Bebel Gilberto – “Bebel Gilberto” ( Crammed Discs / Trolik)

Smjele prognoze ispisane prije četiri-pet godina o tome kako će se u world music marketu Brazilci izjednačiti s Kubancima, nikad se nisu ostvarile. Dok Ibrahim Ferrer s lakoćom puni dvorane po cijelom svijetu kao zastupnik Buena Vista Socia Cluba, tradicionalna “Brasileira”” i dalje je prepuštena zaljubljenicima u ritmove Rio de Jeneira, Salvador de Bahie i Pernambuca, a gomila brazilske i pseudo-brazilske elektronike zaustavljena je na granicama žanra. Dragocjenu iznimku predstavlja debitantski album brazilske Njujorčanke Bebel Gilberto. Od 2000., kad je paralelno objavljen na belgijskom indie labelu “Crammed Discs” i kalifornijskoj etiketi “Six Degrees” , CD “Tanto Tempo” prodan je u više od milijun primjeraka i Bebel se definitivno izvukla iz sjene slavnog oca, brazilskog velikana Joao Gilberta. Snimanje budućeg brazilskog bestsellera započela je u Sao Paolu s producentom Mitrom Subotićem – Subom koji je daleke 1985., pod pseudonimom Rex Ilusivi, producirao Haustorovu ploču “Bolero”. Suba se u 90-ima preselio iz Novog Sada u Sao Paolo, gdje je postao pravi ekspert za modernu “Brazilianu”, ali nažalost nije doživio planetarnu afirmaciju svojih ideja. Smrtno je stradao u požaru, a njegov rad s Bebel dovršili su Chris Frank iz
Da Late, Thievery Corporation i Beastie Boys producent Mario Calgato.
Kako je rok trajanja za “Tanto Tempo” bio produžen objavljivanjem kompilacije s klupskim remixevima, a u izvoznom odjelu “Braziliane” nije se pojavila ozbiljnija konkurencija, Bebel je imala više nego dovoljno vremena za planiranje sljedeće akcije u studiju i eliminiranje svih opasnosti što proizlaze iz sindroma drugog albuma.. Ponovno je sastavila brojnu ekipu s glazbenicima i autorima iz Brazila, Argentine, Amerike i Japana, gdje je otkrila virtuoznog bossa nova gitarista po imenu Masaharu Shimizu.
U brazilsku reprezentaciju za ovu utakmicu ušli su multi-instrumentalist iz Bahie Carlihos Brown, “psychedelic-tropicalismo” veterani Os Mutates i Daniel Jobim, unuk legendarnog Antonia Carlosa Jobima. Najvažnije pojačanje ipak je bio producent Marius de Vries koji je napravio karijeru daleko od Brazila radeći za Madonnu, Bjork i Annie Lennox. Oslanjajući se na njegovo iskustvo u produkciji najtraženijih ženskih pop vokala Bebel je ovoga puta razotkrila dvostruki brazilsko-angloamerički identitet i priredila pažljivo izbalansirani bilingvalni album, sa po šest pjesama otpjevanih na portugalskom i engleskom. Za otvaranje je izabran engleski prepjev evergreena Caetana Velosa, međutim prvi veliki zgoditak mogla bi biti pjesma Carlihosa Browna “Aganju”, autorski jača od svega što se nalazilo na prethodnom albumu. Sljedeći znak za obavezno zaustavljanje trebalo bi staviti uz “River Song” koja najbolje objašnjava zbog čega je Bebel masovno prihvaćena kao prvakinja moderne bossa nove. S druge strane, elektronski omotač postavljen oko pjesme “Cada Beijo” signalizira da je Marius De Vries u ovaj album ugradio i elemente testirane kod Bjork i Madonne. To još uvijek ne znači da će Bebel lako i brzo dosegnuti njihovu popularnost, ali gotovo je sigurno da će tiražom novog albuma nadmašiti “Tanto Tempo”.

PJ Harvey – “Uh Huh Her” (Universal Island / Aquarius)

Premda nije održavala izravne veze sa Seattleom, PJ Harvey je poslije suradnje s Nirvaninim producentom Steveom Albinijem bila je jednako važna za “90’s grunge” kao Patti Smith za “70’s punk”. Reputaciju zacementiranu izvrsnim albumima “Rid Of Me” i “To Bring You My Love” još uvijek ništa ne ugrožava, iako Polly Jean u šestom studijskom projektu samo povremeno raspiruje vatru potpaljenu ranim radovima. Nakon koketiranja s mainstreamom na prethodnom albumu “Stories From The City ”, novi materijal opet je skrojen po ukusu dugogodišnjih simpatizera koji će sigurno pozdraviti obnovu sirovijeg zvuka i naslove poput “Who The Fuck?”. Za predstavljanje širem auditoriju najpogodnija je odlična balada “Pocket Knife”, ali to je možda jedini pravi favorit.

Keane – “Hopes And Fears” (Universal / Aquarius)

Provincijski cover band, prekaljen na gažama po istočnom Sussexu, dolazi u London, objavljuje par singlova u vlastitoj nakladi, pronalazi put do velikog izdavača i debitantskim albumom osvaja vrh britanske top liste. Da negdje usput nisu izgubili solo gitarista možda bi danas bili samo jedna od brojnih imitacija Coldplaya, no sa zvučnom slikom na kojoj dominira pijanist Tim Rice-Oxley Keane su povukli i crtu originalnosti. Praznovjerni rockerski puk koji u svakom bandu bez gitare naslućuje povratak pošasti zvane Emerson, Lake & Palmer zasad može mirno spavati jer u ovih 11 pjesama nema znakova da se trio iz Battlea sprema za bilo što osim nadmetanja s liverpulskom momčadi Chrisa Martina.

Ojos de Brujo – “Bari” (Exil)

Svi hrvatski mediji užurbano su prenosili vijest da je Tamara Obrovac nominirana za
“BBC World Music Awards” u kategoriji najboljeg europskog izvođača, ali rijetki su kasnije primijetili da je nagrada otišla u Španjolsku sastavu Ojos de Brujo. Internacionalno reizdanje nagrađenog albuma “Bari” uvod je u europsku turneju što će se protegnuti do Glastonburyja i do pulske Arene, odnosno nastupa na Istra Etno Jazz festivalu u nedjelju 20. lipnja. Band iz Barcelone teško može pobjeći od usporedbe s Manu Chao & Radio Bemba, makar je odmah jasno da su Ojos de Brujo u potpuno drugačijem filmu. Originalan mix flamenco gitara i hip hop beatova preko kojeg se izmjenjuju ženski i muški vokal prije će se identificirati kao raspjevanija iberijska inačica Fugeesa.

Zvjezdice:

Bebel Gilberto -4
PJ Harvey – 3
Keane – 3
Ojos De Brujo – 4

Top lista:
1.Edo Maajka – “No Sikiriki”
2.Yammat – “Plan B”
3.Bebel Gilberto – “Bebel Gilberto”
4.The Strange – “Nights Of Forgotten Films”
5. Beastie Boys – “To The 5 Boroughs”