Veljko BarbieriOvaj nastavak Kanconijera napisan je u Šibeniku 2. svibnja 2004., petstotina godina i četiri dana nakon rođenja najveće osobnosti našeg, a možda i srednjoeuropskog humanizma ? Antuna Vrančića Šibenčanina, kardinala, regenta austrougarskog kraljevstva, diplomata, pjesnika, epistolografa, putopisca, biografa, a iznad svega umnog i strastvenog čovjeka koji ni kao jedan od najmoćnijih ljudi svoga doba nije zaboravio ni zatomio svoju hedonističku prirodu, kao ni svoj već davno zagubljeni zavičaj.

ARTIČOCI S OTOČIĆA PRVIĆA Antun Vrančić, primas ugarske crkve, ostrogonski nadbiskup i savjetnik Ferdinanda I. i Maksimilijana II. Habsburškog sijao je u povrtnjaku svoje palače u Požunu sjeme artičoka s PrvićaKišilo je taj dan u Šibeniku i, umjesto da nastavim snimanje kratkog dokumentarca za HTV o Vrančićevoj sklonosti dobroj spizi, vinu, životu i artičocima, koju je dijelio i sa svojim tri stoljeća mlađim sugrađaninom Nicolom Tomaseom, u sobi hotela “Jadran”, na samoj rivi, nedaleko od pretpostavljene Antunove rodne kuće, u kojoj sam doista mogao osjetiti živo isijavanje značaja ovog jedinstvenog čovjeka, nastao je ovaj mali esej, koji namjerno pišem u prošlom vremenu budući da sam i ja, zahvaljujući Vrančićima, u Šibeniku uronio u prošlost ambijenta i grada kakvog do tada nisam poznavao. Neposredni uzrok bili su artičoci, koje je Antun silno volio i kao tadašnji primas ugarske crkve, ostrogonski nadbiskup i savjetnik Ferdinanda I. i Maksimilijana II. Habsburškog, sadio u povrtnjaku svoje palače u Požunu nakon što mu je brat Mihovil, također pisac i pjesnik, ali samozatajan čovjek, poslao sjeme voljene biljke s njihova imanja na otočiću Prviću.

Posredni poticaj dao mi je Davor Sarić, s kojim sam i radio dokumentarac o kardinalu i artičocima, filmski snimatelj, fotograf i akademac, koji sa svojim prijateljima profesorom književnosti Milivojem Zenićem te slikarom Pavlom Rocom već više od desetljeća sinonimizira šibenski humanistički i renesansni krug, od Jakova Naplavičića do Jurja Šižgorića i, naravno, obitelji Vrančić, s unutarnjim i vanjskim značajem grada i njegovom Dalmatinčevom i Firentinčevom katedralom, kao klesanim trezorom u kojem su pohranjena sva obilježja i znakovlje i sve često nemirne silnice šibenskog životnog i kulturnog karaktera.

Tjednima mi je Davor posuđivao, ali i poklanjao knjige, monografije i biografije vezane uz Šibenik i Vrančiće, pa se, eto, dogodilo da su dalmatinski artičoci bili okidač naklonosti i istinskog ushita sredinom i obitelji, koja je iz razmjerno bogate ali ipak provincijalne sredine još srednjovjekovnog Šibenika u turskom okruženju dosegla europsku razinu. Posebno Antun, pa u nešto manjoj mjeri i njegov nećak Faust, Mihovilov sin, o kojem će, kao i o Tomaseu, biti još riječi u ovom Kanconijeru. Ljubitelj dobre spize i strastvenog života, prijatelj Erazma Roterdamskog, Filipa Melanchtona, Marcina Kromera, Paola Giovia, Frane Trankvila Andreisa, Jurja Draškovića, Nikole Šubića i mnogih značajnih imena, sugovornik u pregovorima s rimskim papama, kraljevima Francoisom I., Henrikom VIII., Karlom Velikim, mletačkim duždevima i osobito sultanima Sulejmanom Veličanstvenim i njegovim sinom Selimom I. ili velikim vezirom Mehmed pašom Sokolovićem, o njegovim već nabrojenim naslovima i dužnostima da i ne govorimo, ne izdvaja se samo po svom iznimnom životopisu i djelima nego i po strasti i silini kojom je sudjelovao u stvaranju renesansnog europeizma. Uvijek onoliko koraka naprijed koliko je koraka za tim istim svijetom, pa makar i nesvjesno uronjenim u opet otkrivenu antiku, i u navodno pregaženo srednjovjekovlje, zaostajala njegova domovina i rodni grad. To se zaostajanje nije ogledalo u mogućnosti prihvaćanja novih ideja i novog obzorja koliko je upravo širina i dohvatljivost tih istih horizonata, kao uostalom i danas, onemogućavala maloj i ugroženoj sredini da na ravnopravnoj osnovi sudjeluje u njegovu stvaranju i protezanju. Taj nesrazmjer, uvjetovan donekle nepovoljnim i nepravednim okolnostima, mogli su nadići samo rijetki pojedinci, među kojima se šibenski duhovnik i hedonist izdvaja kao reprezentativni uzorak, kakav se u državničko-intelektualnim i političkim prilikama kod nas neće pojaviti još stoljećima.

