Zoran FerićImam prijatelja koji me, kad ga nazovem, uvijek pita: “Od koje bolesti danas boluješ?” To je moj prijatelj za bolesti. Već odavno mi je, nažalost, jasno, a to dolazi s godinama, da prijateljstvo nije univerzalna kategorija, kao što to nije ni jedna ljudska veza, jer ne postoje svestrani ljudi. I tako se kroz život i druženje stvari iskristaliziraju i sa svakim od prijatelja možeš nešto podijeliti. Postoje tako prijatelji za ljubavne probleme, prijatelji za kavicu i površan razgovor, prijatelji za skakanje padobranom i neobične sportove, prijatelji za seks, prijatelji u poslu, prijatelji s kojima nas veže još samo djetinjstvo i prošlost, postoje i neki, eventualni, budući prijatelji koji tek čekaju takav status. Ja, recimo, imam prijatelja za bolesti. On me najbolje i najdjelotvornije utješi kad me obuzme paničan strah od bolesti i depresivna hipohondrija. Posjeduje izvanrednu sposobnost uvjeravanja. On bi i onkologa s metastazama lako uvjerio da ima samo prehladu. Uglavnom, pravi je talent i valjalo bi ga uposliti u državnoj službi da u javnosti negira epidemije ako se, kao upravo sada u slučaju kravljeg ludila, pojavi sumnja u neku od njih. Svojim se stavovima uklapa u suvremene teorije da smo za većinu svojih bolesti sami krivi i da ova civilizacija, zapravo, sama proizvodi svoja oboljenja. Često običava govoriti poslovično, pogotovo kad objašnjava svoje stavove: “Reci mi od koje bolesti boluješ i reći ću ti kakav si.” Od AIDS-a umiru oni koji se ne mogu suzdržati od seksa, od tuberkuloze se pak umire kao pjesnik jer te kao pjesnika ona uvijek nekako nađe, od ciroze kao cuger, od infarkta kao radoholičar, od raka pluća kao pušač. A od kravljeg ludila se valjda umire kao krava. Naime, ova bolest, koja se stručno zove Creutzfeldt-Jakobov sindrom, vezuje se u svijesti uobičajenoga televizijskog konzumenta (a to je danas većina ljudi u Europi) uz snimke goveda zapjenjenih gubica, uz glave koje se neprirodno trzaju ili čitave životinje koje se grče na podovima štala i po engleskim dvorištima. Uz ovu sve rasprostranjeniju bolest asocijativno su povezana i brda kravljih leševa koje kamioni i bageri istovaruju u jame za spaljivanje. Stoga se uz to oboljenje ništa ljudsko ne može ni asocirati.

Zašto je Creutzfeldt-Jakobov sindrom strogo povjerljiva informacija, a tolika diskrecija ne postoji kad su posrijedi karcinom i leukemija? Građani moraju znati što kupuju u mesnicama, moraju znati da se, jedući govedinu i prerađevine od goveđega mesa, izlažu opasnosti Kad smo se nedavno čuli, a to je bilo nakon što je u prošlom broju Nacionala izišao članak o kravljem ludila u Hrvatskoj, rekao mi je: “Znam, bojiš se da ne krepaš kao govedo.” I bio je u pravu. Jer vijest o pojavi kravljega ludila kod nas i o pokušajima da se ta krajnje uznemirujuća dijagnoza prikrije, sve nas postavlja pred ozbiljna pitanja. U slučaju AIDS-a pokazalo se da su popratni efekti i socijalna šteta koju trpe oboljeli u istoj mjeri strašni kao i bolest sama. A te negativne socijalne efekte, izolaciju, segregaciju, odbijanje medicinske pomoći, otpuštanje s posla i stigmatiziranost uzrokuje upravo pretjeran strah i od same riječi, imena bolesti. Osobito zanimljivo upravo to da se, kad je riječ o smrtonosnim bolestima, ljudi o najviše boje riječi. One postaju tabuizirane i počinje ih se izbjegavati. To je zato što su u nazivima sadržane sve one razorne asocijacije koje povezujemo uz ozbiljne bolesti kao što su AIDS, rak, leukemija i slično. Bolesni, a često ni njihovi bližnji, ne izgovaraju, recimo, riječ rak. Dok mi je majka bila bolesna, nikada se u našoj kući ta riječ nije spomenula. Uvijek je to bila “moja bolest” ili “najgora bolest”, ali nikada rak. Tek poslije njene smrti mogli smo se suočiti s tom riječju. Isto je i s kravljim ludilom. To je definitivno postala tabuizirana riječ.

U slučaju te riječi i te dijagnoze mogući negativni efekti bili bi strašni, kao i kod AIDS-a. Ali, za razliku od side, kod kravljeg ludila to ne bi bilo usmjereno toliko na oboljeloga pojedinca, nego na širu zajednicu. Mogli bi stradati poljoprivreda, prehrambena industrija i turizam. I to je hipotetički razlog zbog kojega bi državne službe i zaposleni u zdravstvu, eventualno, mogli pokušati opravdati prikrivanje podataka o pojavi kravljeg ludila u Hrvatskoj. Bio bi to argument za opće dobro i kao takav, možda, na prvi pogled i prihvatljiv. Međutim, navikli smo već da se oni koji rukovode velikim poslovima u ovoj zemlji manje vode nekim univerzalnim načelom općega dobra, nego pragmatičnim strategijama za izvlačenje vlastite koristi. I to bez obzira radi li se o grupi ili pojedincu. Stoga bi to eventualno prikrivanje nekolicine slučajeva kravljega ludila u Hrvatskoj prije bilo pokušaj da se nadležnim službama ne postavljaju nezgodna pitanja o podrijetlu goveđega mesa u našim mesnicama, o švercu iz Bosne i sistemskoj propusnosti granica, o mogućoj krajnjoj beskrupuloznosti onih koji vode mesnu industriju, o nedovoljnoj djelotvornosti inspekcijskih službi. Sve to moglo bi ugroziti prilično jaku interesnu grupaciju kojoj konvenira da stvari ostanu kao dosad i da nam se u juhi kuha govedina sumnjiva podrijetla. To donosi znatne profite. U to se uklapa i priča o diskreciji i crvenim žigovima “strogo povjerljivo” na dosjeima oboljelih od AIDS-a i onih za koje se sumnja da boluju od kravljeg ludila. I dok je u slučaju AIDS-a to prilično razumljivo, kako bi se oboljeli i seropozitivni zaštitili od negativnih efekata te dijagnoze i od društvene izolacije, klasificiranje Creutzfeldt-Jakobova sindroma kao strogo povjerljive informacije malčice čudi. Zašto tolika diskrecija ne postoji i kad se radi o karcinomu ili leukemiji? Je li društveno neprihvatljivo oboljeti od kravljega ludila zato što je ono kravlje, kako bi rekao moj prijatelj za bolesti, pa je nedostojno čovjeka i ljepše zvuči kad je netko bolestan od isto tako opasne bolesti, ali koja nema nikakve veze s kravama? Ne vjerujem. Zaštita pojedinca i njegove privatnosti u ovom mi se slučaju čini manje važnom za one koji zataškavaju, od zaštite jednoga sistema koji ne funkcionira i ljudi koji ne obavljaju svoj posao. A iznošenje ovakvih podataka u javnost, pa čak i kad su oni tako uznemirujući, nije senzacionalizam nego zdravstvena prevencija. Građani moraju znati što kupuju u mesnicama i da se, jedući govedinu i prerađevine od goveđega mesa, izlažu riziku. Rizik je, naravno, to veći što je podrijetlo mesa sumnjivije. Zato ljudi trebaju znati, zato je svako prikrivanje u pravilu zločin protiv zdravih koji bi upravo zahvaljujući zataškavanju mogli postati bolesni. Moj prijatelj za bolesti kaže da tu svakako postoji još jedan aspekt. On je financijski i prilično jasan: prevencija je jeftinija od liječenja i skrbi o bolesnima. Čak je i matematika prilično snažan argument za transparentnosti kad se radi o našem zdravlju. Stoga me postupci u Infektivnoj klinici “Fran Mihaljević, instituciji za koju sam prilično emotivno vezan, u najmanju ruku čude jer bi upravo liječnička struka trebala biti onaj faktor koji će locirati problem, postaviti stvarnu dijagnozu i predložiti najbolje mjere zaštite.