Kosovski Srbi ne mogu se pomiriti s novom kosovskom državomProšlotjedni referendum Srba u četiri općine na sjeveru Kosova - Zvečanu, Zubinu Potoku, Leposaviću i srpskom dijelu Kosovske Mitrovice - ponovo je podsjetio na sve one opasnosti koje je regiji svojedobno, u drugoj polovici 80-ih, donijela politika Slobodana Miloševića. Taj haaški optuženik, koji je umro u nizozemskom zatvoru prije nego što je osuđen za sve pokrenute ratove na prostoru bivše Jugoslavije, ponovo je na trenutak uskrsnuo. Unatoč ograđivanju službenog Beograda od onoga što je potvrdio ovaj srpski referendum - da kosovski Srbi ne prihvaćaju novu kosovsku državu, da računaju da bi se mogli izdvojiti i pripojiti Srbiji - miris prošlih vremena opet se počeo osjećati na jugoistoku Europe.

U drugoj polovici 80-ih Kosovo je, nedvojbeno, bilo detonator raspada bivše jugoslavenske države, a danas nastavlja tinjati kao sigurnosni problem regije na koji ne može ostati indiferentna ni Hrvatska. Premda srbijanski predsjednik Boris Tadić ne odustaje od tvrdog stava Beograda da Srbija nikad neće priznati neovisnost Kosova, kosovsku je državu već priznalo 87 od ukupno 192 države - članice Ujedinjenih naroda. Priznala ga je, dakle, velika većina najutjecajnijih država u svijetu, uz mnoge druge.

Od 27 članica Europske unije to nije učinilo još samo pet država: Španjolska, Rumunjska, Slovačka, Cipar i Grčka. Unatoč ovoj privremenoj suzdržanosti prema kosovskoj neovisnosti i dijela Europe, Kosovo neumoljivo korača prema punoj samostalnosti. S druge strane, srpska politika ostaje okovana tim problemom i 32 godine poslije Titove smrti. A neposredno poslije Titove smrti, prije više od tri desetljeća, 1980. godine, bila je zabilježena prva pobuna kosovskih studenata u toj bivšoj jugoslavenskoj pokrajini uz isticanje znakovitog zahtjeva: "Kosovo - republika". Podaci koje su objavili organizatori ovog srpskog referenduma pokazali su da su kosovski Srbi unisono protiv neovisne kosovske države i da u njoj ne vide svoju budućnost. Oko 75 posto građana s pravom glasa na području Kosova gdje živi oko 35.000 Srba, koji su tu u većini, ne priznaje i ne prihvaća "institucije takozvane Republike Kosovo", kako je nova država označena u referendumskom pitanju. Precizno, ta je brojka bila i znatno više: 99,74 posto Srba negativno je odgovorilo na referendumsko pitanje, ali kako ih je na referendum izišlo oko 75 posto, ta je brojka nešto manja, ali to zacijelo ne umanjuje sigurnosni problem s kojim je suočena regija. Situacija je, ipak, danas bitno drukčija nego u Miloševićevo doba.

To su pokazale i izjave visokih srpskih dužnosnika, koje su bile u istom tonu kao i žurno usvojena deklaracija samog kosovskog parlamenta, koji je referendum proglasio "neustavnim i protuzakonitim". Dok je Borislav Stefanović, voditelj srpskog pregovaračkog tima, ocijenio da "referendum neće donijeti nikakav rezultat, jer je protuustavan i besmislen, ali može otežati poziciju Srbije na međunarodnom planu", predsjednik Srbije Tadić bio je još eksplicitniji naglasivši da je on "štetan za interese Srbije", da "može pridonijeti samo produbljivanju krize". Sigurno je da referendum, kao ni njegove izjave o tom referendumu, neće donijeti vjetar u leđa njegovoj Demokratskoj stranci na predstojećim parlamentarnim i lokalnim izborima u prvoj polovici travnja ove godine. Malo se srpskih političara i danas, tri desetljeća od eksplozije "kosovskog pitanja" na političkoj sceni bivše Jugoslavije, uspijeva otrgnuti od temeljnih zasada kosovskog mita kao izvora srpske državnosti. Zapravo, jedini tko se to usudio učiniti jest Čedomir Jovanović, koji je 2005. napustio Tadićevu Demokratsku stranku i osnovao Liberalno- demokratsku partiju.

Na referendum je izišlo 75 posto građana, od kojih više od 99 posto ne priznaje KosovoTaj srpski političar srednje generacije, koji će u srpskoj povijesti ostati upamćen i kao osoba koja je u ožujku 2001. uspjela uvjeriti Slobodana Miloševića da povuče svoje naoružano osiguranje i pristane na uhićenje. Tada, 2001. godine, Jovanović se usudio nenaoružan ući u rezidenciju Slobodana Miloševića, a danas je jedan od rijetkih srpskih političara koji se usuđuju reći da Kosovo nije Srbija. Štoviše, 41-godišnji Jovanović vrlo kritički govori i o Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Uz opasku da nitko od Srpske pravoslavne crkve ni danas ne očekuje da prizna Kosovo, naglasio je da "neće šutjeti pred činjenicom da patrijarh uz snažno sufliranje najratobornijih vladika Srbima i dalje nudi samo prkos, molitvu i ideologiju zemlje natopljene krvlju kao način opstanka u 21. stoljeću; da žive i umiru na tom Kosovu ili zbog njega". Kao što žestoko prkosi kosovskom mitu, Čeda Jovanović danas je podjednako nesmiljen i prema politici koju u susjednoj Bosni i Hercegovini vodi Milorad Dodik. Za Jovanovića je "Republika Srpska nastala na genocidu", jer su njeni temelji "napravljeni na Srebrenici" i "na opsadi Sarajeva, koja je trajala dulje od opsade Lenjingrada". Dok je još uvijek upitno može li srpska politička pozornica uopće podnijeti političku retoriku kakvoj je sklon Jovanović, svojedobno najbliži suradnik premijera Zorana Đinđića koji je 2003. likvidiran u atentatu, prvi koji su govorili na njegov način još u drugoj polovici 80-ih bili su dvojica beogradskih krležijanaca.

Riječ je o bivšem beogradskom gradonačelniku i arhitektu Bogdanu Bogdanoviću, te njegovu nećaku, poznatom srpskom bizantologu Ivanu Đuriću. Bogdanović je, čim je Milošević počeo dokidati kosovsku autonomiju, nepogrešivo zaključio da je time označio nezaustavljiv put Kosova izvan državnog okrilja Srbije. I sam Bogdanović bio je prisiljen napustiti Beograd 1993. godine, neposredno nakon što je na njegovoj zgradi osvanuo grafit: "ustaški stan Bogdana Bogdanovića". U Beograd se nije vratio i umro je 2010. u Beču. Slična je bila i sudbina njegova nećaka Ivana Đurića, koji se 1990. usudio na predsjedničkim izborima sučeliti sa Slobodanom Miloševićem. Već je 1991. bio prisiljen preko Skopja bježati u emigraciju, prema Parizu, gdje je nastavio kao sveučilišni profesor predavati bizantologiju. Kad je razgrtao zavjese oko mita o "Kosovu kao izvorištu srpske državnosti", kritički se osvrnuo i na tadašnju jugoslavensku historiografiju. Predmet njegove analize tada je bila i priča o "seobi Slavena" u 6. i 7. stoljeću za koje se smatra da su tada došli na Balkan. U punoj dvorani makedonske vlade u svojoj povijesnoj retrospektivi Ivan Đurić primijetio je da su Slaveni, za razliku od drugih naroda, koji su u povijesti označavani kao osvajači, imali rijedak privilegij – bili su doživljeni kao miroljubivi migranti.

Upitao je tada prisutne misle li doista da su Slaveni u 6. i 7. stoljeću naseljavali prazan prostor. U svakom slučaju, pokušao je tada na sofisticirani način i srpskoj politici ukazati na povijesnu činjenicu da su Albanci već živjeli na Kosovu kad su Srbi dolazili po svoje "izvorište državnosti". Ni Ivan Đurić, kao ni njegov ujak Bogdan Bogdanović, nikad se nije vratio u Beograd. U Parizu ga je 1997. shrvala zloćudna bolest. Premda i nakon Bogdanovića i Đurića u Srbiji postoje političari, poput, Čedomira Jovanovića, koji na Kosovo gledaju iz drugog rakursa, pitanje je može li srpska politika danas pobjeći iz okova "kosovskog pitanja". Malo je vjerojatno da će to biti izbjegnuto i u predizbornoj kampanji na predstojećim parlamentarnim izborima u Srbiji na proljeće.