Već sam jednom pisao o prepisci braće Vrančić u kojoj podjednako snažnim tonom i na istoj razini uz obostrane važne životne savjete i rasprave o presudnim potezima i odlukama oba brata, Antun nalazi mjesta da prekori Mihovila ili ga pohvali zbog darovane i dopremljene marinirane ribe ili neke druge delicije iz zavičaja. Podjednako o njegovoj goropadnosti koja bi bljesnula kad god je bila u pitanju, u ranijim godinama postelja i stol, u poznijim stol i kuhinja. No nisam uspio dopisati ništa o unutarnjoj uzročnoj vezi između Antuna moćnika i velikodostojnika i njegovih slabosti, nekoć nazivanih porocima, koje su, kako me ovih dana podučio Šibenik, bile ono zapaljeno, u pjesničkom smislu gotovo epsko izvorište, koje je šibenskog školarca iz plemenite obitelji doguralo do drugog najmoćnijeg čovjeka snažne renesansne države i kraljevstva. Artičoci koje je posadio ili dao posijati iz sjemena koje mu je brat poslao u veljači 1564. i potom u njima strastveno uživao, istinska su metafora čovjeka koji je uživajući u volji za životom gušio one nostalgične porive i težnje prema životu kakvom se više nije mogao vratiti, ali i kakav više ne bi ni bio u stanju prihvatiti, a kamoli voditi.

Pa dok kasna proljetna kiša pljušti nad Šibenikom i Prvićem, kao i cijelim zaleđem i arhipelagom, sred natopljenih polja, oko mekog i putenog srca artičoka, nalik Antunovoj strastvenoj i ranjivoj duši, sklapa se bedem od tvrdih listova, nazubljenih malim bodljama, posve nalik čvrstom kardinalovu značaju koji nikada nije uspio pomiriti nužnost i osobnu želju. Pa čak ni u sloganu obitelji uklesanom na dovratku pregrađene palače Vrančića u Šibeniku: Ex Alto Omnia, S visina sve, budući da s vlastitih visova u sustavnom usponu u jednom trenutku više nije bilo moguće dohvatiti pupoljke rodnog Šibenika, ma koliko se nauživao uzgajajući pupoljke Novog doba.

Recepti:
Pupoljci s kozicama
Sasvim mlade pupoljke artičoka prerežite na polovice i kuhajte u razblaženom limunovu soku i bijeloj bevandi. Kad omekšaju procijedite i pomiješajte sa sirovim repovima kozica, polijte dobro sokom od limuna i maslinovim uljem, ubacite šaku kapara, pa posolite i popaprite te prije služenja pustite da pola sata odstoje u hladnjaku dok se jelo dobro ne ohladi.

Artičoci na šibenski
U mikseru dobro usitnite bijeli luk, petrusimul i pancetu s krušnim mrvicama. Smjesu posolite i popaprite, pa njome punite artičoke među listove krug po krug. Ako se radi o ljubičastoj vrsti, odrežite vrh svakog pupoljka tako da odstranite male bodlje. Tako pripremljene artičoke složite uspravno u teću kojoj ste dno već pokrili očišćenim graškom i bobom. Svaki artičok zalijte maslinovim uljem i sve pokrijte vodom do rubova punjenih pupoljaka. Kuhajte dok se sve ne prožme i ne omekša. (Recept Ivana Močića)

Renesansni artičoci
Na zastakljenoj sjeckanoj kapuli i luku pirjajte na kocke sječene komade janjetine od buta dok ne zazlate. Tada mesu dodajte već skuhane artičoke, nekoliko klinčića i malo podlijte bijelim vinom i prošekom. Kad se sve prožme i meso omekša, ubacite na trake rezanu domaću pancetu, skuhani bob, posolite, popaprite i pred služenje gratinirajte s krupno ribanim tvrdim sirom.