Zoran FerićU Zagrebu je prošlog tjedna održan Prvi zagrebački sajam knjiga s reklamnim sloganom “Zagreb na moru – knjiga”, što ga je organizirala nakladnička kuća Profil International. Ta velika manifestacija, u sklopu koje su održane brojne promocije, čitanja i razgovori, bila je u znaku novinara pisaca i odnosa novinarstva i književnosti. Stoga ne začuđuje što je jedna od priredaba na sajmu bio i okrugli stol koji je tematizirao odnos između medija i književnosti u Hrvatskoj. Za nas danas, svakako vrlo aktualna tema. Jer o toj ljubavi između književnosti i medija već se mnogo i dugo u javnosti govori, a da se, zapravo, stalno zapada u stereotipe. S jedne strane, postoji svijest da su ključnu ulogu u popularizaciji književnosti i pisaca u drugoj polovici 90-ih imali upravo mediji, a, s druge, javljaju se skeptični glasovi da se radi o estradizaciji literature i da je time ugrožen neki njen posvećeni elitni prostor. Pri tome se ne želi vidjeti da književnost i pisani mediji, novine i tjednici imaju dosta dodirnih točaka, ali funkcioniraju po vlastitim pravilima. Što znači da im se interesi ponekad podudaraju, a ponekad čak i oštro razilaze, te da zapravo i nema prostora za neka šira uopćavanja. Mediji piscu i knjizi mogu pružiti iznimno korisnu reklamu, dok pisci pružaju medijima materijal i priču. I ta simbioza kod nas funkcionira, to prije što dobar dio suvremenih pisaca radi u novinama i formira tu medijsku sliku naše suvremene stvarnosti. Međutim, ključna rečenica koja nam se nameće kad govorimo o odnosu književnosti i medija jest upravo ona britanskog pisca Tibora Fishera, jednoga od gostiju sajma, izrečena na stranicama prošlog broja Nacionala u okviru teksta Borivoja Radakovića: “Dobra knjiga samo je povod za medijsku priču, a to je šteta.” To bi bio nekakav sažeti odnos književnosti i medija. I stvarno, ako se malo vratimo u prošlost i pogledamo dobre knjige posljednjih desetak godina, mnoge od njih bile su generator neke velike izvanknjiževne priče koja im je priskrbila širok pristup medijskom prostoru. I to je, naravno, mehanizam po kojemu mediji i funkcioniraju: oni grade priču oko fenomena koji zanima širu javnost. A tržište se pokazuje vrlo jasnim i izravnim lakmusom toga interesa. Kad se radi o književnosti, osim tržišta tu postoji i niz drugih zakonitosti i pravila koja dobra priča ili pjesma moraju zadovoljiti. A ono što je u 90-ima spojilo bile su tvrde realističke teme, ali i potreba stvaranja zanimljive priče koja će se okrenuti što većem broju čitatelja. Tako je u književnosti došlo do povratka priči, nesumnjivo najjačoj proznoj strategiji kad je riječ o zadržavanju interesa čitatelja, a u medijskom prostoru do iskoraka prema onome što je doista u tom trenutku zanimalo čitateljstvo.

Za stvaranje interesa i prostora za književnost zaslužan je i Nacional, za koji kao kolumnisti pišu troje pisaca: Barbieri, Rudan i Ferić Od medija nije pošteno tražiti ono što ne mogu ili im nije u interesu: da potpuno razumiju književnost, da postanu književnost sama Međutim, u Hrvatskoj su prije svega pisani mediji, novine i tjednici, svojim strategijama i djelovanjem stvorili u javnosti potrebu i svojevrsnu glad za činjenicama i pričama iz književnog života, što dotad nije bio slučaj. U našim se prilikama sredinom 90-ih nikako ne bi moglo reći da je bilo šteta što je dobra knjiga bila povod za medijsku priču. Te su priče, a to je danas više nego očito, katapultirale književnost u središte javnoga interesa gdje se nalazi još i danas, desetljeće nakon prvih takvih pokušaja. U tom je stvaranju interesa i prostora književnosti, dakako, sudjelovao i Nacional, tjednik za koji kao kolumnisti pišu i troje pisaca. Pisani su mediji, kad je o književnosti riječ, imali ključnu ulogu u njenom ponovnom rađanju sredinom 90-ih i tu njihov trud svakako valja podržati. Međutim, postoji u čitavoj toj velikoj priči o književnosti i ono što ni jedan popularni medij danas ne može, jer to jedenostavno nije u njegovoj prirodi. Televizija je ograničena vremenom, novinski tekstovi prostorom, a novinska kritika i prostorom i tipom diskursa. Zato od medija i ne bi bilo pošteno tražiti ono što oni ne mogu ili im nije u interesu, a to je da potpuno razumiju književnost, da postanu književnost sama.

