Objavljeno u Nacionalu br. 447, 2004-06-08

Autor: Damir Radić

FILM

Film koji poručuje da prave razlike između kršćanstva i islama nema

'Glavom kroz zid' pokazuje da kršćanstvo i islam nisu u nekom velikom svjetonazorskom raskoraku, štoviše, svojom patrijarhalnom praksomi polaganjem 'krovnog', zapravo monopolnog prava na tumačenje čovjeka i svijeta oni su na istim pozicijama spram liberalne koncepcije

Damir RadićDamir RadićSlovenac France Štiglic 1960. je u produkciji Jadran filma, prema scenariju Židovke Zore Dirnbach i s mladim hrvatsko-srpskim debitantskim parom Boris Dvornik – Dušica Žegarac, režirao “Deveti krug”, jedan od vrhunaca klasične naracije u nas. Film tematizira namješten brak Hrvata Ive i Židovke Rut, na kojem su inzistirali njegovi roditelji kako bi kćer uhićenih susjeda spasili od ustaškog pogroma. Isprva nezadovoljni Ivo s vremenom se zaljubi u dražesnu Rut, kao i ona u njega, pa namješteni brak prerasta u instituciju ljubavi, kako su to građanski, napose protestantski liberali uostalom i bili zamislili. Trideset godina poslije, Australac Peter Weir u hollywoodskoj je produkciji snimio “Zelenu kartu”, romantičnu komediju gdje namješteni brak Amerikanke (Andie MacDowell) i Francuza (Gérard Depardieu) također prerasta u ljubav. Samo ovaj put razlozi fingiranog braka nisu bili tako dramatični kao u Štiglicevu filmu – radilo se tek o potrebi za dozvolom stalnog boravka u “obećanoj zemlji” s njegove, odnosno još “prozaičnijim” stambenim razlozima s njene strane. Varijaciju na temu ponudila je prije tri godine Mira Nair, najpoznatija indijska redateljica, u “Monsunskom vjenčanju”, gdje namješteni brak zamjenjuje onaj o kojem su se dogovorili roditelji; ključni je motiv, međutim, jednak –ono što je nastalo mimo ljubavnog nadahnuća protagonista, ubrzo se njihovom predanošću pretvara u odu upravo ljubavi. Najnoviji izdanak ovog zanimljivog niza jest njemačko-turska koprodukcija “Glavom kroz zid”, nagrađena Zlatnim medvjedom na ovogodišnjem Berlinskom festivalu.

Njemački Turčin Fatih Akin, rođen 1973. u Hamburgu, pročuo se igranim i dokumentarnim radovima, no “Glavom kroz zid” prvi je njegov doista relevantan uspjeh u međunarodnim razmjerima. U središte zbivanja postavio je autodestruktivnog Čahita, udovca ranih srednjih godina koji vegetira u atmosferi alternativnih rock pjesama, pivskog isparavanja i dima cigareta, sa željom da ga puste da zauvijek spava na otrcanom kauču svog urnebesno zapuštenog stana. Čahit je Turčin odrastao u Njemačkoj, bolje govori njemački nego turski, tursku tradiciju ne poznaje niti ga ona zanima, kao što obično i biva s djecom gastarbajtera – sjetimo se samo svih onih Hercegovaca, velikih Hrvata čija su djeca često jedva natucala hrvatski i nerijetko demonstrativno isticala osjećaj pripadnosti Njemačkoj. Međutim, Akin pokazuje da brojni turski gastarbajteri itekako drže do matične tradicije, tradicije plemenskog patrijarhata (nama lako prepoznatljive preko dinarskog iskustva), čije su dominantne žrtve, naravno, žene. Jedna od njih je i mlada Sibel, erotična moderna djevojka koja glavnu želju životnog trenutka u kojem prebiva iskreno eksplicira: “želim se jebati, i ne samo s jednim”. Takva količina seksualne emancipiranosti bila bi previše i za mnoge feministkinje, osobito hrvatske, a kamoli ne za djevojčine konzervativne roditelje, brata i rodbinu. Stoga Sibel izlaz potraži u neuspjelom samoubojstvu, što njena obitelj doživljava kao veliku sramotu. Za boravka u bolnici upozna Čahita, koji je tamo završio nakon kulminacije svojih autodestruktivnih nagnuća, zaletjevši se automobilom u zid. Bolje sreće od Ayrtona Senne, Čahit preživi, a Sibel ga naposljetku uspije nagovoriti da se formalno vjenča s njom, kako bi na taj način izmakla ultrakonzervativnoj obiteljskoj opresiji. Formalni brak isprva je doista takav, Sibel ga koristi da bi seksualno uživala sa svakim tko joj se svidi pri stalnim noćnim izlascima. No Čahit se budi, prisutnost srčane senzualne djevojke blagotvorno djeluje na nj, sređuje svoj život, a kako se Sibel očito otprve svidio – ništa ne stoji na putu njihovoj ljubavi. Osim posljedice Sibelinih prošlih djela. Naime, jedan od njezinih jednokratnih ljubavnika, kad sazna da je ona zapravo Čahitova supruga, isprovocira incident u kojem ga ljubomorni Čahit nehotice ubije i završi u zatvoru. Tek što su spoznali plemenitu snagu ljubavi, koja u njihovom slučaju ima i pomalo regresivno djelovanje (Čahit počne uživati u turskim narodnjacima, čak u maniri Fehmiuova Belog Bore iz “Skupljača perja” golim rukama lomi čaše, a Sibel poruči uskoro stradalom ljubavniku da je se kani jer je ona udana turska žena), čitav svijet im se ruši i moraju krenuti iznova. Dok Čahit stameno izdržava kaznu ojačan ljubavlju, Sibel nije tako čvrsta. Pošto su je se roditelji kao preljubnice odrekli, odlazi u Istanbul, gdje ubrzo ispoljava autodestruktivnost zbog koje umalo izgubi život, no kad preživi, pristane na kompromis – smireni bračni život i djecu. Čahitov izlazak iz zatvora i dolazak u Istanbul privremeno poljulja novostečene temelje, ali kao i Warrenu Beattyju i Natalie Wood u Kazanovu “Sjaju u travi”, Akinovim protagonistima nije suđena konačna realizacija njihove ljubavi. Ipak, baš poput Beattyja i Wood, spoznajući neke tužne ali neizbježne istine o prirodi egzistencije, oni su sad zreliji ljudi nego prije.

Iz navedenoga bi se moglo zaključiti da je u tretmanu glavnih likova prisutna mala, ali znakovita doza maskulinizma, no bio bi to pogrešan zaključak. Kao i u spomenutom “Sjaju u travi”, na djelu je stalno propitivanje i laviranje u emocionalnoj i moralnoj čvrstoći muškog i ženskog protagonista, s tim da je ovdje, kao što i priliči duhu vremena, ženski lik često snažniji od muškog, dok u davnom Kazanovu klasiku Natalie Wood tek u samoj završnici jasno nadraste Beattyja, što je početkom šezdesetih, kad je film nastao, bio smion prilog ženskoj emancipaciji, bar za ondašnje hollywoodske standarde. Uostalom, zahvaljujući briljantnoj izvedbi debitantice Sibel Kekilli, koja je naturščik jer Akin među raspoloživim mladim turskim glumicama u Njemačkoj nije mogao naći onu koja bi pristala na nesputane erotske prizore, lik Sibel toliko je snažan da njegova ravnopravnost Čahitovu liku postaje neporeciva činjenica, a zahvaljujući tako sugestivnom glumačkom utjelovljenju i stanoviti mogući prigovori motivaciji tog lika postaju marginalnima.

Zanimljivo je da Fatih Akin ni jednog trena u filmu ne poseže za oprekom kršćanstvo – islam, nego se zadržava na opoziciji liberalno (građansko) – konzervativno (plemensko), ili preciznije anarholiberalizam – plemenski kolektivizam. Posve ispravno, jer kršćanstvo i islam nisu u nekom velikom svjetonazorskom raskoraku, štoviše, svojom patrijarhalnom praksom i polaganjem “krovnog”, zapravo monopolnog prava na tumačenje čovjeka i svijeta oni su na istim pozicijama spram liberalne koncepcije, štoviše, kad bi crkveni čelnici manje panično štitili svoj obor od konkurentske religije (jednako kao nekoć protiv izvorno kršćanski inspiriranog komunizma), možda bi shvatili da bi im “nadirući” islam mogao biti važan saveznik u tinjajućem ratu koji pokušavaju voditi protiv liberalnog sekularizma. “Glavom kroz zid” implicitno poručuje da dubinska svjetonazorska razlika između kršćanstva i islama ne postoji, čime svjesno ili nesvjesno podriva ideju tzv. kršćanskih korijena Europe, koju Vatikan svojevrsnom križarskom upornošću pokušava nametnuti u preambuli ustava ujedinjene Europe.

Izvjestan problem Akinova dojmljiva, ali ne i iznimno kvalitetnog ostvarenja jest to što za potentnost i pravu prirodu odnosa Čahita i Sibel zapravo i nije bio nužan Sibelin ultrakonzervativan background. Njihova je priča, naime, priča dvoje kaotičnih anarhoindividualaca faulknerovskih autodestruktivnih sklonosti u suočenju s beznađem egzistencije, čemu spomenuti background može dati određenu aromu, ali ne i kvintesencijalnu kvalitetu. Jednako kao što Dubravka Ugrešić u svom novom romanu “Ministarstvo boli” zbog jugonostalgičarskih razloga forsira nedavni rat kao ključni razlog promašenih života svojih protagonista, kao da bi oni bez rata bili mnogo smisleniji (na tu temu sjajan je implicitan komentar dao Francis Scott Fitzgerald u debitantskom romanu “Ova strana raja”, kojim je demistificirao Prvi svjetski rat kao tobožnji uzrok egzistencijalne izgubljenosti “izgubljene generacije”), tako i Akin motive turskog gastarbajterskog konzervativizma, što je jasno iz njegovih intervjua, uvodi radi iznenada pobuđena “rodoljubnog” interesa za tursku tradiciju, nalik Spielbergovu “osvještenju” vlastita židovstva od prije dvadesetak godina, koje je rezultiralo “Schindlerovom listom”. No da ne bi bilo zabune, Akinov film bolji je od Ugrešićkina romana i potentniji od Spielbergova filma, i u konačnici svakako zaslužuje preporuku. Naposljetku, ipak je riječ o vrijednom reprezentantu nekad moćne njemačke kinematografije, čije filmove u našim kinima možemo vidjeti samo iznimno.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika