Zoran Ferić“Hvala ti, nesrećo, ako dolaziš sama”, kažu Kinezi. I u pravu su. Iz iskustva znamo da nesreće obično dolaze u društvu, gomilaju se i lijepe kao da jedna privlači drugu ili kao da su sve one u nekom čudnom uzročno-posljedičnom odnosu što ga vlastitom sviješću ne možemo dokučiti, ali pretpostavljamo da postoji. O takvom gomilanju nesreća moglo bi se govoriti i povodom nedavnog tragičnog slučaja zaraze virusom HIV-a putem transfuzije. Pedesetogodišnjaku iz Slavonije ozbiljno se razboljelo srce, zbog čega je i operiran. Opasna srčana bolest već je dovoljna da čovjeku iz temelja promijeni život. Transfuzijom je primio krv zaraženu HIV-om. Ta bolest ima lošu reputaciju i u predodžbe o AIDS-u ugrađeno je i rasprostranjeno uvjerenje da smo za tu bolest sami krivi. Lljudi se osjećaju prilično sigurnima ako se ne upuštaju u rizične spolne odnose i droge ne konzumiraju intravenozno. No AIDS danas može dohvatiti svakoga, pa čak i kad je mogućnost zaraze transfuzijom 1 na 3 milijuna, kako nas uvjerava ministar Hebrang. Za tren se složi uzročno-posljedična mogućnost što graniči s teorijom kaosa. Zaraza dogodila. I u SiCG-u prije dva mjeseca, u beogradskoj klinici, kad su transfuzijom zaražene dvije osobe i beba. Krv davatelja nije 100 posto sigurna zbog “efekta prozora” koji onemogućuje detektiranje virusa u krvi u određenom roku, 21 dan za jeftine testove, do 11 za skupe. Danas ne postoje testovi koji bi odmah pokazali prisutnost virusa HIV-a. I zbog tog prozor-efekta sve je nesretan slučaj, a ne skandalozan nemar i zločin. Na djelu je i maligna matematika: davatelj se zarazio samo devet dana prije nego što je dao krv, pa nam ne bi pomogli ni najskuplji testovi. Zar da vjerujemo u takvu slučajnost koja oslobađa bilo kakve odgovornosti i Zavod za transfuziju krvi i ministra zdravstva?! Nadležni u zdravstvenim službama danas sigurno zahvaljuju Bogu ili vragu na tom prozor-efektu koji omogućuje da se upravo na njih prebaci odgovornost. Ne kažem da se sve nije moglo dogoditi kako piše u novinama i da je upravo to bila kronologija zaraze, ali čini mi se da treba ostaviti prostora sumnji i slučaj pomno istražiti. Je li doista riječ o nesreći metafizičkih razmjera ili ipak o nesreći uzrokovanoj ljudskom pogreškom? Moram priznati da mi je ovo precizno iznošenje kronologije u medijima malo sumnjivo. To je, otprilike, kao kad osumnjičenog za ubojstvo pitate što je činio, recimo, lani 9. studenoga u 19.30, a on se sjeti da je u to vrijeme gledao Dnevnik, sjeti se što je bilo na Dnevniku, koje su ga vijesti zanimale, kako su bile odjevene spikerice i da je dvaput, dok se emitirao Dnevnik, mokrio. To pokazuje da ima problema s prostatom i nevjerojatno pamćenje. Ili da je alibi naučio napamet.

Nisu krivi ni Zavod za transfuziju krvi ni ministar zdravstva?! Zahvaljuju li Bogu na prozor-efektu koji ih lišava odgovornosti? Je li doista riječ o prozor-efektu i nesreći metafizičkih razmjera, ili, ipak, o nesreći prouzročenoj ljudskom pogreškom i silnom glupošću? Da sumnji u rad Hrvatskog zavoda za transfuzijsku medicinu itekako ima mjesta pokazuje i još uvijek aktualan skandal s krvlju zaraženom sifilisom. U prošlom broju Nacionala mogli smo pročitati da je najmanje 2,5 tisuća doza krvi zaražene sifilisom dano bolnicama i da su pacijenti transfuzijom dobili i tu opasnu bolest. A zašto je to bilo moguće? Zato što su testovi za otkrivanje zaražene krvi nisu bili ispravni, a niti registrirani za uporabu u Hrvatskoj. Stvar se zataškava već dvije godine, iako je to skandal golemih razmjera, gotovo kao i Baxterovi dijalizatori. No, sifilis je, ma koliko neugodan bio, danas potpuno izlječiva bolest i ne predstavlja neku težu životnu opasnost. Točnije, on to ne predstavlja ako se otkrije i liječi na vrijeme. Aktualni ministar zdravstva naslijedio je problem još od svog prethodnika, dr. Andre Vlahušića, ali ministarstvo i danas odbija testirati ljude koji su dobili sporne doze krvi bojeći se sudskih tužbi i velikih odšteta. Stvar sa sifilisom postaje ozbiljna ukoliko zaraženi ne znaju da su zaraženi i ako se bolest manifestira tek u svojem kasnijem stadiju. U tom slučaju će za teške posljedice biti odgovorni upravo oni koji su sprečavali da se provede jedno sveobuhvatno testiranje svih onih za koje se sumnja da su primili zaražene doze krvi. Pri tome je za odgovorne financijsko stanje Ministarstva zdravstva važnije od života i zdravlja zaraženih pacijenata.

E, pa sad, ako se jedan propust sa zaraženom krvlju zataškava već dvije godine, teško je ne posumnjati da u čitavom sistemu ima još propusta. U slučaju sifilisa Ministarstvo smatra da je rizik od prijenosa “znatno smanjen” ili “gotovo uklonjen” jer je krv bila na hladnom, a temperatura od četiri stupnja celzijusa ubija spirohetu. Dobro, neka bude i tako, ali kao laiku čini mi se logičnim da stvar treba provjeriti. U slušaju pak zaraze HIV-om Ministarstvo je reagiralo vrlo brzo i vrlo brzo nam objasnilo što se zapravo dogodilo jer se radi o bolesti koja ima potpuno drukčiju društvenu težinu nego sifilis i o stvari koju nije moguće prikriti. Ali ostaje gorak okus spoznaje da su svakakvi propusti mogući, pa i najgori. Pogubno je to za duševni mir građana Hrvatske, ako se ovdje o ikakvu duševnom miru uopće može i govoriti.

Zasmetalo mi je još nešto. U novinama piše da je epidemiolog Mate Ljubičić “naglasio da su dvojica pacijenata koja su primila zaraženu krv narušenog zdravlja pa se nada da će to isključiti mogućnost njihova rizičnog ponašanja”. Ovo je doista previše. Prvo je gospodin iz Slavonije ni krv ni dužan dobio AIDS, a onda ga javno predstavljaju kao moguću opasnost. Što to znači da su narušena zdravlja pa neće dalje širiti AIDS? To znači da im se unaprijed ne vjeruje i da je sreća što su bolesni pa ne mogu raditi ono što zdravi s guštom rade. Kad bi to govorili neuki ljudi na placu ili u tramvaju, bilo bi neukusno, a kad to kaže epidemiolog i državni službenik, prevršuje svaku mjeru. Ispada da su prava bolesnika u ovoj zemlji manja nego prava zdravih. Zdrav građanin je nedužan dok mu se ne dokaže krivnja. Pacijent je unaprijed optužen kao mogući prenositelj i opasnost, pa je opća sreća što je nemoćan.

Ipak, uza svu sumnjičavost volio bih vjerovati da nije bilo ljudske pogreške, nemara ni štednje na ljudskom zdravlju. Tako mi je lakše živjeti. Ali ako transfuzijska krv nije sigurna, a nadležni nas uvjeravaju da nije, valjalo bi se više pouzdati u autotransfuziju. U to da svi godišnje sami sebi spremimo dovoljno krvi i pohranimo je u bankama krvi. Barem za slučajeve kad se ne radi o hitnosti. Onda ćemo za svaki sifilis ili AIDS biti uistinu sami krivi.