić – Kutle – Pašalić – koji je imao svoje uspone i padove, svoje ode radosti i svoje eksplozije upozorenja, ali koji traje do danas – moglo bi se gotovo zaključiti da se Slobodna Dalmacija preko Europapressa vratila u Kutline ruke, što je još jedna potvrda da se Sanader olako ne odriče stare hadezeovske garde. Nekakvi razmjerno nedavno objavljeni dokumenti govore uostalom da je i on, a ne samo Pavić, Kutli nešto dužan. Pavić i Nijemci u transakciji pokazuju iznenađujuću ženeroznost, na riječima u svakom slučaju. Za firmu koja se nalazi u kroničnoj “buli”, gotovo pred kolapsom, i u kojoj je uhljebljenje po tazbinskome modelu pronašlo pola Dalmacije, voljni su dati preko petsto milijuna kuna uz deklarativnu obavezu zadržavanja svih sedam stotina zaposlenih. Bravo; to se zove sindikalna svijest u kapitalista. Koliko će se ona izraziti u materijalnoj formi, oduševljena publika vidjet će nakon zaključenja posla. U svakom slučaju, razvoj događaja pokazuje da je za Sanadera ograničenje medijskoga monopola u državi zadnja rupa na svirali, i svi oni koji su nakon izglasavanja zakona o sprečavanju tog monopola povjerovali u suprotno, ispali su budale.

STUPAC TJEDNA: DUŠKO JOVANOVIĆ I OKOLNOSTI NJEGOVOGA UBOJSTVA

Šef podgoričkoga lista Dan objavljivao je u svojim novinama otkrića Nacionala o balkanskoj duhanskoj mafiji, o krijumčarenju cigareta kao ilegalnome transeuropskome businessu* bez premca koji gangovima donosi milijarde, i u koji je do guše umiješan i dio crnogorskog političkog vodstva. U tome se vrlo vjerojatno skrivaju motivi za njegovo ubojstvo. Jovanović je pao kao žrtva svojih novinarskih principa i odluke da sudjeluje u demistifikaciji vlasti. Kako vidimo, likvidacije novinara oznaka su profesije, od Iraka, preko Azije, do Europe. Tisuće ljudi demonstriraju u Podgorici, optužujući premijera Mila Đukanovića za Jovanovićevu smrt. Zemlja je galvanizirana. Javna je tajna da je Đukanović u poslovnome “talu” sa Stankom Subotićem, švicarskim milijarderom kojeg su mnogi mediji apostrofirali kao vođu internacionalnoga lanca za preprodaju cigareta. Jovanovićev Dan iscrpno je pisao o mračnoj pozadini Đukanovićeve borbe za nezavisnost Crne Gore. Članci su u parlamentu proizveli permanentnu krizu i zastupničku pobunu protiv Đukanovića. Dijelu korumpirane crnogorske nomenklature Jovanović je s razlogom bio trn u oku.

Jovanovićevo ubojstvo potvrđuje koliko je duhanske mogule iritiralo pisanje njegovoga lista. Na meti je i tjednik Nacional, koji je izvorno otkrio dimenzije afere s krijumčarenjem cigareta. Spomenuti Subotić podigao je iz svoga švicarskoga azila brojne tužbe protiv njegovih urednika: Ive Pukanića, Sine Karli i potpisnika ovih redaka koji je u tekstovima u nekoliko navrata također spomenuo Subotićevo ime. Zagrebačkome odvjetniku Slobodanu Budaku (nekadašnjem državnom tužiocu), i njegovoj kćeri (također odvjetnici), Subotić isplaćuje mjesečni paušal od deset tisuća eura i po njih – kad zatreba – šalje privatni avion, samo zato da spomenute članove redakcije Nacionala periodički maltretiraju sudskim pozivima. Subotić se osobno nikada ne pojavljuje na raspravama koje inicira, strahujući da bi ga hrvatska policija uhapsila odmah na aerodromu.

Duhanska mafija evidentno nije bezazlena institucija. Ona raspolaže ogromnim novcem i snažnim logističkim mogućnostima. Protiv Đukanovića vodi se istraga u Italiji, ali on je – unatoč svemu – i dalje šef jedne zemlje i kontrolor svih njezinih institucija. Otvoreno je pitanje hoće li ubojstvo Jovanovića definitivno uzdrmati Đukanovićevu vlast, i hoće li eventualno otkrivanje neposrednoga izvršitelja dovesti i do otkrivanja naredbodavaca. Miomir Žužul, hrvatski ministar vanjskih poslova, odabrao je upravo ovaj krajnje osjetljiv trenutak da Crnoj Gori – za Hrvatsku izuzetno važnoj zemlji – dođe u prvi službeni posjet. Dvojbeno je koliko je taj timing* opravdan. Posjetom se na neki način ignorira i zanemaruje činjenica da je u Crnoj Gori upravo ubijen novinar nepoćudan za režim.

Na drugoj strani, Hrvatsku i Crnu Goru povezuje historijsko geostrateško savezništvo čiji utjecaj ne može izbrisati ni agresija crnogorskih četnika na Dubrovnik tijekom devedesetih, i koje se danas razvija nezavisno od moralnih opterećenja. Ipak, osim folklornih susreta s lokalnim Hrvatima, izmjena diplomatske kurtoazije i razgovora o zajedničkim planovima, Žužul bi svoje crnogorske sugovornike morao suočiti s problemom imagea* koji Milo Đukanović i njegov poredak uživaju u civiliziranome svijetu, i koji je mučkim ubojstvom Duška Jovanovića dobio dodatnu tamnu dimenziju.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika