Srećko JurdanaDajući osobne doprinose višemjesečnome proslavljanju hrvatske kandidature za EU, predsjednik Mesić organizirao je zadnjih dana na Brijunima kolektivno branje mandarina – ili nešto slično – za ionako već dovoljno dokoni zbor diplomatskih trudbenika situiranih u Hrvatskoj. I red je. Ostvaruje se veličanstveni nacionalni cilj: Europa nam dopušta da službeno pokucamo na njezina vrata. Prije toga je Ivo Sanader – u nadiru* nacionalne drame sa Severininom zloupotrebljenom stražnjicom, i zenitu dijalektičkoga sukoba Blažević-Barić – pozvao standardni “tout Zagreb”, uvijek nazočan kad političari nešto slave, na kružnu terevenku od Banskih dvora do Gradske kavane organiziranu u povodu Kandidature, gdje se ponadao veličanstvenome dočeku mase.

Avaj; na Sanaderovu pretencioznu povorku uzvanika nije se osvrnuo ni pas, čime su građani posredno Nomenklaturi stavili na znanje koliko su u stvarnosti ravnodušni prema njezinome eskalirajućem eurotransu. Na ovome mjestu jednom smo već zaključili da je – na planu ideološke simbolike – EU za današnju vlast isto ono što je za Broza i njegovu ideokraciju bila “miroljubiva aktivna koegzistencija” garnirana nesvrstanošću, bratstvom-jedinstvom i socijalističkim samoupravljanjem. I Tuđman je, dakako, imao svoje specijalne kultove: na prvome mjestu nacionalističku Državu u ponosnome sukobu s cijelim svijetom koja se nadahnjuje imaginarnom Tomislavovom krunidbom i glumi bizarnu “regionalnu silu”, temeljito razorenu ali po mogućnosti uvećanu za tuđe teritorije, a iznutra determiniranu primordijalnim partijskim kapitalizmom.

Tom historijskom bremenu ideoloških mitova, izolacionizma i ksenofobije aktualni režim danas suprotstavlja Europsku uniju kao nacionalni cilj nad ciljevima, i od građana zauzvrat – na svoje zaprepaštenje – dobiva rastući euroskepticizam*. Odakle ta malodušnost prema viziji sreće kakvu nudi Europa? Razloga ima raznih. U prvome redu, ljudi su evidentno siti rajskih perspektiva, visokih ciljeva, političkih fetiša i bilo kakvoga ideologiziranja na bazi nuđenja spasonosnih povijesnih recepata, pa bilo ono nadahnuto i avangardno-građanskim vrijednostima. Razdoblje ratnih mistifikacija za Hrvatsku je u tom smislu bilo velika škola. Kao drugo, mnogi su ovdje već kao gastarbeiteri* ili povremeni posjetioci vrlo dobro iskusili što su to Europa i Zapad, da bi olako kupovali parole o blagostanju koje im se preko njih nudi.
Osim autocesta, motela, show-businessa, revijalnoga glamoura*, izbora egzotične hrane, slobodnoga prijelaza granica, dućana sa skupom robom, orijentalnih turističkih aranžmana, povremenih rasprodaja, na svakom koraku eskalatora i automatiziranih WC-a, razvijeni svijet nudi dobrim ljudima ograničenje konzumiranja alkohola (izvrsno !), univerzalnu zabranu pušenja (veličanstveno!) i mukotrpnu borbu za osnovnu egzistenciju (umjereno atraktivno). U Europi se, ako čovjek nije dio elite, radi manje-više robovski, za plaću s kojom se nešto raznolikije životne potrebe podmiruju uz poteškoće.

Politički stvar ide nešto teže, ali kad je o cijenama riječ – Hrvatska se Europi priključuje ubrzano. Zagreb je već pedeset deveti na listi najskupljih gradova svijeta, na obali turiste deru junački tako da istima već primjetno prisjeda dolaženje u tu “mediteransku magiju” iz reklame na CNN-u, a s daljnjim približavanjem proklamiranome raju opisani trendovi nesumnjivo će se razvijati. Europske cijene kombinirane s hrvatskim plaćama jedna su od dobitnih kombinacija za razvoj spomenutog euroskepticizma*.

