Dječak maše sirijskom zastavom za vrijeme demonstracija protiv Assada i njegovih pristalicaMünchenska konferencija o sigurnosti (MSC), što ju je 1962. osnovao Ewald von Kleist, postala je vjerojatno vodeći međunarodni događaj u vezi sa sigurnošću. Do 1990., tada nazvan konferencija Wehrkunde (na njemačkom nešto otprilike kao "znanost o obrani"; op. prev.), događaj je bio ekskluzivno "transatlantski" posao. Ali von Kleist je rano prepoznao da svijet ide prema multipolarnosti i pozvao je na sudjelovanje također vođe i eksperte za sigurnost iz Rusije, Kine, Indije i ostalih euroazijskih država. Azija je bila jedna od glavnih tema 48. MSCa što se održavao od 3. do 5. veljače, a predsjedao je njemački diplomat Wolfgang Ischinger. S jedne strane, američki ministar obrane Leon Panetta i državna tajnica Hillary Clinton uvjerili su Europljane da strateški fokus Obamine administracije na azijsko-pacifički dio neće umanjiti značenje transatlantskih odnosa. S druge strane, kineski zamjenik ministra vanjskih poslova Zhang Zhijun i singapurski ministar obrane Ng Eng Hen živo su demonstrirali novo samopouzdanje Azije, te nasuprot tome istaknuli brz rast azijske gospodarske moći u odnosu na velike ekonomske probleme u SAD-u i Europi.

ZANIMLJIVA TEMA MSC-a 2012. bila je i internetska sigurnost. U panelu su sudjelovali general Michael Hayden, bivši šef CIA-e i NSA, i Rus Eugen Kasperski, CEO (izvršni direktor) jedne od vodećih svjetskih privatnih kompanija za IT sigurnost. Ipak, Azija i cyber-sigurnost nisu bili u središtu medijskog interesa, zasjenila ih je kriza u Siriji. S oko 30 šefova vlada, ministara vanjskih poslova i obrane, MSC se pretvorio u živahan diplomatski forum – a glavna tema bila je Sirija. U Münchenu je Hillary Clinton pokušala uvjeriti ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova da treba podržati rezoluciju protiv Assadova režima u Vijeću sigurnosti UN-a. Rezolucija je trebala osuditi taj režim i nametnuti stroge sankcije. Lavrov se nije dao uvjeriti i istoga dana u New Yorku Rusija i Kina stavile su veto na UN-ovu rezoluciju protiv Sirije. Neodobravanje zbog njihove odluke bilo je ogromno - na MSCu, u zapadnim zemljama i većini medija. Kako je itko mogao očekivati drukčiji stav? U ožujku 2011. Rusija i Kina pustile su UN-ovu rezoluciju o Libiji, koja je obuhvaćala zonu zabrane leta da se zaštite civili. Rezoluciju je NATO upotrijebio kao dozvolu za zračni rat protiv trupa lojalnih Gadafiju, što je potrajao do listopada 2011. kad je libijski diktator likvidiran. Rusija i Kina osjetile su se izigranima i dale su do znanja da neće dopustiti da se dogodi nešto slično. Rezolucija protiv Assadova režima u Siriji nije imala referenci za upotrebu vojne sile, ali to očito nije bilo dovoljno Rusiji i Kini da ne budu sumnjičave. Nisam stručnjak za širi Bliski istok, oslanjam se na mišljenja ostalih stručnjaka, osobito Jürgena Hübschena. On je bivši vojni ataše u Iraku koji se problemima Bliskog istoka bavi 30 godina i o tome je napisao nekoliko knjiga. Hübschen naglašava da je Assadov režim diktatorski i ugnjetava sirijski opozicijski pokret. Krvoproliće u Siriji mora se zaustaviti, no pitanje je kako. On smatra da američka - ni europska - politika prema Siriji ne čini ništa da ubrza kraj toga krvoprolića. Pravi cilj nije demokratizacija Sirije preko političkoga kompromisa, nego "promjena režima".

