Srećko JurdanaAko je Hrvatska kao takva ponosan kandidat za EU, to se ne odnosi na petoricu njezinih građana – među njima i bivšeg predsjednikovog suradnika Željka Bagića – kojima je ulazak u EU službeno zabranjen zbog nespecificirane sumnje da su pomagali Anti Gotovini u bijegu. Na prilično senzacionalnu vijest da je i Bagić na crnoj listi, predsjednik je – prilično neočekivano – reagirao u stilu šefa stožera za obranu Bagićevog digniteta: “Ne znam zašto bi Bagiću trebalo zabraniti ulazak u EU. Bagić je svoj posao izvršavao u skladu s pravilima struke i zakonom, i niti ja, niti bilo tko u Uredu, ne znamo zbog čega bi on morao snositi ovakve posljedice. Bagić nije mogao imati veze sa skrivanjem generala Gotovine jer bi naše službe došle do tog podatka, a mi tog podatka nemamo”. Tako Mesić.

Eskalacija nakon preventivnog poteza

Pod pritiskom Haaga i unutarnjih neprijatelja prije nekoliko tjedana zatražio je od Bagića ostavku, izlažući se na taj način optužbama zbog neprincipijelnosti. Znalo se da je Bagić u potezima vezanim za Haag i Gotovinu – isporuci dokumenata u prvome redu – slijedio njegove naloge, da je sve radio u dogovoru s Uredom za suradnju s Haaškim sudom i s predstavnicima Suda, i u tom kontekstu za Bagićevo otpuštanje nije bilo konkretnoga, provjerljivoga razloga. Ipak, Mesić je tada uzmakao pred insinuacijama koje je Carli Del Ponte distribuirao bivši ravnatelj policije Ranko Ostojić, i lišio se Bagića – prije njega i bivšeg šefa POA-e Franje Tureka – vjerujući da povlači preventivan potez koji će zadovoljiti protivnike i ostaviti ih bez daljnjih argumenata. Situacija je, međutim, eskalirala. Nakon zabrane ulaska u EU za Bagića, predsjednik se vjerojatno s razlogom pita gdje je tome kraj. Neće li i on sam u jednom trenutku postati meta?

Osobna uvreda Mesiću

Slučaj paradigmatski slika odnose u višim sferama politike. Nepotrebno se lišavajući Bagića i Tureka, Mesić je sebe doveo u položaj koji asocira na situaciju Richarda Nixona nakon ostavki njegovih glavnih ljudi Haldemana i Erlichmana (“Nijemci”), u zenitu afere Watergate. Sljedeći koji je nakon njih mogao otići bio je isključivo Nixon, što se i ostvarilo. Loše je za predsjednika ako ostane sam na vjetrometini. Nixon je smatrao da će žrtvom “Nijemaca” zadovoljiti apetite svojih neprijatelja – koncentriranih, po njegovoj ne potpuno točnoj procjeni, u američkome “liberalnome establishmentu” – ali pokazalo se da im je time samo otvorio put za daljnje napade na njega, kao u vicu o advokatu koji je osuđeniku na smrt neviđenim zalaganjem kod porote uspio smanjiti voltažu. Ishod je poznat.

Žrtvujući Bagića, Mesić – kao što se vidi iz ponašanja dijela međunarodne zajednice – nije uspio spriječiti njegovo daljnje maltretiranje, ali otvorio je i slobodan put za nova kontempliranja nad ulogom predsjednikovoga Ureda u slučaju Gotovina. U takvim okolnostima, pokušaj nekakve rehabilitacije Bagića za Mesića je jedini logičan odgovor, i on to naslućuje. Otvoreno govoreći, zabranu ulaska Bagiću u EU Mesić može doživjeti i kao osobnu uvredu. Učinio je sve što se od njega ispod stola tražilo, svoje bliske suradnike eliminirao je iz sfere utjecaja bez iznošenja razloga, a zauzvrat dobiva insinuaciju da je Bagić pod njegovim pokroviteljstvom provodio ilegalne operacije. Ostavi li slobodan prostor za razvoj takvih insinuacija, i njemu bi na kraju mogli zabraniti ulazak u EU (po uzoru na Tuđmana, na kojeg je ta mjera bila diskretno primijenjena).

Kupovanje ulaska u Europsku uniju

Znajući da se postupak prema Bagiću reflektira na autoritet predsjednika, Mesić naglo zauzima stav, kakav je morao zauzeti i prije. U trenutku kad je započela operacija protiv ljudi iz njegove okoline mogao je – američki rečeno -“nanjušiti štakora” i javno kazati isto ono što govori danas: da se Turekova i Bagićeva smjena traže bez realnoga razloga, da Bagić – po saznanjima predsjednika – nije sudjelovao u prikrivanju Gotovine, i da je administrativnu istragu oko Gotovininih dokumenata provodio po predsjednikovome nalogu, uz saznanje spomenutog Vladinog Ureda i Haaga. Mogao je, ali nije, vjerujući da će s Turekovim i Bagićevim odlaskom za sebe kupiti mir, a za Sanadera i Hrvatsku idiličan put u Europsku uniju. Danas ga, međutim, razvoj događaja prisiljava na rezolutne istupe, i oni se mogu samo pozdraviti. Koliko će oni pomoći Bagiću – to je drugo pitanje, ali pokazuju u svakom slučaju da Mesić napokon – bilo je krajnje vrijeme – namjerava prekinuti međunarodno i interno loptanje s vlastitim autoritetom, i obraniti kriterije po kojima je djelovao njegov Ured.

STUPAC TJEDNA: NIŽERAZREDNI RTL; STIPE ŠUVAR; MARLON BRANDO

Analizirajući – nakon tolerantnoga razdoblja uhodavanja – kvalitetu emisija RTL Televizije, promatrač može samo izraziti žaljenje što je Vlada naprasno, olako i bez razmišljanja odlučila Treći program HTV-a, za razmjerno beznačajan novac, prepustiti jednoj površnoj i nemotiviranoj ekipi. Spomenuti Treći program, koji bi mogao solidno pokrivati cijelo područje sporta (nakon prodaje nasilno ugurano u Drugi program), HTV-u danas osjetno nedostaje, to više što se pokazuje se da RTL Televizija nema ni ljudi ni ideja.

Angažirala je diletantske i savršeno nekvalificirane najavljivačice i voditelje. Jedna se po navici neprestano cereka u kameru kao da je na natječaju za ulogu glupog Augusta, iako je sekundu prije najavila ili odjavila priloge o ljudskim dramama i tragedijama. Elementarno neobrazovani voditelj plagijatorskoga kviza RTLT-a nije u stanju pravilno izgovoriti niti jedno strano ime: njemačkoga filozofa Edmunda Husserla naziva “Haserlom”, švedskoga nobelovca Lynusa Paulinga zove “Lajnus Poling”, francusku nacionalnu maskotu Marianne anglikanizira u “Merien” itd. Pored doze personalne tragikomičnosti, nove pojave na hrvatskome televizijskome prostoru unose na scenu i specifičnu netrpeljivost prema osnovnim komunikacijskim normama, ali sve je to – kako rekosmo – proizvod olake rasprodaje nacionalne imovine.

• * *

Pokojnome korifeju hrvatske “lijeve misli” i profesoru na Filozofskom fakultetu koji je filozofiju izbacio iz srednjih škola, neke znamenite lokalne osobe mogle bi podići spomenik. Tu je svakako gazda Europapressa Nino Pavić, kojeg je dr. Šuvar početkom osamdesetih prošloga stoljeća s mjesta urednika Poleta promovirao u ideološkoga komesara režimskoga lista Vjesnik i osigurao mu bazu za kasniju socijalnu ekspanziju. Dražen Budiša – čovjek iz potpuno drugog filma – preko Šuvara je, nakon političke robije, dobio posao u trezoru Sveučilišne knjižnice, iz kojeg je u to vrijeme alko-narko-banda Aleksandra Millesa neometano pljačkala najvrednije uzorke i prodavala ih za gemišt.

Osim na Pavićevom primjeru, sklonost stavljanju “avangarde” pod kontrolu Šuvar je dokazao pretvarajući bulevarskoga i tada razmjerno popularnoga omladinskoga pisca Peru Kvesića u komitetskoga prodavača komunističke doktrine. Šuvarovih partijskih skuta držali su se dramski pisac Slobodan Šnajder i pijanist Ivo Pogorelić. Svoj rigidan svjetonazor dr. Šuvar pokušavao je učiniti simpatičnim pridobivajući i potkupljujući pojedine mlade novinare, umjetnike i intelektualce koji su – u zamjenu za sinekure i utjecaj – pristali na sudjelovanje u njegovoj prilično zadrtoj borbi protiv nacionalizma i liberalizma. Na drugoj strani – za razliku od mnogih kolega i suboraca naizgled jednako predanih jugoslavenstvu, socijalizmu i samoupravljanju, a u stvarnosti blefera i vulgarnih oportunista – dr. Šuvar je vjerovao u svoje ideje i kad su došle na društvenu marginu, i ako je to vrlina, neka mu se ukleše kao epitaf.

• * *
  Premda je na filmovima zaradio milijune, Brando je glumu javno prezirao kao posao, a to je potvrdio na osebujan način razbacujući zarađeni novac na kupovinu polinezijskih otoka i lokalnih seksi-lutaka. Na kraju je ostao bez pare. Bio je nešto poput neizlječivoga namćora*, mrzovoljan mizantrop koji voli samo Indijance, a zato ga je i Neill Young spomenuo u svojoj pjesmi o poglavici Pocahontasu. Takvi su mu bili i neki od najboljih filmskih likova, u rasponu od ranoga “divljaka” na motoru, preko don Corleonea, do vojnika koji se povukao u vijetnamsku džunglu iz koje vodi svoj privatni rat. Do veličine je došao kao paradigma neprilagođenosti, i kao takav otišao je u legendu.