Objavljeno u Nacionalu br. 849, 2012-02-21

Autor: Nina Ožegović

Slobodan Šijan

Nekad smo slušali rock, a danas se forsira neka seljačija

Autor kultnih srpskih komedija 'Ko to tamo peva' i 'Maratonci trče počasni krug' govori o izložbi posvećenoj njegovu prijatelju Tomu Gotovcu, razlozima zbog kojih je postao nepoćudan redatelj i vratio se likovnoj umjetnosti

U Zagrebu je
otvorena izložba
Slobodana Šijana
'Mjesto pod
suncem', posveta
multimedijskom
umjetniku Tomu
GotovcuU Zagrebu je otvorena izložba Slobodana Šijana 'Mjesto pod suncem', posveta multimedijskom umjetniku Tomu Gotovcu"Ne razumijem zašto se oko mojih filmova diže tolika buka kad sam se filmom bavio samo četiri godine, a zadnjih 20 uopće ne", s čuđenjem se zapitao redatelj i sveučilišni profesor Slobodan Šijan, autor kultnih srpskih komedija "Ko to tamo peva" i "Maratonci trče počasni krug", koji je prošlog tjedna gostovao u Zagrebu, gdje mu je u Galeriji Nova u sklopu predstavljanja hrvatskog nastupa na 54. venecijanskom bijenalu "Potrebno je živjeti samouvjereno… gledajući" Antonija G. Lauera alias Toma Gotovca otvorena izložba "Mjesto pod suncem".

Riječ je o posveti Tomu Gotovcu, zagrebačkom multimedijalnom umjetniku i njegovu velikom prijatelju i kolegi s beogradskog studija, koji je snažno utjecao, kaže, na njegovu umjetničku poetiku i razmišljanje o filmu. Šijan je danas priznati multimedijalni umjetnik. Napisao je ili priredio niz knjiga i brošura o filmskoj i vizualnoj umjetnosti, među kojima je i knjiga o Johnu Fordu, prije dvije godine u Salonu Muzeja suvremene umjetnosti u Beogradu imao je veliku retrospektivu "Oko filma", a jedan njegov rad bio je zastupljen i na vrlo zapaženoj prošlogodišnjoj izložbi "Psihodelična umjetnost iz socijalističke Jugoslavije 1966. – 1976." koju je u New Yorku priredio Branko Franceschi. Ta je izložba uvrštena među najznačajnije umjetničke događaje sezone, a u osvrtu kritičara Village Voicea bio je spomenut i Šijanov rad, što mu je "jako imponiralo".


Objavio je i monografiju "Filmski letak" o vlastitom intermedijalnom umjetničkom radu. U međuvremenu je ipak uspio teškom mukom, kaže, snimiti još nekoliko fillmova - "Tajnu manastirske rakije", "Sirote male hrčke" i "S.O.S. Spasite naše duše", koji je sudski zabranjen, tako da je njegova karijera bila označena najvećim filmskim uspjesima, ali i političkim padovima.

Kako ste došli na ideju da organizirate izložbu u spomen Tomu Gotovcu?

- Spontano. Na izložbi su prikazani radovi koji su nastajali godinama, a referiraju se na naše razgovore o filmu i umjetnosti. Iako smo živjeli u različitim gradovima, a poslije i različitim krajevima svijeta - on u Zagrebu, a ja u Los Anegelesu, cijelo smo vrijeme održavali kontakt. Naša je generacija bila zanesena snom o Americi, točnije, Kaliforniji, pa kako sam se ja uspio dokotrljati do južne Kalifornije, a on je stigao samo do New Yorka, redovito sam ga izvještavao o novim filmovima, što je njega neizmjerno radovalo. Ja sam njegov učenik u razumijevanju filma, naslijedio sam njegova uvjerenja i širim to njegovo evenđelje. Ova je izložba posveta prijatelju kojeg više nema, našem zajedničkom imaginariju i načinu kako je 20. stoljeće komuniciralo filmom.

Možete li predstaviti neke od izloženih radova i ispričati nam kako su nastali?

- Kad sam se jednom šetao Bulevarom slavnih u Los Angelesu, naišao sam na zvijezdu Glenna Millera, koji je imao posebno mjesto u Tomovu životu. Napravio sam mali performans, snimivši sebe kako stojim na toj zvijezdi. Zatim sam u nekoj trgovini pronašao majicu s fotografijom Glenna Millera i poslao mu je poštom, a onda sam nakon pet godina vidio da ju je upotrijebio u nekom svom performansu. Zatim sam napravio foto-hommage Tomu. Snimio sam kino Fine Arts na Wilshare Bulevardu, u kojem je 50-ih godina održana svjetska premijera njegova omiljenog hollywoodskog filma "A Place in the Sun" Georgea Stevensa. Rekao sam "O.K., hajde da snimim fotografiju tog kina gdje će se vidjeti natpis 'Mjesto pod suncem by Tomislav Gotovac', zato što je Tom izmislio nešto što je nazvao ready– made film.

Koliko je Gotovac utjecao na vaše umjetničko formiranje budući da ste obojica voljeli američku masovnu kulturu, kung-fu filmove, stripove i slično?

'Zašto bih ostao sjediti
u Srbiji i slušati razne
budalaštine kojekakvih
idiota?', zaključio je
Slobodan Šijan i 90-ih
otputovao u južnu
Kaliforniju'Zašto bih ostao sjediti u Srbiji i slušati razne budalaštine kojekakvih idiota?', zaključio je Slobodan Šijan i 90-ih otputovao u južnu Kaliforniju- Za sve to kriv je Tom Gotovac. On je bio neobičan spoj: s jedne strane bio je avangardan umjetnik koji je radio ezoterične filmove, a istodobno je obožavao remek-djela popularne filmske kulture, koja su beogradski kritičari potkraj 60-ih i početkom 70-ih prezirali. U to su se vrijeme cijenili samo Bergman i Buñuel, a Hitchcock i John Ford bili su omalovažavani autori, kao, uostalom, i žanr komedije. Taj njegov stav tjerao me na razmišljanje o filmu. Tom je bio zaslužan što sam se okrenuo komediji, jer sam shvatio da je i taj žanr vrijedan jednako kao i drama.

Kakav je trag ostavio Gotovac u beogradskom umjetničkom miljeu?

- Tomova sudbina bila je podijeljena između Beograda i Zagreba i mnogi ljudi iz Zagreba ne znaju kakav je bio njegov značaj u Beogradu, kao što ni u Beogradu mnogi ne znaju što je radio u Zagrebu. A to neznanje utječe na recepciju njegova djela. Upravo sam završio knjigu o Tomu Gotovcu koju će objaviti Muzej suvremene umjetnosti iz Beograda i Hrvatski filmski savez, a u njoj sam pokušao popuniti tu pukotinu. Knjiga se temelji na našem beogradskom druženju 70-ih; Tom je u Beogradu proveo deset godina studirajući na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju i za to je vrijeme utjecao na nekoliko generacija studenata, među ostalima i na Marinu Abramović. On je od svoje generacije na Akademiji bio stariji deset godina, bio je zrela ličnost s formiranim stavovima i velikom energijom da ljude uvjeri u svoja gledišta. Jako je pridonio stvaranju određene škole mišljenja i razumijevanja filma, ali ta struja u Beogradu nikad nije bila prihvaćena. Drago mi je da su na izložbi na 54. venecijanskom bijenalu prezentirani njegovi radovi baš iz beogradskog razdoblja, jer Beograd sigurno nikad ne bi napravio takav izbor. Poznato je da ste prvo završili Likovnu akademiju, a tek nakon toga i režiju, međutim, o vašem likovnom stvaralaštvo malo se zna.

Što vam je u vrijeme studija bilo najbliže u likovnoj umjetnosti?

- Najbliža mi je bila psihodelična umjetnost. To su bili omoti ploča s psihodeličnim dizajnom, recimo, raznih rock bendova, od Beatlesa do Santane, te underground stripovi. Radio sam u tom stilu. Kasnije sam bio pod utjecajem novih umjetničkih praksi, ali svoj rad nisam znao drugima objasniti. To se tek danas objasnilo definicijom multimedijalne umjetnosti. No smetala mi je skučenost galerijskog nastupa i činilo mi se da bi bilo zanimljivo baviti se nekim popularnijim formama umjetnosti, recimo stripom. Na Likovnoj akademiji dočekao sam i studentski pokret 1968. godine, koji je u kulturi puno stvari promijenio nabolje, od pokretanja Studentskog kulturnog centra do stvaranja raznih festivala. Bio sam jako ponesen atmosferom, kao i ostali studenti. To je bio moj prvi susret s politikom. Tim razdobljem malo sam se bavio u svom filmu "Kako sam sistematski uništen od idiota", gdje sam prikazao taj efekt ispuhanog balona i manipuliranje masama.

Zašto ste se prestali baviti likovnom umjetnošću i orijentirali se na film, što je bilo presudno?

- Presudan je bio slavni Živojin Pavlović, koji je tada formirao svoju klasu na beogradskoj Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju. Kad sam to čuo, odlučio sam upisati režiju. Na fakultetu je vladala liberalna i poletna atmosfera, a među starijim studentima bili su i neki zanimljivi ljudi, kao što su Tom Gotovac, Lazar Stojanović i Joca Jovanović. U to vrijeme je i jugoslavenski film doživljavao uzlet. To je tada bila najzanimljivija kinematografija u Europi. Pavlović je bio sjajan, ali strog profesor, koji je studentima davao puno slobode, a najviše je cijenio talent. Ni jedan student nije mogao položiti godinu ako nije snimio film. Za njega su postojale samo dvije ocjene – 10 za snimljeni film i 5 ako ga niste snimili, što znači da su studenti mogli ili proći ispit s najvišom ocjenom ili pasti. Nakon tri godine počela je politička hajka na Žiku Pavlovića i ostale predstavnike crnog vala u jugoslavenskom filmu, koji su optuživani za antisocijalističke stavove.

Kako ste doživjeli tu hajku?

- Tada je došlo do velikog loma na beogradskoj Akademiji dramskih umjetnosti, a zatim i u srpskom, te u jugoslavenskom filmu, a povod je bio sudski proces Lazaru Stojanoviću zbog politički provokativnog filma "Plastični Isus", u kojem je glavnu ulogu igrao Tom Gotovac. Film je bunkeriran kao djelo pornografskog i antisocijalističkog sadržaja, a Stojanović je završio na sudu i dobio tri godine robije. To je za Akademiju bilo poprilično mračno doba. S fakulteta je izbačen Aleksandar Petrović, a Žika Pavlović je degradiran s položaja docenta i ponuđeno mu je mjesto referenta za učila, u nadi da će sam otići s Akademije. No on je s osmijehom zaključio: "Budale, daju mi plaću da sjedim i pišem knjige, super, prihvatit ću ponudu!" Mi studenti pokrenuli smo peticiju kojom smo tražili povratak Žike Pavlovića na fakultet, no nismo uspjeli. Taj rez uništio je ono najbolje u srpskom i jugoslavenskom filmu. Djelovanje je bilo toliko razorno da se nekoliko godina nije ništa događalo, sve dok se nije pojavila nova generacija redatelja.

Kako su se te čistke odrazile na vas studente?

'Moj odlazak
odredio me kao
nepatriotsku
figuru', kaže
Slobodan Šijan'Moj odlazak odredio me kao nepatriotsku figuru', kaže Slobodan Šijan- Bio sam na trećoj godini i to je za mene bilo dramatično iskustvo. Osnovana je neka komisija za nadziranje Pavlovićeva rada, koja je trebala analiziati i odobravati studentske scenarije za filmove. Napisao sam scenarij za film o smetlištu, neki teški crnjak, no komisija ga nije odobrila pa sam napravio adaptaciju neke priče Trumana Capotea i realizirao film u kvaziholivudskom stilu. Taj film se nije uklapao u estetiku Žike Pavlovića i on mi je teškom mukom dao ocjenu 7, koju nikada nikome nije dao iz principijelnih razloga, te tako pogazio svoje ocjenjivačko načelo. No Pavlović je razumijevao situaciju i nije htio da padnem godinu zbog te hajke na njega. Zatim sam otišao na odsluženje vojnog roka i iz vojske položio četvrtu godinu. Mi studenti Žike Pavlovića tretirani smo kao crne ovce, kao otpaci iz prethodnog razdoblja, koje više nitko nije htio vidjeti, čak ni fizički u novoj zgradi kamo se Akademija preselila.

Jesu li vaši profesionalni igrani filmovi, kao što su "Ko to tamo peva", "Maratonci trče počasni krug" i "Kako sam sistematski uništen od idiota", u socijalizmu doživjeli cenzuru?

- Cenzure je bilo, a posebno teško je bilo progurati komedije, jer su razna umjetnička vijeća i komisije stalno istraživali pozadinu i pitali koga se tu zafrkava. Sjećam se da sam imao problema s filmom "Maratonci trče počasni krug" koji počinje dokumentarnom snimkom ubojstva kralja Aleksandra. U umjetničkom vijeću su se pitali "što će nama takav film?" i pokušavali ga cenzurirati, no kad sam im nakon natezanja odgovorio da nisam razumio pitanje, više me nisu maltretirali. Filmu "Ko to tamo peva" spočitavali su mračnu atmosferu, zatim humoristički tekst i nekomercijalnost. Pitali su me zašto ne radim komercijalni film koji će biti hit, kao što je u to doba bio "Došlo doba da se ljubav proba", a ne film koji nitko neće htjeti gledati. To mi je rekao čovjek koji će 30 godina prodavati moj film "Ko to tamo peva" u svojoj privatnoj firmi! Filmu "Kako sam sistematski uništen od idiota" zamjeralo se što sam prikazao Ruskinju kao ženu lakog morala. No bilo je i dobrih primjedbi, primjerice, Mirko Kovač je svojedobno kao član takve komisije davao zanimljive sugestije.

Kako ste se kao mlad redatelj nosili s velikim glumačkim zvijezdama, kao što su Pavle Vujisić, Bata Stojković i Mija Aleksić?

- Ljudi su me plašili Pavlom Vujisićem govoreći mi da je teška osoba, ali on je jedini iz cijele glumačke ekipe filma "Ko to tamo peva" ukapirao da radimo zanimljiv film. Dolazio je svakog jutra na vrijeme, trijezan, i perfektno je funkcionirao. Doduše, osjećala se mala kreativna napetost između njega i Bate Stojkovića zbog različitog pristupa glumi. Pavle glumu nije uzdizao na pijedestal, dok je Bati gluma bila sve, pravi hram. No usprkos tome, Bata je iznimno poštovao Pavla.

Za vrijeme Miloševićeva režima u Srbiji su vam bila zatvorena sva vrata. Jesu li vas proglasili nepoćudnim redateljem?

- Nisu me javno šikanirali, ali vrijeme je bilo takvo da ste se morali pozitivno izjasniti o tom sistemu ako ste htjeli dobiti sredstva za film. Ja sam izabrao da odem u južnu Kaliforniju, gdje sam oduvijek htio živjeti. Otišao sam kako bih sačuvao zdrav razum. Zašto bih ostao sjediti u Srbiji i slušati razne budalaštine kojekakvih idiota? Isprva sam radio u reklamnom biznisu, a zatim sam imao sasvim pristojnu profesuru na koledžu, koja mi je ostavljala dovoljno slobodnog vremena za gledanje filmova. Ja ne volim New York, osim u mentalnom smislu, primjerice, u tri ujutro iziđeš, prošećeš se gradom i onako usput kupiš neki dobar sako. Međutim, Los Angeles je moj dio svijeta, a život u tom gradu bila je moja akcija, kao što je Tomu njegovo zapošljavanje bilo njegova akcija. I danas bih vjerojatno živio u Los Angelesu da se zbog obiteljskih razloga nisam morao vratiti u Beograd. Taj moj odlazak odredio me kao nepatriotsku figuru i vjerojatno zbog toga, kad sam se vratio, za mene nije bilo otvorenih vrata.

Koji vam filmovi nisu prošli za vrijeme Miloševićeva režima?

- Ja sam nudio scenarije i za vrijeme života u Americi upravo zato da mi ne bi rekli "pa on i nije htio snimati!". No meni nitko nikada nije otvoreno odbio financirati film, nego se uvijek nešto zakompliciralo, recimo, banka bi u zadnji čas odustala od kredita ili bi televizija iznenada izišla iz projekta, i film se nije mogao realizirati. Kako je Milošević kontrolirao sve financijske tokove, bilo je dovoljno izvući jednu kockicu iz tog mozaika i slika bi se rasula. Bio sam izložen perfidnoj sabotaži koju najbolje ilustrira slučaj filma "Siroti mali hrčki". Za taj film godinama nisam mogao pronaći novac. Najviše im je smetalo što u toj satiri zezam nekog predsjednika. Kad nam je napokon potvrđeno da ćemo dobiti novac od fonda, počeli smo pripreme. No producentu nije bilo uplaćeno apsolutno ništa ni nakon četiri tjedna i potrošenih 50 tisuća njemačkih maraka, i morali smo sve stopirati. Zatim sam odlučio realizirati film "Punjene tikvice s Lenjinovim mozgom". E, sada im se nije svidjelo što zezam Ruse! Zatim je moj film "S.O.S. Spasite naše duše" bio zabranjen i nije se smio prikazivati, mislim da spor i danas traje. Nakon toga više mi se nije dalo sudjelovati u takvim mediokritetskim igrama i usmjerio sam se na druge talente.

Znači li to povratak likovnoj umjetnosti?