Obamina administracija tvrdi: Assadov režim mora nestati. Briga za ljude može biti iskrena, ali Rusija ima svoje razloge zbog čega podržava Bashara al-Assadaona se upotrebljava kao celofan za druge, geopolitičke namjere. Hübschen smatra da se američka politika u vezi sa Sirijom - i Bliskim istokom općenito - temelji na dvostrukim standardima. Prije godinu dana, u svitanje Arapskog proljeća u Tunisu, SAD je bio iznenađen i neodlučan. Ali ubrzo je Washington podržao arapske demokratske promjene. Pomniji pogled otkriva da potpora nije bila općenita, nego je ovisila o specifičnim geopolitičkim razmatranjima. Slučaj 1. U Egiptu, Washington se mogao nositi s uklanjanjem svog bivšeg protežea Mubaraka, jer je de facto uspostavljena vojna diktatura. U kojem se god smjeru demokracija razvijala, egipatska vojska pod vodstvom SAD-a ostat će ključni faktor moći. Slučaj 2. Kad je Arapsko proljeće došlo do Bahreina, gdje SAD ima veliku vojnu bazu, nije bilo američke potpore šiitskoj većini koja je tražila demokratske promjene. Upravo suprotno SAD je odobrio vojnu intervenciju Saudijske Arabije u Bahreinu. Saudijske trupe u krvi su ugušile šiitske demonstracije. Slučaj 3. Teško se može negirati da je Saudijska Arabija "diktatorska monarhija". Političke slobode i demokracije nema, ljudska prava se ignoriraju, a religijska tolerancija nije poznata. Ipak, nikakva pritiska na saudijsko vodstvo da se otvori demokraciji nije bilo. Slučaj 4. Kad su u Libiji počeli protesti protiv Gadafijeve diktature, SAD i Europa podržali su demokratske pokrete - čak toliko da je uključen NATO kako bi diktator bio ubijen. Dok su Washington i europske vlade održavali relativno prijazne odnose s Gadafijem posljednjih godina, "promjena režima" silom očito je bio učinkovitiji način da se izravno dođe do energetski bogatih izvora u toj zemlji. Slučaj 5. Assadova Sirija.

SAD se iznimno trudi da podrži demokratske pokrete i stisne i izolira režim. Razlog je manje geoekonomski nego geopolitički. Sirija je već dulje od deset godina na meti za "promjenu režima". Središnji motiv za to su tijesne veze Damaska i Teherana. "Promjena režima" u Siriji još će više izolirati i oslabiti Iran. Povrh toga: dok velikog vojnog američkog ili izraelskog napada najvjerojatnije neće biti, "tihi rat" postoji. Ubijen je iranski stručnjak za nuklearnu energiju, iranske vojne letjelice misteriozno se ruše, iranske nuklearne mogućnosti se sabotiraju - na primjer cybernapadima Stuxnetom. Da Amerikanci sustavno upadaju u iranski zračni prostor radi špijunaže, očito je još od incidenta s RQ-170 prošlog prosinca. Što rade Iranci, javno nije poznato. Ali Teheran, Assadova Sirija i Hezbolah u Libanonu - povezan i sa Sirijom i s Iranom - sigurno su ključni faktori nasuprot Izraelu. Ne smijemo zaboraviti ruske geopolitičke ciljeve u Siriji, kaže Hübschen. Sirija je veliko tržište za izvoz ruskog oružja. Ruska mornarica ima bazu u sirijskoj luci Tartus. To su razlozi zbog čega Moskva ne želi "promjenu režima" u Damasku i zbog čega je stavila veto na UN-ovu rezoluciju 4. veljače. Hübschen smatra bijes zbog ruskog i kineskog veta u Vijeću sigurnosti UN-a poprilično čudnim. SAD drži rekord što se tiče veta u vezi s Bliskim istokom.

