Vedrana RudanKad ljudi govore o davljenju Židova u plinskim komorama, vješanju Srba na vrbe i pravljenju salata od Hrvata, uvijek kažu, takvo je vrijeme bilo. A kad takvo jedno vrijeme prođe, dođe drugo vrijeme. Židovi nose žutu zvijezdu samo u filmovima, Srbe se skida sa vrba, salata se ne miješa od Hrvata. Sretni su oni koji prežive takvo vrijeme i dočekaju novo doba u kojem život miriše na mentu, smeđa kosovica jede iz ruke, nebom plove oblaci lijepi poput plavokosih beba, mačke imaju bjelje zubiće, vjeverice mašu repom, Hrvati ulaze u Evropu, Srbi imaju novog predsjednika, a Židovi sami sebe ograđuju. Zaboraviti, zaboraviti, zaboraviti… Kako je to davno bilo kad je… trenutačni ustavni sudac ulazio u hercegovački logor i, navodno, plazio po mladoj logorašici, muslimanki. A kad je onaj predratni slavonski referent, naoružan do zuba, umarširao u redakciju lokalnog lista?! A Reihl Kir? Koja su to vremena bila, a? I danas su njegovi mračni podočnjaci gospodina referenta stalno na našim ekranima, ali, on nije isti čovjek. Naš pokojni predsjednik živio je u nekoliko čudnih vremena. A prije zadnjega rata u svoj je dom primao podstanare koji su svoju četkicu za zube držali pokraj njegove?! Za ovoga rata židovsku je vilu pretvorio u vlastitu čergu. Kakvo vrijeme?! Kad se u židovsku vilu useli čovjek koji je bio sretan što mu žena nije Židovka?! A njegova žena i kći svoja su krzna, ljeti, davale nekamo na čuvanje, da ih moljci ne pojedu. Anka Partizanka i mala službenica, preko noći su postale skupim dlakama pokrivene dame? A naš trenutačni predsjednik, koji tada nije bio predsjednik, mislim na vrijeme za koje danas govorimo, takvo je vrijeme bilo, u Saboru je razriješio mrtvog gospićkog tužitelja zato što, mrtav, pet dana nije došao na posao. Kad ga je razriješio? Vrijeme? Datum? E, pa, 24. rujna 1992. Kakvo je to bilo vrijeme kad je ozbiljan čovjek, budući predsjednik države, morao ozbiljnim glasom davati otkaz gospodinu koga su ubili, a njegovu su ženu izrešetali, pa joj polumrtvoj kundakom razvalili glavu, pa su ih bacili na hrpu leševa i zapalili? Vrijeme? Datum? E, pa, 18. listopada 1991., ujutro. Nije bilo lako našem budućem predsjedniku, u takvom vremenu, potpisivati takvu odluku godinu dana nakon zločina. Sjećam se i onog ministra koji je u Kanadi pekao pizze i flomasterom šarao po maloj svinji. A onaj pijani političar, danas kaže da ne pije, znao je ljudima faksom slati otkaze i pomagati zločincima da ostanu nekažnjeni za ubijenu djevojčicu i njezine roditelje! Naši današnji junaci odlučili su staviti krvavi križ na svoju jezivu prošlost i promijeniti vrijeme, kad sebe ne mogu. Kako praktično, kako novovremenski! Pa su ženi kojoj je država umlatila muža Srbina, platili mrtvog Srbina. Pa su ženi i sinu kojoj je država umlatila muža i oca Hrvata, platili mrtvog Hrvata. Djeci kojima je država pobila roditelje i sestru, platili su mrtve roditelje i mrtvu sestru. Tajkun je osuđen na zatvor i odveden u pritvor. Ruše izgrađena naselja uz obalu, generalske kuće u nacionalnom parku. Hrvatsku u novom vremenu u šakama drže ljudi koji su je u šakama držali u starom vremenu. Isti ljudi! Ali, ah, toliko drukčiji! Što novo vrijeme čini od starih junaka?! Postaju odlučni u borbi za pravdu, zakon i istinu! Nikomu više ne praštaju ni najmanji grijeh. Premijerov tjelesni čuvar i čovjek od najvećeg povjerenja morao je nestati samo zato što nije plaćao alimentaciju. Ministrica je pritisnula novinarku Hrvatske televizije pa joj se i s p r i č a l a?! Otišli su i neki likovi iz okruženja našeg predsjednika. Bit ćemo primljeni u Europu. Zabranit će se štrajk liječnika. Ni pijani popovi neće smjeti voziti. Vratit će dug umirovljenicima. Premijer govori nekoliko jezika. Sitni dubrovački hadezeovac bubnuo je da naše hotele ne bi trebalo prodavati ni Srbima ni Židovima… Svi isti novi ljudi shvatili su, treba mahati čistim rukama. Svi? Osim potpredsjednika Vlade. On još analizira krv. Novinar Šprajc? Šprajc nije Šprajc, Šprajc je Jovanović! Gospodin potpredsjednik Vlade izvukao se i ovaj put. Zabunio se, bio je to lapsus… Nije on htio reći da je Šprajc Srbin koji krije prljavu krv, prodaje se kao Šprajc i obmanjuje čiste Hrvate… Ne, ne, ne… I ne! A možda doktoru nitko nije rekao da vrbe više ne njišu teške grane. Ministar, jedini, još živi u starom vremenu, neki tvrde i da je gospodin bolestan. Okej, što je s premijerom? On je zdrav i uvjeren kako je moguće prodavati priču o novom vremenu sa starim junacima. Pitam se, pitam, misle li oni da njihovu priču netko puši? Čudim se svim tim Hebranzima i Sanaderima, moćnicima i gospodarima naših života. Može li se samo vrijeme promijeniti? Što ako se njihov projekt otme kontroli? Pa neki novi prastari ustavni sudac u nekom hrvatskom logoru zajaše njihovu unuku? A ako neki novi pričuvni policajci u okolici Zagreba spraše metak u glavicu njihovoj najdražoj djevojčici? A ako njihova curica postane meta prljavih međunožja opakih vojničina vremena koje dolazi? U zemlju koju vode ovakvi čelnici opet će ući vrijeme o kojem ćemo govoriti – takvo je vrijeme bilo. Hebrang?! Hebrang se igra vatrom. Kako se samo ne boji? U Hrvatsku kojom vladaju on i njemu slični likovi umarširat će junaci, stupat će hrvatskim ulicama, pa zastati pred lijepom kućom, pa pogledati u pločicu na vratima, jedan od njih će pročitati prezime i reći… Hebrang… Hebrang… Čije je to prezime?