Srećko JurdanaPočelo je suđenje Tomislavu Merčepu, bivšoj režimskoj ratnoj figuri, jednom od likova koji su od početka devedesetih nadalje oficijelno bili zaduženi za provedbu podzemnoga hrvatskoga kontraterora nad srpskim civilima i ponekim "sumnjivim" Hrvatom. Ključnu podršku ljudima poput Merčepa davali su Franjo Tuđman i njegov policijsko-pravnoobavještajni aparat. Gospodin Merčep sa svojim grupacijama bio je specijalan segment u jednom podmuklom sustavu, dovoljno naivan, beskrupulozan i opsjednut iluzijom moći da posluži kao njegova udarna igla. Tuđman i njegov krug adlatusa koristili su se ljudima poput Merčepa, jer poglavar nikada nije htio prihvatiti otvoreni ili nedvosmisleni vojni sukob s agresorima na Hrvatsku – izabranim odredima JNA, raznim paravojnim snagama iz Srbije, formacijama pobunjenih hrvatskih Srba - kojima je iz Beograda upravljao Slobodan Milošević.

Simbol iracionalnog vremena

Mnogi kompetentni vojni stručnjaci smatrali su da bi Hrvatska - u početnoj fazi, dok se JNA još nije dospjela transformirati u potpuno srpsku vojsku - mogla na legitiman način vrlo brzo poraziti Srbiju u njezinoj histeričnoj i neartikuliranoj agresiji, primjenjujući ofenzivnu taktiku sa svojim iznimno motiviranim borcima, pribjegavajući masovnom osvajanju oružja iz opkoljenih i slabo branjenih vojarni itd. Tuđman je, međutim, strogo, čak fanatično, zabranjivao organiziranu i ofenzivnu vojnu konfrontaciju s agresorom. Umjesto toga, s Miloševićem je počeo sklapati tajne strateške dogovore o podjeli Bosne, a na hrvatskom terenu tolerirao je ili poticao formiranje terorističkih odreda smrti, zaduženih za provedbu hrvatskoga bizarnoga quid pro quo za srpski teror nad Hrvatima. Ratna metodologija kojom se služio Tuđmanov režim sugerirala je da se u Hrvatskoj doista radi o dva sukobljena divlja plemena koja se uzajamno istrebljuju na identične beskrupulozne načine uz potporu svojih vračeva i poglavica, a ne o europskoj državi u nastajanju koja vodi legitiman rat za obranu svoga teritorija, i pritom pokazuje namjeru da implementira načelo sigurnosti, reda i zakona za sve koji na njezinom teritoriju žive. U takvom konceptualnom mikroterorističkom sukobu teško su stradavali nedužni građani, na jednoj strani od podivljalih srpskih "boraca za SAO Krajinu" - inicijatora stvaranja barbarskoga carstva u Hrvatskoj - na drugoj od hrvatskih instaliranih samozvanih "osvetnika" koji su preko "službi" dobivali podatke o adresama srpskih građana, patrolirali ulicama u neoznačenim vozilima, noću odvodili ljude iz kuća i stanova, otimali njihovu imovinu, osnivali privatne zatvore i logore i u njima autonomno mučili i ubijali koga su htjeli, ne razmišljajući mnogo o mogućnosti da će jednoga dana - kad u Hrvatskoj opet zavlada nekakva civilizacija - morati polagati račune za svoje ponašanje. Tomislav Merčep jedan je od simbola tog iracionalnog vremena. Za razliku od Branimira Glavaša, pasioniranoga štrajkaša glađu, nije izvodio nikakve predstave kad je država zaključila da je došlo vrijeme za njegovo uhićenje, možda i zato što je zbog zdravstvenoga stanja pritvor odmah počeo provoditi u komfornijim uvjetima (zatvorska bolnica). Osim toga, Merčepa ne prati nikakva stranka koja bi zbog njega izvodila ekshibicije i u Saboru ga isticala kao kult, gradovi, sela, rajoni i regije ne dižu se na noge, ulicama ne galopiraju nikakve grupe za potporu, dvadeset godina nakon inkriminiranoga razdoblja terora čovjek je obilježen politički beznačajnom aurom i njegov pravni slučaj razvija se zasad u potpuno smirenim okolnostima.

Suoptuženici prije negoli svjedoci

U svojoj obrani Merčep danas najavljuje kako će za svjedoke pozvati i niz osoba koje su zauzimale važne pozicije u HDZ-u i Tuđmanovu sustavu, što je s njegove strane potpuno logičan potez. Bez režimskih autoriteta koji su ga podupirali nikada ne bi postao ono što je u ratu bio, i došlo je sad vrijeme da se ti utjecajni aktivisti iz pozadine na sudu izjasne o svojim ulogama u kreiranju paradržavne terorističke milicije kojom je Merčep zapovijedao. Za neke od njih bilo bi vjerojatno prirodnije da se uz Merčepa pojave kao suoptuženici, negoli kao svjedoci koji će standardno izjavljivati kako ni o čemu nisu imali pojma. Supstancu procesa gospodinu Merčepu činit će žrtve, malobrojne osobe koje su preživjele boravak u mučilištima i voljne su o tome nešto reći; što se dužnosnika tiče, oni će demonstrirati usavršenost u tehnologiji obrane vlastite kože prodajom ignorancije i apstrakcija. Bilo bi s civilizacijskoga aspekta poželjno da suđenje Merčepu postane i pravni obračun s jednim kriminalnim političkim sustavom i njegovim nositeljima, koji je - po modelu nekadašnjih južnoameričkih hunti - u drastičnome teroriziranju građana pronalazio specijalan način zaštite svojih interesa, no malo je vjerojatno da će se stvari razvijati u tom smjeru. Kad se u Hrvatskoj vode nekakvi procesi iz rata, iskustvo pokazuje da se odgovornost beznadno usmjerava na izolirane pojedince ili terenske tipove kako bi se historijski zaštitili Franjo Tuđman i njegov devijantni poredak. Zločini su uvijek stvar "ekscesa", nikad proizvod stimulirane političke namjere. No da se u proizvodnji fenomena Merčep radilo o izravnoj političkoj namjeri državnoga vodstva, dokazuje i Merčepov put 1991. godine iz Vukovara u Zagreb. Zločini nad vukovarskim Srbima nesumnjivo su predmet pravosudne obrade, među ostalim možda i Merčepova navodna informacija Tuđmanu kako "Srbi plivaju leđno". U svakom slučaju, zbog kaosa koji je izazvao u gradu i organizaciji vukovarske obrane, Merčepa su branitelji doslovce istjerali iz Vukovara, i kad je u Zagreb stigao navrat-nanos, s katastrofalnim karakteristikama, u pretrpanom Renaultu 4, doista je malo tko mogao pretpostaviti da će ga Manolić, Tuđman i društvo ubrzo postaviti za pomoćnika ministra policije sa specijalnim ovlastima.