Gaženjem plakata s Putinovom slikom Sirijci pokazuju što misle o ruskom vetu u UN-uProšle jeseni većina je u UN-u bila za priznanje Palestine pod međunarodnim zakonom, SAD je to spriječio, iako Washington tvrdi da je podržao soluciju o dvjema državama. Posljednjih desetljeća SAD je stavio veto na gotovo svaku rezoluciju koja je kritizirala ili nešto nametala Izraelu. No vratimo se ključnom pitanju, može li se krvoproliće u Siriji zaustaviti. Hübschen vidi samo jedan put: prekid sukoba i stvaranje političke "nacionalne zajednice" kao kompromisa. To znači da neće biti "bezuvjetne predaje" Assadova režima. Referira se na Kadrija Jamila, vodećeg političara "stare" sirijske opozicije, koja je pod pritiskom režima desetljećima. U intervjuu Süddeutsche Zeitungu vođenom u Damasku Kadri Jamil je rekao: "Ako netko ostavku predsjednika Assada postavlja kao preduvjet za početak dijaloga, koji je smisao tog dijaloga?" Ako nema nacionalnog dijaloga koji vodi političkom kompromisu, situacija u Siriji prerast će u građanski rat. Sigurnosni aparat lojalan Assadu - najmanje 90 posto vojske, tajnih službi i specijalaca - naoružane snage "Slobodne sirijske vojske" sigurno neće uspjeti uništiti. S druge strane, nema realnih izgleda da brojčano slabe opozicijske snage mogu poraziti snage sigurnosti lojalne Assadu - čak ako se "Slobodna sirijska vojska" i opskrbi oružjem i ostalom logističkom potporom izvan Sirije. Može uslijediti samo rat - s velikim krvoprolićem i uništenjem sirijske ekonomije. Građanski rat bio bi dovoljan užas, ali ne postoji obećanje da, nakon pretpostavljene pobjede naoružanih protivnika i rušenja Assadova režima, situacija neće postati još gora. Sirijci se sigurno sjećaju što se dogodilo u Iraku nakon pada Saddama Husseina.

Prava noćna mora za Iračane počela je nakon svrgavanja Saddama. Kao u Iraku, postoji velika etnička raznolikost i u Siriji: Arapi, Kurdi, Turkmeni i više od milijun iračkih izbjeglica. I religijska raznolikost: suniti, šiiti-alaviti i kršćani. Mišljenja stručnjaka razlikuju se u procjenama koliko sirijske populacije još podržava Assadov režim, vjerojatno više nego što se misli u međunarodnim medijima. Naoružani pobunjenici samo su mali dio sirijskog opozicijskog pokreta. Većina Sirijaca želi demokraciju, ali ne želi građanski rat. Čini se da postoji osnova za politički kompromis. Može se pretpostaviti da rusko vodstvo savršeno dobro zna da nema alternative demokratskim reformama u Siriji i da se Assadov režim mora predati. Ministar vanjskih poslova Lavrov posjetio je Damask 7. veljače. Rekao je: "Na obje strane postoje oni koji žele oružani sukob umjesto dijaloga. Ali i vlada i opozicijske snage moraju sjesti za pregovarački stol. Nastavit ćemo raditi s opozicijskim snagama koje dosad nisu pristale sudjelovati u općem nacionalnom dogovoru. Sve vanjske snage moraju sudjelovati u nacionalnom dijalogu i postići nacionalni dogovor i pomirenje." Ovo posljednje odnosi se na Arapsku ligu i UN; čini se da su obje organizacije obratile pozornost na Lavrovljev savjet. Da sumiramo: Rusija je, čini se, posrednik između Assadova režima i opozicije. Hübschen misli da je koncepcija "okruglog stola" Assadova režima i opozicijskog pokreta ne samo razumna, nego i najbolji način da se zaustavi krvoproliće pomoću političkoga kompromisa koji vodi "vladi nacionalnog jedinstva". Smatra da osobito Europa mora podržati "okrugli stol" i konstruktivno se angažirati u pregovorima. A ako je SAD-u doista stalo do sirijskog naroda i demokracije u toj zemlji, treba učiniti isto ili barem ne opstruirati takav proces.