Objavljeno u Nacionalu br. 449, 2004-06-22

Autor: Srećko Jurdana

SUROVA POLITIKA

Groteska Ćiro napao dedu Otta

...

Srećko JurdanaSrećko JurdanaU Hrvatskoj nikada mira i sreće: jedva da su se malo stišale egzaltirano-stručne polemike širokoga spektra na temu društvenih posljedica komercijalne eksploatacije stražnjice gospođice Severine Vučković, a već je otvoren još jedan sukob na književno-nogometnoj ljevici, kao potvrda da historijska intelektualna drama ne umire. Mijenjaju se protagonisti, ali idejni konflikt bukti jednakim žarom. Nakon nula-nula sa Švicarskom selektora Barića žučljivo je napao Miroslav Ćiro Blažević, ugledni novinar “Travničke kronike” kojeg – unatoč poznim godinama – obilježava kronična želja za reaktiviranjem u hrvatskome fudbalskome* savezu.

Ovdje je mjesto za malu sadržajnu digresiju. Javnosti je poznato da se po dubinskoj snazi ulizivanja državnim organima i forumima s gospodinom Blaževićem može mjeriti prije svih njegov bosanski zemo* i kolega Vlatko Marković, kontinuirani šef hrvatske nogometne birokracije koji je – demonstrirajući u svome socijalnome tour de forceu* jednu snishodljivu varijantu osmijeha, evidentno kreiranu za posebne VIP-prigode – raspoloženoga Vladimira Šeksa nakon utakmice s Francuskom na televiziji tridesetak puta naglašeno oslovio s “gospodine predsjedniče”, kao da se u najmanju ruku obraća samome Stipi Mesiću.

Dakle, u nastojanju da – boreći se protiv vremena – samoga sebe nekako relansira na položaj saveznoga kapitena* koji je suvereno držao pod Tuđmanom, sportski komentator Blažević podvrgnuo je gospodina Barića na press-konferenciji uvredama i agresiji, pretvarajući se da na to ima pravo “kao novinar”, a nesumnjivo i kao novopečeni pivopija kojem je egzaltacija prirodno stanje. O. K. Ako smo već stigli na teren piva, samo neki neusporedivi lokalni reklamni genij može za maskotu tog cijenjenog napitka odabrati poznatoga alkoholofoba koji pred kamerom veselo maše punim kriglama premda u životu nikada nije kušao neki maliganski preparat zbog straha da ne postane pijanac, i koji je osim toga fanatično opsjednut idejom da – zbog očuvanja šminkerskoga imagea* – na organizmu ne smije akumulirati ni grama suvišne mase, a kamoli razviti pivski trbuščić.

U spomenutome ideološkome sukobu Otto Barić ostavio je pomalo tragičan dojam dobroga djedice koji je, radeći niz godina u nogometno i socijalno steriliziranoj Austriji, izgubio instinkt za balkanske forme komuniciranja u kakvima je spomenuti Blažević ekspert. Na drugoj strani, Barićeve inhibicije rastapaju se u spoznaji da je za njega iznenada počeo raditi njegov tim. Impresivna utakmica protiv Francuske pokazala je da reprezentacija kakvu je sastavio može odigrati veličanstveno poluvrijeme, u kojem će joj pobjedu nad svjetskim prvakom uskratiti samo sudački diletant impresioniran francuskim ugledom i utjecajem.
Utakmica s Francuskom uvjerljivo je gospodina Barića ekskulpirala od uvodnoga tremaškoga kiksa protiv Švicarske, za razliku od njegovoga oponenta – samozvanoga komentatora Blaževića – kojem je upravo utakmica s Francuskom u polufinalu Svjetskog prvenstva 1998. oduzela dobar dio karizme kakvu je zaradio na prethodnim mečevima.
Blažević danas Bariću drži kolerične lekcije na temu nogometne strategije i taktike, a sam se u svome zvjezdanome i presudnome trenutku pokazao kao neodlučni kalkulant gonjen sumnjivim motivima. Unatoč činjenici da je Francuska fatalne 1998. u drugome poluvremenu vodila s golom razlike i srljala u dvojbenu pobjedu, on trideset minuta u igru nije uvodio svoga jokera* Prosinečkog, a gurnuo ga je na teren – zbog nekakvoga čudnog alibija – tek u zadnjih tridesetak sekundi. Time je, praktično bez otpora, izgubio najvažniju utakmicu u vlastitoj i nacionalnoj nogometnoj karijeri, u kojoj je Hrvatska ostavila dojam da je mogla ostvariti trijumf. Nitko se tada nije usudio racionalno analizirati Blaževićevo ponašanje i javno ga zapitati zašto je na posredan način predao tu utakmicu.

Znalo se da iza njega stoji poglavar, a mnogi novinari uglavnom pažljivo čuvaju svoje udobno egzistiranje u opisivanju beznačajnosti i ne pada im na pamet da čačkaju mečku*. Pojedini maliciozniji komentatori izražavali su u privatnim razgovorima sumnju da su u pozadini opisane taktičke kalkulacije Blaževićeve specijalne veze s francuskim nogometnim podzemljem, zbog kojih je, uostalom, stanovito vrijeme proveo u tamošnjem istražnom zatvoru (namještajući u slobodno vrijeme, po vlastitim riječima, rezultate prigodnih utakmica između kolega zatvorenika).

Sam Robert Prosinečki bio je tada s razlogom ogorčen zbog takvog Blaževićevog postupka, i davao je izjave kako s njim ne želi više imati bilo kakav kontakt. Činjenica da se on – dotični Prosinečki – danas opet pojavljuje s gospodinom Blaževićem u televizijskim reklamnim spotovima, u kojima ga po staroj duhovitoj šabloni naziva “šefom”, potvrđuje spoznaju o nedostatku elementarne etike u hrvatskom nogometnom miljeu, u kojem se protagonisti jednoga dana mlate a drugoga već cmaču, zavisno od financijskih uvjeta koji su u igri. Mnoga obilježja hrvatskoga nogometnoga cirkusa izrazito su iritantna za građanske ukuse. U zemlji bez novaca na nogomet se bacaju milijarde, izmišljaju se idoli i kultovi koji svojom medijskom agresivnošću preplavljuju estradnu scenu i nameću se kao paradigme i sublimati svih konvencionalnih životnih ciljeva i vrijednosti. Zahvaljujući nogometu i novcu koji uz njega ide, neki od najružnijih ljudi Europe predstavljaju se u servilnim revijama kao ultrapoželjne muškarčine i seks-simboli bez premca.

Na drugoj strani, jedna dobra utakmica – poput zadnje s Francuskom – u stanju je podići kolektivni adrenalin i dramatično preokrenuti nacionalno raspoloženje, i tada do izražaja dolaze skrivene psihološko-političke vrijednosti igre kao takve. Apatiju svakodnevice naglo zamjenjuje zajednički osjećaj samopoštovanja. Država se iluzionistički afirmira na univerzalnome planu, a primjer je zadnja utakmica s Francuskom. Cijeli svijet je u njoj uočio vrijednosti hrvatske reprezentacije, i njezinu tragediju kad sudac nije svirao “ruku” i kad je Ivica Mornar u zadnjim sekundama s dva metra promašio gol. Nema veze; idemo u nove avanture. Deda* Barić pokazao je u svakom slučaju da zna svoj penzionerski posao, i da će mu teško nauditi čak i neuništiva umirovljenička groteska* Ćiro, sa svojim ambicijama koje hrani standardno karikaturalnim medijskim egzibicionizmom. Bez starca nema udarca*.

STUPAC TJEDNA: SANADER I RUŠENJA

Bude li Ivu Sanadera i njegovu vladu povijest registrirala po bilo čemu dobrom – a stvar je još dvojbena – onda bi to u perspektivi mogla biti odlučnost u rušenju serije urbanih nagrda izgrađenih u atraktivnim zonama bez građevinske dozvole. Bespravna kuća (bivšega državnoga inspektora) Branka Jordanića – zbog koje je čovjek smijenjen – navodno je naknadno legalizirana, ali zato se ruše mnogi drugi poduzetnički bunkeri na obali, među inima i apartmanske tvrđave stanovitoga Galića za kojeg se upravo otkriva da je na devastacijama okoline zgrnuo milijune. Pjevač M. Grdović, Galićev kooperant, izjavio je u tom povodu da će “ubuduće glasati za Račana, premda je uvijek bio za HDZ”.
Izjava solidno ilustrira politički profil prosječnoga hrvatskoga desničara. HDZ je dobar samo ako štiti banditizam, ako nacionalnom imovinom hrani tajkune, ako se razbacuje ratnim mirovinama, veteranskim stanovima i invalidninama, ako je u permanentnome konfliktu s međunarodnom zajednicom, ako se klanja ustaštvu, i ako dopušta da vandali raznih interesnih opredjeljenja u državi rade što im padne na pamet. Započne li HDZ štititi zakon i civilizacijske norme, usvajati europske kriterije života, suditi zločincima, surađivati s Haagom, ili zabranjivati divlju izgradnju, na nacionalističko-kriminogenome dijelu hrvatske društvene hemisfere njegov ugled nepopravljivo pada. Tuđman je to znao, i zato je – kao stari komunistički pragmatist – do kraja ostao vjeran provjerenim devijantnim svjetonazorima. Sanader pokušava slijediti logiku zakona u zemlji koja zakone iskonski mrzi, i da bi u tome uspio, uvjerenja mu moraju imati snagu kao u Fidela Castra.

Vezane vijesti

Ćiro se vratio u Iran, potpisao jednogodišnji ugovor s Mes Kermanom

Ćiro se vratio u Iran, potpisao jednogodišnji ugovor s Mes Kermanom

Legendarni hrvatski nogometni trener Miroslav Ćiro Blažević vratio se nakon 10 godina u Iran gdje je potpisao jednogodišnji ugovor s tamošnjim klubom… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika