Damir RadićMeđu uglednim novohollywoodskim autorima afirmiranima u prvoj polovici 70-ih, Philip Kaufman vjerojatno je najrjeđe snimao, odnosno snima. Dijelom je to posljedica skrupulozne pripreme projekata, dijelom producentske nesklonosti i kreativnih nesuglasica. Na primjer, nakon hvaljene pustolovne drame “Bijela zora” iz 1974. o arktičkim kitolovcima koji su se zatekli među Eskimima, trebao je prema vlastitom scenariju režirati vestern “Odmetnik Josey Wales” s Clintom Eastwoodom u naslovnoj ulozi. Međutim, sukobio se s Eastwoodom, koji je kao velika zvijezda nakon dva tjedna snimanja preuzeo režiju, pa je Kaufman sljedeći film, remake klasičnog SF-a Dona Siegela “Invazija tjelokradica”, realizirao tek 1978. Najdulju stanku imao je nakon adaptacije kontroverznog romana Michaela Crichtona “Izlazeće sunce”: taj “antijapanski” akcijski triler snimio je 1993., a sljedeći film “Otrovna pera markiza de Sadea” tek 2000.

Gledajući unatrag, opusi nekih novohollywoodskih filmaša danas se ne drže osobito dobro. I Kaufmanov ide među njih. “Velika pljačka u Minnesoti” iz 1971., o glasovitoj bandi Jesseja Jamesa i Colea Youngera, zanimljiv je dokument vremena u kojem se težilo (naturalističkoj) demistifikaciji mitologije Divljeg zapada, ali ne i film osobitih kreativnih dometa. Spomenuta “Invazija tjelokradica” nesumnjivo je ostvarenje sugestivne atmosfere, ali i film koji jasno svjedoči o manirizmu “poetike otuđenja” u 70-ima, dok je u nekad kultnim “Lutalicama” iz 1979., dominantno sterilnoj, dosadnoj i povremeno apsurdnoj priči o uličnim bandama newyorškog Bronxa ranih 60-ih, teško naći razlog njihova povlaštena statusa. Silno hvaljena adaptacija Kunderine “Nepodnošljive lakoće postojanja” iz 1988. ponovo pokazuje Kaufmanov osjećaj za atmosferu i otkriva njegovu erotofilsku stranu, ali to je i film koji gaji tipično zapadnjački klišeiziran pogled na “život u komunizmu”, pomiješan s iritantnom pretencioznošću. “Henry i June” iz 1990., prikaz erotskog trokuta Henryja Millera, supruge mu June i ljubavnice Anaïs Nin, film je najzaslužniji za smišljanje nove američke cenzorske oznake NC-17, a sve zbog onog jedinog što je u njemu dobro – prikaza nesputanih erotskih odnosa. Potpuni je pak debakl bilo tematiziranje završnih umobolničkih mjeseci života naslovnog protagonista u “Otrovnim perima markiza de Sadea”. Uglavnom, nekad neospornu relevantnost Phila Kaufmana danas potvrđuje možda samo jedan film, “kraljevski” rad njegova opusa, silno ali i opravdano ambiciozni “Put u svemir”, dojmljiv ep o počecima i razvoju američkog svemirskog programa u vrijeme hladnog rata s SSSR-om. Novi Kaufmanov uradak “Zatamnjenje”, tzv. psihološki triler o mladoj policajki, istražiteljici odjela za umorstva u San Franciscu, film je kojim je nakon kreativno ambicioznih, ali u konačnici jalovih “karakternih studija” očito zaigrao na komercijalnu žanrovsku kartu na tragu “Izlazećeg sunca”, međutim rezultat je ponovo ispao porazan.