Stoga su mediji i književnost na neki način suprotstavljeni i po definiciji. Medijska priča o piscima i knjizi, ma koliko bila iscrpna ili dobronamjerna, u većini je slučajeva popularna i partikularna. To je, zapravo, sinegdoha, figura koja uzima dio za cjelinu – uvijek nam umjesto cjelovitosti pruža neki njen reprezentativni djelić. Dio tijela, dio prostora, dio fabule, simplificirani fragment nekoga problema. Literatura, naprotiv, pokušava pružiti uvid u cjelinu. I kad se radi o kratkoj priči i kad se radi o fragmentarnim djelima, nekakva cjelovitost se uvijek može iščitati iz kvalitetne literature. To je ono kad na kraju dobre priče zatvorimo knjigu i kažemo: SVE. U toj je priči rečeno baš SVE. U jednoj kratkoj priči zrcali se svemir, kao što u Ratovima zvijezda čitava galaksija stane u kuglicu na privjesku.

Čitav taj odnos medija i književnosti odvija se u znaku te opreke, opreke između cjeline i sinegdohe, toga SVE koje je teško definirati i te nužne djelomičnosti. Upravo zato mediji nam pružaju popularnu sliku i nužne simplifikacije. Problem je u tome što takva medijska simplifikacija stvara još simplificiraniju svijest. Mediji koji su pomagali književnost devedesetih, a posebice oni koji su oponirali takvom pristupu, stvorili su kroz neku svoju implicitnu polemiku i neke neželjene aspekte percipiranja knjige i pisaca kod nas u ovom trenutku. Opasnosti takvog medijskog pristupa kriju se u krajnjem pojednostavljenju i simplifikacijama koje su za pisce kontraproduktivne. Postoji vrlo frekventna težnja da se pojedini autori percipiraju u okviru sasvim uskih kategorija ili ladica iz kojih kasnije ne mogu izaći ni oni, a niti njihovi tekstovi. Nekakva moguća podjela pisaca s obzirom na njihove izvanknjiževne priče, a kao rezultat takve krajnje simplifikacije i podsmješljive zlobe, mogla bi biti i sljedeća:

a) domaći izdajnici: Miljenko Jergović, Borivoj Radaković, Jurica Pavičić
b) patološki subverzivni: MilkoValent, Vedrana Rudan,
c) samozatajni intelektualci: Stanko Andrić, Neven Ušumović,
d) zabavljači-populisti: Ante Tomić, Arijana Čulina
e) stepski vuk: Robert Perišić
f) duhovi iz osamdesetih: Edo Popović, Davor Slamnig
g) kuhar: Veljko Barbieri
g) hipohondar: moja malenkost,
a tome bi se moglo pridodati još niz kategorija: žene, erotski pisci, karverovci, domovinsko-pastoralni aktivisti, fikcionalni autobiografisti, permanentni disidenti itd.
No bez obzira na neke groteskne aspekte koji su posljedice tih simplifikacija, apsolutno stoji tvrdnja da su upravo mediji odradili vrlo važan posao u popularizaciji knjige kod nas. S dalekosežnim posljedicama usudio bih se reći. Jedna je etapa u približavanju knjige i autora publici, dakle, savladana. Sad su na potezu neki drugi društveni segmenti. Recimo akademska kritika i ozbiljnija analiza književnih tekstova u posljednjih trinaest godina, a poslije toga i osnovnoškolski i srednjoškolski program. Kao što u medijima danas apsolutno ima mjesta za Jergovića, moralo bi za njega biti mjesta i u nastavi književnosti. Uz Krležu, Selimovića, Andrića, Marinkovića, Novaka i Šoljana. Dakle, Marlboro inšallah!