Srećko JurdanaI koga će, ili što – osim, dakako, samoga sebe – dobri Stipe Mesić na kraju balade oficijelno predstavljati na predsjedničkim izborima? Za naciju je pitanje od prilično marginalne važnosti, ali stranke zato u njemu pronalaze specifičan, specijalan i spekulativan interes. Publici se, s njene strane, postojano prodaje “dalekovidna” politička algebra: oni koji dobiju “svoga” predsjednika, čovjeka kojeg su preliminarno gurali, reklamirali i podupirali, ti preko njega navodno dobivaju i izniman društveno-politički poticaj za sebe, usporediv s pozivom na brod demokracije* (koji je Jadranom, s odabranom klijentelom, jednokratno krstario za vrijeme Tuđmana). Pobijedi li, dakle, gospodin Mesić kao kandidat Ivice Račana, staloženome gospodinu Račanu status raste dramatično. Pobijedi li on kao nezavisan kandidat, kao kandidat “građana”, “svih onih koji će za njega glasovati”, kao kandidat mjesnih zajednica, alternativnih udruga, svoje rodbine i familije ili – ne daj Bože – kao kandidat HDZ-a, Račanu status ostaje gdje jest. Da nije zamišljena kao seriozna, stvar bi bila duhovita.

Mačka s devet života

Iako se mnogima čini suprotno, Stipe Mesić – kako vidimo – nije samo jedna nedjeljiva osoba, ili – jezikom fizike rečeno – singularitet*: predizborna bitka za predsjednika sugerira da se u njemu skriva mačka s devet različitih života, spektar političkih likova i opcija čija afirmacija zavisi od predznaka i definicije njegove kandidature. Opisana situacija nije lišena bizarne simbolike. Preko nje se prepoznaje činjenica da se hrvatska politička scena uglavnom svodi na natjecanje u formalističkim trivijalnostima, koje su nadomjestak za nepostojanje egzaktne političke supstance i jasnih razlika u programima i rješenjima. Kakva je razlika između Račana s Mesićem, i Račana bez Mesića? Ako postoji, nju uočava samo Ivica Račan.

Prema prosudbama koje generiraju iz njegove okoline, SDP je nakon parlamentarnih izbora već dovoljno marginaliziran agresivnim scenskim nastupom minimalnoga pobjednika HDZ-a, i urgentno mu je potreban stimulans. Guranje Mesića kao SDP-ova kandidata predstavlja oblik psihološkog prevladavanja krize gubitka utjecaja i vjerodostojnosti, i može se doživjeti kao (kvazi)jačanje opozicijskih elemenata u Hrvatskoj, nasuprot pregnantnome HDZ-u koji prijeti osvajanjem potpune dominacije na lokalnome političkome prostoru. Sve je to, međutim, isprazna verbalistika i manje-više mlaćenje prazne slame. Da SDP u odnosu prema HDZ-u posjeduje neku jasnu kreativnu distinkciju, nikakav Mesić bez ovlasti ne bi mu bio potreban kao slamka spasa ili izlaz za nuždu.

Entitet u zrakopraznom prostoru

Mesić je po svemu institucija za sebe, autodefinirana kao entitet u zrakopraznome prostoru, i apsurdno je da se stranke natječu za formalno mjesto u njegovoj pozadini. Polemizirajući nedavno sa SDP-om, tj. s Račanom koji se tada još nešto inatio i prijetio da će u predsjedničku utrku gurnuti čovjeka iz svoje stranke, Mesić je – pomalo napuhujući vlastitu karizmu – poručio publici kako na izbore može izići i samostalno, jer iza njega stoji narod, a “njegova politika ostati će nepromijenjena”. Propustio je elaborirati što je to zapravo njegova politika. Ako i postoji, ona je s konkretnoga aspekta savršeno neodredljiva, i disolvirana u komforu Pantovčaka. Mesić je riba koja spokojno pliva u jatu, ponekad doduše i protiv struje ako joj to dugoročno poboljšava prehrambene izglede na opstanak, a u suočenju s morskim psima spremna je manju ribu u vodenome kolegiju uvijek uviđavno propustiti naprijed.

U političkoj retorici on je čisti “larpurlartist” koji živi od desetak moralističkih, uvijek upotrebljivih, repetitivnih, benigno prezentiranih i uglavnom općeprihvatljivih fraza, s vremena na vrijeme začinjenih impromptu* dosjetkom koja ne mora uvijek fascinirati dubinom i ubojitošću situacijske reakcije. Svoje generalizirajuće i neprovokativne komentare i parole, u pravilu plasirane u opreznome i odvagujućem kondicionalu (“ne bi trebalo prodavati otoke kao cjeline” i tome slično), on pokušava tretirati kao “državničko” trčanje uz vjetar i hrabro zalaganje za pozitivne vrijednosti, iako im nedostaje elementarne energije da bi se bilo tko mogao s njima nadahnuti. U isto vrijeme, mora se priznati da ni drugi predsjednici njegovoga ustavnoga statusa bitno ne odskaču od monotonoga formalističkoga standarda. Poput Mesićeve, i njihove su uloge moralističko-reprezentativne, tek povremeno korektivne i ograničeno arbitrarne ako se parlamentarna situacija slučajno galvanizira do mjere koja iritira građanske porive za društvenom ravnotežom.