U isto vrijeme, mnogi hrvatski ljudi – razmišljajući o Europi i samima sebi u njoj – teško će se pomiriti s prinudnim odricanjem od svojih tradicionalnih navika, na primjer one da masovno ginu na cestama ili da bez straha od zakona ubiju svakog tko ih pogleda krivo. Kad je o prvome riječ, čak je i nadbiskup Bozanić nedavno osjetio potrebu da situaciju na hrvatskim prometnicama – na kojima mjesečno u prosjeku pogiba između četrdeset i pedeset osoba – javno usporedi sa situacijom na fronti. Policija glumi zabrinutost nad tragedijom i ne poduzima ništa. Represivne mjere krajnje su neadekvatne. Prosječan hrvatski vozač evidentno je nedovoljno educiran za upravljanje automobilom, jer autoškole su slabe a ispitne komisije previše tolerantne, ali za sebe – bez obzira na to – misli da je Schumacher kojem je na nepreglednoj cesti ispod časti voziti manje od sto pedeset. Fascinacija automobilom u Hrvatskoj danas odgovara prvoj fazi automobilizacije na Zapadu prije pedesetak godina.

Lokalni mentaliteti teže samozatvaranju i glorifikaciji vlastitih đilkoških običaja, i Europa ih zanima onoliko koliko ne dovodi u pitanje uvriježene anticivilizacijske modalitete ponašanja. Režim je počeo slaviti prerano: u Hrvatskoj, Balkan Europi svakodnevno uzvraća udarac.

STUPAC TJEDNA: GORAN IVANIŠEVIĆ; BILL CLINTON; TUĐMANOV TRG

Wimbledon je mogao osvojiti već s devetnaest godina, ali nije tada raspolagao Agassijevom snagom koncentracije. Kad je treći put u finalu izgubio od Petea Samprasa, neki su mu najavljivali kraj. Razmišljajući o specifičnosti njegove sportske psihologije, autor ovoga teksta, koji je tada još povremeno pisao i o tenisu, prorekao mu je – odmah nakon izgubljenoga meča – da će turnir osvojiti u svojim tridesetim. U svakom slučaju, Gorana Ivaniševića motivirali su prije svega veliki ciljevi, i zato je periodički sagorijevao u borbi za njihovo ostvarenje. No, kad ga je lopta slušala, bio je veličanstven. Pogađao je najteže udarce, rezervirane samo za posebne sorte igrača. Najlakše je, međutim, često promašivao, i svoje poklonike bacao u očaj.
Teško se kod njega moglo procijeniti u kojem će trenutku manifestni genij psihološki pobijediti iz potaje vrebajućega pacera*, ili obrnuto. Taj dualizam u njegovoj sportskoj psihologiji razarao je i njega i njegovu brojnu publiku, ali činio ga je u isto vrijeme jedinstvenim i neponovljivim. Ako je bio motiviran, i u specifičnome schwungu*, mogao je zabiti forhend-dijagonalu koja ulazi u povijest, ali jednako tako i najjednostavniji volej zapucati u mrežu ako mu koncentracija u nekom trenutku nije korespondirala s voljom. Zbog opisanoga konflikta povremeno je padao u rezignaciju i depresiju. Bio je strahovito ovisan o individualnome raspoloženju, koje je kontrolirao s poteškoćama.
Psihosociološki promatrano, njegova igra definirana je urođenim i unikatnim mentalitetom hrvatskoga Mediterana. Razvijao se kao neka vrsta teniskoga vagabunda. Dok su igrači poput Beckera, Edberga ili Samprasa u mečeve ulazili s discipliniranom vizijom: “samo naprijed, ako ne ide sad, ići će kasnije”, Ivanišević je ulazio s nesvjesnim stavom: “ako ne ide sad, ne ide nikada”. Vrlo rijetko se “vraćao” iz gubitničkih situacija. Protivnike je ili deklasirao, ili od njih gubio s dozom apatije. U tome se, međutim, skrivao njegov neusporediv šarm. Ljudi nikada nisu znali na koju će stranu okrenuti, nervirali su se zbog njega i zato su ga voljeli. Prvak je bez premca i svima će nedostajati na terenu.

• * *
  Bill Clinton je u svojoj nedavno objavljenoj biografiji obznanio da je podržavao vojnu operaciju Oluja. Toliko o Tuđmanovoj samohvali – koju skutonoše slave kao nepobitnu činjenicu – da je s Olujom krenuo “protiv volje cijeloga svijeta”. Tuđman je Vukovar žrtvovao jer je to od njega tražio lord Carrington, a započeo je oslobađanje “krajine” kad mu je dozvolu i pomoć za to dao Washington. To je sve.
• * *
  Čini se da proces preimenovanja starog zagrebačkog Rooseveltovog trga u Tuđmanov trg dobiva nezaustavljivi momentum*. Dođe li do toga – a vjerojatno će doći – biti će to jedna od većih urbanih vandalizama koji su u Zagrebu počinjeni od početka Tuđmanove ere do danas.