Kritičari su zamijetili da u većini svojih filmova Kaufman problematizira odnos izrazitih individualista i ograničavajućih kolektiviteta koji im nameću norme s kojima dolaze u sukob. Mlada i privlačna detektivka Jessica Shepard, u izvedbi Ashley Judd, također ima tu vrstu problema. Cura je promiskuitetna, ljubiteljica one-night-stand aranžmana s mladim muškarcima “opasnog” izgleda, koje upoznaje u kvartovskom bircu, a pritom ispada iz uobičajenog i poželjnog poimanja “ženstvenosti”. Pomalo je muškobanjasta, konzumira alkohol u popriličnim količinama, ne čeka muškarčevu inicijativu nego sama potiče seksualnu interakciju ne trošeći vrijeme na razrađivanje flerta, u seksualnom činu voli imati kontrolu i demonstrirati vlastitu “seksualnu moć”; ostavlja dojam iznimne samouvjerenosti, a povremeno ima neugodne agresivne ispade “tipične za muškarce”. Ukratko, Jessica je osoba koja prekoračuje konvencionalne rodne okvire što je s jedne strane – zahvaljujući dakako i njezinoj fizičkoj privlačnosti (Ashely Judd s kratkom kosom koja odlično ističe njeno oblo lice, na tragu junakinje “Psiha” Janet Leigh, nikad nije izgledala bolje) – muškarcima koji je okružuju iznimno poticajno, a s druge u njoj vide “nedostojnu radodajku” koja ih duboko frustrira jer je ne mogu imati, pa osjećaj inferiornosti, pojačan i njezinom “muški” visokom strukovnom kompetencijom, pokušavaju kompenzirati zauzimanjem “superiornog” prezirnog stava. Tijek priče (autorica scenarija je dugometražna igranofilmska debitantica Sarah Thorp, koja je prethodno napisala i režirala kratkometražni uradak “See Jane Run” u kojem Clea DuVall tumači konfuznu djevojku u destruktivnoj potrazi za unutarnjim mirom, što je očit model za lik Jessice) sugerira patrijarhalno-feminističku autorsku poziciju, po kojoj će Jessicina rodna transgresija, u kojoj je promiskuitet posebno istaknuta točka, biti objašnjena traumom iz djetinjstva koja joj je ostavila “neizbrisiv trag”. Drugim riječima, promiskuitetnost bi se tretirala kao psihički poremećaj, a protagonistica bi se “opravdala” kao svojevrsna duševna bolesnica koja, eto, ne može biti odgovorna za to što čini, a to što čini je “loše”. Međutim, Sarah Thorpe i Philip Kaufman pokazuju da ipak mogu bolje od Dubravke Ugrešić. Naime, proslavljena emigrantska spisateljica u svom novom romanu “Ministarstvo boli”, među gomilom klišeja nudi i onaj po kojem se žena može upustiti u seks za jednu noć samo ako je očajna, samo da bi ublažila “duševnu bol”, da bi dobila “utjehu samoponiženja”. Taj grozan konzervativni stav po kojem se predanost erotski nesputanih žena naziva samoponiženjem, Kaufman i Sarah Thorpe na sreću ne dijele.

Rasplet filma dotadašnju sugestiju rigidnog pogleda na (žensku) seksualnost zamjenjuje afirmacijom slobode izbora seksualnih praksi, ne izravnim (tendencioznim) proklamacijama karakterističnim za “Ministarstvo boli”, nego implicitnošću kakva dolikuje suptilnijim autorskim rukopisima, iako “Zatamnjenje” nikako ne ide u red osobito suptilnih uradaka. Priča filma u svom žanrovskom središtu ima istragu serijskih ubojstava nepoznatog počinitelja, čije su žrtve isključivo muškarci s kojima se Jessica upuštala u prolazne seksualne odnose. Jessica je pritom i istražiteljica i osumnjičena i naposljetku mamac koji treba navabiti ubojicu. U jednom razdoblju istrage ona je psihički toliko konfuzna, a uz to počne patiti od nesvjestica, da i sama posumnja u vlastitu nedužnost. Kako joj je otac policajac bio, ili se tako barem čini, serijski ubojica koji je svoj krvavi put završio ubojstvom Jessicine majke pa samog sebe, Jessica si počne utvarati da je “zlo sjeme” koje ni njezin staratelj i policijski pokrovitelj, očev nekadašnji najbolji prijatelj, šef policije John Mills (Samuel L. Jackson), ne može izvesti na “pravi put”, koliko god se i on i ona trudili. Čitava ova traumatska psihološka situacija na kraju se, međutim, otkrije kao velika spletka staratelja kojom Jessicu konačno i “konkretno” želi inaugurirati u svoju kćer, tako da je učini dionicom njegova svjetonazora i sudionicom njegova zločina. Jer, Mills je zgrožen promiskuitetnošću, posebno ženskom, koja se naposljetku pokazuje izrazom tzv. ženske moći, pa Jessicu, da bi je doista učinio svojom kćerkom, mora lišiti te moći, mora je “kastrirati”. Da bi mu to uspjelo, dovodi je u stanje posvemašnje psihičke destabilizacije što za sobom povlači i njezin gubitak vjere u vlastitu kompetentnost kao istražiteljice. Koliko god Mills uživao u Jessicinoj policijskoj visokokompetentnosti, koja je rezultat njegova rada “na njoj”, on je mora žrtvovati, barem privremeno, u ime “višeg” i “konačnog” cilja, a to je ovladavanje “ukroćenom” Jessicom kao kćerkom koja će biti njegova preslika. Svjestan da ga ona ne percipira kao potencijalnog erotskog partnera, nego kao zamjenskog oca i policijskog partnera, on želi utrnuti u njoj djelatnu seksualnost i učiniti je aseksualnim objektom koji, međutim, ne ostaje bez prirođene mu erotičnosti, no ta je erotičnost “nevina”, u njoj se može “istančano” uživati s distance, kao što uostalom očevi i uživaju u svojim kćerima u slučajevima takve vrste.

Psihoanalitičkim potencijalima referirajući se na Hitchcockovu “Marnie”, neglamuroznom ambijentacijom San Francisca i “tough” karakterima na Hammettova “Malteškog sokola”, “Zatamnjenje” je film koji omogućava bogata tumačenja, neproporcionalna njegovim kvalitativnim dometima. Dramaturška nezrelost, žanrovski klišeji, predvidljivost raspleta i pretežno beskrvna režija pokazatelj su razmišljanja s početka teksta o Philu Kaufmanu kao autoru čija je nekoć neupitna relevantnost ozbiljno dovedena u pitanje.