Objavljeno u Nacionalu br. 452, 2004-07-13

Autor: Zoran Ferić

OTPUSNO PISMO

Tuđmanov kip među pučanima

Britanac je idealno mjesto za Tuđmanovu statuu, na placu, u prirodnoj veličini i stojećem položaju. Strogo mjerkajući kelj i krumpir, tako će se napokon približiti hrvatskome puku što ga je uvijek motrio s olimpske visine, i iz Nazorove i s Pantovčaka

Zoran FerićZoran FerićU Zagrebu se polemizira o Tuđmanovu trgu. Nijedan trg više nije siguran. Prvi je prijedlog bio da se preimenuje Rooseveltov trg, a da se spomenik postavi pred Mimarin muzej. Zdravko Tomac, čelnik Odbora za preimenovanje, i HSP predložili su da Rooseveltov trg postane Titov, a Titov – Tuđmanov. Duhovi su se uznemirili, a polemika se pokazala razlogom za političku pomirbu zagrebačkog HNS-a i SDP-a. Te dvije stranke, koje se ni oko čega nisu mogle složiti, sad zajednički predlažu da se Tuđmanu da dio Trga Francuske Republike. Miroslav Tuđman podsjetio je pak da njegov otac nije dao da se mijenja ime Titova trga. Time je Tomca prokazao kao papskijega od pape i spriječio instrumentalizaciju svog prezimena. Zagrepčani bi mogli navečer leći u svom stanu na Preradovićevu trgu, koji svi zovu Cvjetni, a ujutro se probuditi na Tuđmanovu. Jer je nekomu na noćnoj sjednici Odbora za preimenovanja palo na pamet da bi Kvaternikov trg trebalo preimenovati u Preradovićev, Ilirski u Kvaternikov, Francuski u Ilirski, čime bi na Cvjetnome trgu ostalo slobodno mjesto i za ime i za spomenik. Neke bi tada iritiralo to što bi iza Tuđmanova kipa bila pravoslavna crkva. Pa bi govorili da Srbi pokojniku opet rade iza leđa.

Možda se tko na sajmu stare krame zabuni pa pita staretinara blizu kipa: 'Pošto ovo?' Pa dobije odgovor: 'To nije moje. Pitajte susjeda' Tuđman je kao pokojnik ostvario svoj ideal: pomirbu Hrvata. I HNS i SDP, i Đapić i piljarice, svi melju o idealnoj lokaciji za njegov kipSvaki je rasplet u ovoj tržnoj krizi moguć. U Večernjem listu Milan Ivkošić obrazložio j prijedlog mlađeg Tuđmanova sina Stjepana: trebalo bi kip postaviti na Britancu. Taj je trg, veli, najpogodniji da ponese ime njegova oca jer se u nj “slijevaju” ulice koje su u njegovu životu imale ključne uloge: Nazorova i Pantovčak. U Nazorovoj je dugo živio, a na Pantovčaku dugo vladao. Britanski trg navodno omogućuje arhitektonske i umjetničke kreacije. Ivkošićeva je teza da Tuđman ne izražava političku sadašnjost, a spomenici i služe produbljivanju naše svijesti o tome da ne nasljeđujemo pustoš. On kaže da većina Hrvata Tuđmana ne doživljava kao osobu za sporenje političkih svjetonazora, nego “kao prošlost koja se smiruje” I upravo zato mjesto mu je na Britancu gdje se nedjeljom održava sajam antikviteta. U taj bi se milieu Tuđmanov kip savršeno uklopio. Pa da nedjeljom proviruje između tezgi sa srebrnim escajgom i davnim Modrim lastama, da mu strog pogled bludi po lakiranom bidermajeru, zbirkama maraka i starim fotografijama FK Partizan.

Pada mi na pamet vesela epizoda s Britanca. Jedne sunčane nedjelje, u ranu jesen, vidio sam na sajmu antikviteta poznatu povjesničarku umjetnosti s psićem. Čim je stigla, pas se posrao na početku trga, pred klupama s izloženom starudijom. Sirota je životinjica imala proljev. Uvažena je povjesničarka je opsovala i kratko postajala nad žitkim psećim govancem. Da je pas bio pristojan i kompaktno srao, gospođa bi govance stavila u vrećicu i bacila je u smeće. Ali ovako? Povukla je psa na uzici i otišla se baviti lijepim predmetima. Za nekoliko minuta pseći je proljev nagazilo nekoliko ljudi. Mi zlobnici u obližnjem kafeu veselo smo upozoravali: “Pazi, govno!” Ali nitko nije čuo. Najtužnije je bilo kad je proljev zamrljao cipelicu petogodišnje djevojčice. Učinilo mi se da nije iz Zagreba. I ona će, kad odraste, vjerojatno pamtiti upravo tu epizodu. Kad je budu pitali kakav joj je bio prvi susret sa Zagrebom, reći će da je na Tuđmanovu trgu ugazila u govno.

Na Britancu se događaju i lijepe stvari. Prije godinu dana moj prijatelj Toni lutao je sajmom antikviteta i gledao se u zrcalima, prevrtao stare zdjele, mjerkao starinske pištolje. I onda mu je palo na pamet da kopa po starim crno-bijelim fotografijama. Promatrao je razglednice, fotografije glumaca u koje su se zaljubljivale naše majke, pretpotopne reklame. Naišao je na fotografiju broda koji mu se svidio. Zastao je, gledao i okrenuo je. Bila je to fotografija broda “Sveti Nikola” čiji je vlasnik bio njegov djed. Kupio ju je i otad je pokazuje onima za koje misli da će razumjeti. Oduševio se time što je na Britancu, među tolikim tuđim prošlostima, našao i djelić vlastite. Ako se Tuđmanov kip postavi onamo, postat će i on dio takvih čuda. A možda se tko i zabuni pa pita staretinara blizu spomenika: “Pošto vam je ovo?” Staretinar će mu odgovoriti: “Ne znam. To nije moje. Pitajte susjeda.”

Sve bi se to oko Tuđmanova kipa na Britancu događalo nedjeljom. A radnim danom i dalje bi bio plac. Tuđman strogim pogledom lutao po kelju, paradajzu i celeru. Bilo bi važno da mu kip bude u prirodnoj veličini, da se uklopi među ljude, kao običan kupac iznad poriluka. Dok je bio živ, uvijek je prebivao negdje iznad nas. U Nazorovoj među vilama tadašnje komunističke nomenklature. Prvi mu je susjed bio Stevo Krajačić, a drugi predsjednik ZAVNOH-a po kojemu je ulica i dobila ime. Na Pantovčaku je pak u Vili Zagorje (koja je nespretno preimenovana u Predsjedničke dvore – modernistička se kuća ne može zvati dvorima) također bio prilično izoliran od običnoga puka i na svoje je stališe gledao odozgo. Red je da barem sada, četiri godine poslije smrti, makar i u obliku kipa, siđe među ljude. I tek tada postat će ono što Mesić već jest: građanin predsjednik.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika