Vedrana RudanU vrtu ću iskopati sedam manjih rupa i jednu veliku. U manje ću posaditi zečju šapu, u veću Isusovu krunu. Neću opisivati kako izgleda zečja šapa, a kako kruna Isusova. Biljke k’o biljke. Zečja šapa, kad naraste, postaje mutnozeleni tepih, a Isusova se kruna plete oko bilo čega što joj podmetnete. Za godinu dana svaka terasa može dobiti zeleni krov od Isusove muke. Bradati anoreksičar pomoći će i meni koja u njega ne vjerujem. Već sam Isusu tako tepala? Želite reći da se ponavljam? Moj vrt još nije prekriven tepihom, kruna mi ne pokriva glavu. Rekoh, iskopat ću rupe.

Klarić, pučki pravobranitelj, poručuje građanima, izađite na ulice!? A ne bi rekao: sve mi dobro plaćene bakterije ne radimo svoj posao Dok narod crkava u smradu, bijedi i bolesti, na njegov račun Šeks, Bebić, Glavaš i Antunovićka putuju u Portugal na nogomet! Marš! Živim u Rijeci, velikom gradu, to je moj grad, luda sam za njim, ne mogu bez njega. A taj grad ima kvart koji se zove Turnić. Ne želim nadugačko razglabati zašto se zove Turnić, onda bih morala objašnjavati i kako to da se ona mutnozelena biljka zove zečja šapa, a ona penjačica muka Isusova. Nikad me nisu zanimala porijekla. Taj dio grada se zove, ne znam zašto, Turnić. Godinama sam tamo živjela. Na Turniću ima mnogo nebodera, većina prozora gleda na more i Rafineriju. Rafinerija je skupina betonskih i limenih zgrada. U neke ulaze ljudi koje ne vidiš s balkona, iz drugih danju i noću sukljaju masni, smrdljivi dimovi. Nema zgrade na Turniću u kojoj ljudi ne crkavaju od raka. Mi smo tamo dobili stan, još u socijalizmu, samo zato što su svi stanari pomrli. Dok smo živjeli iznad Rafinerije, osluškivali smo kako se rak šulja od vrata do vrata. Nije ugodan osjećaj kad na stubištu sretneš ženu kojoj su odrezali dojku, susjeda kojem je u hlačama vrećica, baka na petom katu urla jer joj rak ždere mozak, dijete ćelave glave i žutih obraza govori ti, dobar dan, teta… Ne moraš biti jako maštovit da skužiš, rak će zagrebati i na tvoja vrata. Moj muž i ja dizali bismo se noću i zatvarali prozore. Htjeli smo zaštititi zaspalu djecu. Kao da zatvoreni prozori mogu biti otrovu barikada. Gledali smo u krvavi plamen i sivi dim i maštali kako bi bilo krasno baciti neku veliku bombu na beton i lim, čekati da se prašina slegne… Sanjali smo kako svi mi stanari prokletih zgrada, i ćelava djeca i susjede bez cica i muškarci s vrećicama i baka s rakom u mozgu, plešemo na mlakom zgarištu, a goli nas tabani ne peku… Tada mi nije padalo na pamet, danas mi pada, nije problem u limu i betonu. Političare je trebalo zapaliti, ne zgrade. Ha! Kao da političare možeš uništiti? Govoriti o istrebljenju političara jednako je kao kanalizacijske cijevi čistiti od žohara. Nemoguća misija. A opet, domestos čuda čini. Kad ga uliješ u cijev, iz nje neće izmiljeti crno, glatko, sjajno, hrskavo biće. Ali, ako čovjek u domestos uroni Željku Antunović… U pravu ste. Slažem se s vama, laže natpis na boci domestosa, kills all known germs. Ima bakterija i bakterija. Nismo bacili bombu na Rafineriju, moj muž i ja, odselili smo se. I zaboravili na nju i rakom razjedene susjede. A sada gledam u novine, u njih mi je bila umotana zečja šapa, Rafinerija ovih dana sikće nove otrove. Neki Klarić, pučki pravobranitelj, poručuje građanima, izađite na ulice! Kužite? Koji licemjer?! Neće otvoreno reći, sve mi dobro plaćene neuništive bakterije ne želimo raditi svoj posao. Nećemo vas štititi, iako nas plaćate za to, od beskrupuloznih razbojnika koji vas i vašu djecu ubijaju rakom. Ne i ne! Tko vas jebe, meso za rakove! Uzmite u ruke kuke i motike, krenite na Rafineriju, Kihoti, Gupci, Isusi! Onda će vas iza ugla dočekati crni specijalci, pa će vam, u ime demokracije i civilizacije i zakona, slomiti rakom izjedeni vrat! Oh! Bacam novine u kantu za smeće! Koji gad! Pička ti materina, stoko!

Ne sikći, govori mi muž, zašto čitaš novine, govori mi muž, a zečja šapa leži tamo neposađena? Čeka te i kruna Isusova.

Kako je u vašem gradu? U mome žive dobrice. Pred neku godinu rečeno im je, uskoro ćete u svom gradu moći dobiti rezervne dijelove za svoja bolesna srca. Mnogi su liječnici odlazili u Ameriku, naučili su posao. Riječani su platili brdo love i za kardiokirurga koji im je otvarao prsne koševe i vraćao ih iz mrtvih. Slikali su se liječnici, medicinske sestre, pacijenti vraćeni u život i ministri. Moji sugrađani mislili su da žive u nekakvom kardiološkom c e n t r u ili kako se već zove grad u kojem možeš operirati srce, a da ne platiš 50.000 eura. Ovih dana… Nema više. Ni pregleda, ni operacije. U novinama gledam malu fotografiju praznog kreveta, govorim o novinama u koje je bila umotana Isusova patnja. Srčani bolesnici koje davi umorno srce dobili su poruku, crkni, stoko! Ma, to bi mi bilo okej, nisam ja osoba koja je nešto superosjetljiva, imam ja i odmak prema tuđoj nesreći, ali me tresnulo kad sam ovih dana vidjela lisabonske fotografije Šeksa, Bebića, Glavaša i Antunovićke. Nije lijepo, nije ni pristojno, ali, bit ću ipak iskrena s vama, pomislila sam, ma, koji ti je kurac, ofarbana, cinična, prosta, bešćutna, gadna, drska stoko?! Koji ti je kurac?! Kako se usuđuješ? Dok narod crkava u smradu, bijedi i bolesti, ti, na njihov račun putuješ, slikaš se i govoriš i misliš kako je to normalno?! Ne brineš se u kakvom su stanju hrvatske bolnice jer ćeš svoje masno, gadno, tvrdo srce liječiti u Americi ili Švicarskoj, ako ti zavibrira u lopovskom grlu?! Ne razmišljaš o otrovnom dimu koji davi djecu, rafinerije nema u tvom dvorištu. Stoko! Stoko! Stokoooooo! Eeeeeeeej! Kojim domestosom svijet osloboditi od tih štakora?! Gdje ste, jebeni kemičariiiii?! Ne urlaj, govori mi muž. Previše si histerična. Nema čarobne varikine. Srce, kopaj rupe, kopaj rupe, kopaj rupe. Kopam rupe, kopam rupe, kopam rupe… Zečja šapica… Isusova krunica… Lalalalala… Ja sam mali zec s Isusovom krunom…

• Lažni natpis na svakoj boci Domestosa