Hladnokrvni automatizam

Mesić je, dakle, u prvome redu ceremonijal-meštar* i u tome je zapravo njegova glavna izborna snaga: na sceni ne ugrožava nikoga (osim što kronično iritira skupinu desnih fanatika koje režim ne želi strpati iza brave); iz kriznih situacija izvlači se pragmatičkom žrtvom suradnika; uživa u plodovima imagea* branitelja demokracije, i svoje salonske obaveze izvršava hladnokrvnim automatizmom koji u svijesti glasača ne traži nikakvu hitnu zamjenu. U izbore ulazi kao opuštena personifikacija stabilnosti, bez obzira na to što iza uglađene fasade Pantovčaka država zapravo vrije. Na drugoj strani, ni stranke mu, realno, nikoga ne suprotstavljaju. Račan je, kako rekosmo, prijetio da će nametnuti svoga partijskoga kandidata ako se Mesić nastavi ponašati neutralistički, ali sve su to bili prazni blefovi jer Račanu je jasno da u SDP-u uvjerljive predsjedničke figure nema, i da bi poraz nekog na brzinu izvučenog imena stranku samo dodatno oslabio.

Patetična hadezeovka Jadranka Kosor ne ostavlja dojam ozbiljnoga izazivača, a poneki klaun s desne scene uključiti će se u predsjedničke izbore prije svega zbog mogućnosti da u džep strpa dio novca koji država kandidatima daje za kampanju. Koji su stvarni razlozi da Mesić nekoliko mjeseci prije izbora još uvijek nema prepoznatljivoga i jakoga protukandidata? To je već pitanje za neko drugo razmatranje.

STUPAC TJEDNA: HEBRANGOVA UTJEHA; GOTOVININA SLIKA; MALA NOVINARSKA BEDA*

Nitko nije kriv što su dva pacijenta tijekom transfuzije krvi zaražena virusom AIDS-a – reče nedavno ministar Andrija Hebrang, dodajući: i nitko ne može jamčiti da se takav slučaj u hrvatskim bolnicama opet neće dogoditi. Jednostavno, to je stvar na koju se ne može utjecati, i oni kojima je potrebna krv, primaju je na vlastiti rizik. Medicina je tu nemoćna. Tko ima sreće, napustiti će hrvatsku bolnicu bez side u žilama; tko nema, ministarstvo zdravlja izraziti će mu sućut i žaljenje, i besplatno prepisati Hoffmannove kapljice.

Bravo, doktore. Bez obzira na to što znamo da preventivno branite državu od eventualnog odštetnog zahtjeva osoba teško unesrećenih hrvatskom medicinskom traljavošću, vaša stručna poruka naciji – koja će u medicinskim leksikonima nesumnjivo ostati znanstveno registrirana kao “Hebrangova utjeha” (commiseratio Hebrangi*) – već sada ulazi u povijest.
* * *
Vlada se rezolutno ogradila od incidenta s Gotovininom slikom na zidu prostorije zadarske vijećnice u kojoj je press-konferenciju održavao nitko drugi nego predstavnik Velike Britanije, zemlje koja je zbog Ante Gotovine blokirala pristup Hrvatske EU-u. Dirljiva je ta isprika. Sanader i društvo sada se zgražaju, izmišljaju izlike i kolutaju očima, iako već godinama znaju da je Gotovina javna ikona lokalne zadarske scene, i ne poduzimaju ništa. Ako im njegove slike doista smetaju, zašto nisu poslali ekog junaka da ih naprosto ukloni sa zidova službenih zgrada?
* * *
Zadnjih dana je, popularnim eufemizmom rečeno, “jedan tjednik” – imagea* čednog poput Sevine stražnjice – na više pikturalno urešenih stranica razvalio osvetnički pamflet protiv Nacionala zbog teksta o presudi Miroslavu Kutli koja vrlo ozbiljno tangira i njihovoga gazdu Ninu Pavića, Kutlinoga ortaka u gangu Grupo. U spomenutom pamfletu nema, po običaju, ni zrna činjenica, ali ima zato tona akumulirane frustracije. Samo naprijed. Nebo je granica. Iako znaju da nisu Jupiteri, i volovi imaju pravo na borbu za svoj zvjezdani trenutak.