- Kad sam se počeo baviti filmom, svi su me s tužnim pogledom pitali zašto sam napustio slikarstvo, a kad sam prestao snimati filmove, svi su me pitali zašto ostavljam film. No ja se već godinama bavim ugodnim stavrima. Prije dvije godine imao sam u Muzeju suvremene umjetnosti u Beogradu veliku retrospektivu svojih likovnih i multimedijalnih radova "Oko filma". Postavio ju je kustos Dejan Sretenović, a Društvo historičara Srbije proglasilo ju je najboljom autorskom izložbom u 2009. godini. Izložio sam radove, nastale u rasponu od 70-ih pa sve do 2005. godine, koji su varirali od mojih eksperimentalnih radova u fotografiji preko fanzina Filmski letak do projekta u kojem sam obilazio lokacije gdje je Hitchcock snimao "Vrtoglavicu" i o tome sam napisao istoimenu knjigu poetske proze, a zatim i izložbu foto-sekvenci snimljenih na tim prostorima. Zapravo, riječ je o dosezanju filma bez upotrebe kamere, tj. bilježenju filmskog fenomena koji postoji izvan nas nekim drugim sredstvima.

Kako biste ocijenili trenutačnu kulturnu situaciju u Beogradu?

- Beograd je velik grad i u njemu postoji velika šarolikost, no čini se da službena politika radi na umrtvljivanju kulture, ali nisam siguran da li se taj dojam stječe samo na temelju medijskog izvještavanja, ili je to zaista tako. Kad sam studirao, mi smo bili zaneseni "američkim snom" i slušali smo rock, a danas se to izgubilo i sve se provincijaliziralo. Zanimljive inicijative dolaze iz Centra za kulturnu dekontaminaciju i s raznih alternativnih scena, a država forsira neku seljačiju, žabokrečinu u kojoj smo svi seljaci i volimo igrati kolo u narodnim nošnjama. Ima i toga, ali mislim da se ovdje više radi o nekom žalu određenog dijela populacije prema ruralnom, koje nema veze s realnošću. Naime, sela su prazna jer svi bježe u grad. To je morbidno! Urbana populacija je jako razočarana. Recimo, u Beogradu su sva stara kina zatvorena i u njima su dućani i skladišta, a veliki gradovi kao Niš uopće nemaju kino.

Kako objašnjavate tu provincijalizaciju?

- Mislim da je došlo do svojevrsne regresije u percepciji naše unutrašnje situacije i onoga kako nas vidi svijet. Ja sam 70-ih slušao samo strani rock, ali sam uvijek branio novokomponiranu muziku argumentom da Toma Zdravković mjesecima puni Gradsku kavanu pa neka onda postoji i ta vrsta muzike. To je za mene bio izraz demokratske kulture. Ali kada taj provincijalni duh postane dominantan na svim televizijama, nastaje velik problem. Ja ne mogu gledati RTS jer se na tom programu prikazuju samo serije s ruralnim sadržajima. Čak su osmislili i reklame u kojima dominiraju jingleovi s narodnom muzikom. Tim reklamama prekidaju se umjetnički vrijedni filmovi. Zamislite kako to izgleda kad film Larsa von Triera prekinu reklamom u kojoj trešti jingle u stilu narodnog kola "taram-taram-ta-ta-ta", zatim krenu reklame za seriju "Selo gori, a baba se češlja", onda ponovno slijedi kolo i na kraju, recimo. "Melankolija" Larsa von Triera. To je potpuni teror! Srećom, postoje kabelske televizije koje imaju dobar filmski program, a puno gledam i HTV na kojem se prikazuju odlični filmovi, i to bez reklama.

Koliko su novi tajkuni spremni uložiti u kulturu Srbije?

- To je sve svedeno na osobne kontakte. Zepter je napravio nekoliko zanimljivih stvari, uložio je u muzej i u nekoliko filmova, ali u Srbiji su trenutačno glavni producenti - glumci. Tajkunima je najvažnije da znaju nečiju facu s televizije i onda ulažu u projekte "poznatih". To ograničava pristup novcu ogromnom broju ljudi, koji se ne pojavljuju na televiziji. Sada je usvojen novi Zakon o kinematografiji, koji bi, navodno, trebao promijeniti stvar. No iskustvo mi govori da treba biti skeptičan.

Što dalje?

- Stalno mi nude poslove bez pravog honorara, a meni je postalo glupo da u mojim godinama netko na meni zarađuje pare na takav način. Ako netko treba moje usluge, ja sam tu, a ako ne treba, opet dobro. Imam svoje preokupacije i bavim se stvarima koje me zanimaju.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika