Vedrana RudanOprah me zapanjila. Ona i njene gošće tvrde da su američki klinci, oni između jedanaest i petnaest, pod utjecajem medija i Billa Clintona, poludjeli za oralnim seksom. Ne drže to nečim posebno intimnim, rade to u školskom dvorištu, autobusu, čak i u razredu, za vrijeme nastave. E, pa, u moje vrijeme… Tako nešto bilo je zaista nezamislivo. Možda su rat i hrvatska bijeda sve to učinili nezamislivim i u vrijeme moje kćeri. Koliko se ja razumijem u hrvatski rat i ranu mladost moje ljepotice. Dok sam gledala Oprah, tješila sam se kako će tek moja unučica širiti svoje tanke nožice i primati među njih… U razredu. Na školskom dvorištu. U autobusu. Oko nje i njega druge će mlade tanke noge učiniti krug… Navijati? Pljeskati? A onda će se moja unučica dignuti, popraviti suknjicu na ritici, netko će joj oprašiti leđa, curica će pokupiti knjige i otići noni na ručak…

Ne! Neeeee… Ma, nezamislivo! Gošće u studiju rekoše, sitni Ameri ne znaju imena svojih partnera. Oralnim seksom se razvaljuju jer su tako prihvaćeniji u svom društvu. Okej, rekla sam sebi, stara, definitivno si stara i još si netolerantna i još ti pada na um strašna, jeziva, sebična misao, bolje je neimati unuku. Kuhati ručak treba sebi, mačkama i mužu koji nikad neće postati djed unučice kurvice. Emisija je tekla i tekla. Statistika, podaci, gradovi, škole, ista priča, drugi uglovi, malo sam i zakunjala na kauču, ljeto, vruće popodne, klima je bila nečujna, frižider je šištao, Petar Krešimir mi je hrapavim jezičićem lizao stopalo, baš me briga, treba uživati u životu, ne se ubijati crnim mislima i američkim bolestima, iako, kad–tad, Amerika, poput raka, uđe u svaki dom, možda ću umrijeti na vrijeme, moja kći nikad neće roditi, ako rodi za devet mjeseci, unučica će na cestu leći tek za deset godina, ja ću tada biti gospođa u šezdeset i šestoj, živjet ću u opljačkanoj zemlji u kojoj će lijekove za tlak i srce moći kupovati samo ljudi s visokim penzijama, nikad nisam imala stalni posao, neću imati penziju, dakle, crkavat ću obuzeta brigom kako se dočepati lijeka, unuka mi neće biti na kraj pameti, valjat će se okolo daleko od mojih starih, razrogačenih očiju, a ako bude širila noge na mom grobu?! Neće!

Svima sam rekla, spalite me, pepeo bacite u more, kad bez groba može biti mali Kennedy, mogu i ja. Ne želim da moja djeca budu ljudi opsjednuti običajima i da mi na grob, jednom godišnje, nose debele krizanteme zato što svi, jednom godišnje, vuku siroto cvijeće ka mramornim pločama svojih najdražih i zaboravljenih. Da li me Petar Krešimir ogrebao, ili se frižider isključio… Ne znam zašto nisam utonula u san i zašto sam čula da u Americi samo d j e v o j č i c e oralno zadovoljavaju dečkiće. Djevojčice su premlade, rekla je Oprina gošća u studiju, ne poznaju svoje tijelo, ne znaju što hoće, ako uopće nešto žele, ali znaju što hoće d e č k i ?! Šutnula sam Petra Krešimira. Isuse! Ja sam i stara i staromodna i netolerantna i totalno nemaštovita! Nikad, nikad, ma, nikad mi ne bi palo na pamet da stotine tisuća jedanaestogodišnjih Amerikančica pada na koljena pred svojim vršnjacima i da im ga puše na svakom mogućem i nemogućem mjestu! Curice se tako fenomenalno u k l a p a j u i postaju p r i h v a ć e n e ?! Majko moja?! Šta je ovo? Tko je tim klinkama rekao da se do zvijezda stiže klečeći među nogama prištavog klinca? Gdje su mame tih djevojčica? Jesu li im ikad išta rekle? O muškarcima? Pušenju? Klečanju? Ponosu? O potrebi da sebi ugodiš i sebe voliš? Što je tim američkim mladim mamama? Čitava jedna nova generacija budućih žena kleči pred budućim muškarcima? Da bi se uklopila?! Ja i moje vršnjakinje…

Naravno da smo klečale za njihovo dobro, ali smo s tim počele mnogo kasnije… Ako je to uopće bitno. Da, sebi smo ponekad znale reći, okej, sada malo klečim, ali doći će dan kad će i on kleknuti. Mi smo klečale, ali nas su žuljala koljena. Neke su se i digle na noge… Danas, doduše, većina još uvijek kleči, ali ne kleče s v e ! Dok nisam vidjela ovu usranu emisiju, bila sam sigurna da dolazi vrijeme masovnog skakanja na noge. Tko je mogao i pomisliti da će klečanje postati obaveza za moju nerođenu unuku? Amerikanke, Amerikanke… Amerikanke?! Zašto nisu svojim kćerkicama na vrijeme rekle? Što? Što sam ja svojoj rekla? O oralnom seksu? Ponosu? Klečanju? Puzanju? O tome da mora biti smrtno zaljubljena samo u sebe samu? Da se nije rodio muškarac i nikad se roditi neće pred kim bi vrijedilo klečati za njegov užitak? Kada? Koga dana? Koje godine smo se moja kći i ja našle, u nekom kafiću ili kuhinji i popričale kao žena i buduća žena? Nikad se nismo našle. Ja sam, poput mama Amerikanki, mislila da je nepotrebno pripadnici nove generacije budućih žena govoriti iskustvom žene iz drugog vremena. Kako svojim kćerima opisati i objasniti sve naše nesreće, posrtaje i klečanja? Mislila sam, i Amerikanke, možda, da su naše kćeri drugačije od nas, sigurnije u sebe, obrazovanije, ljepše, njegovanije, poželjnije, oružje i moć su u njihovim rukama. Tko sam ja da svojoj lijepoj, mladoj, pametnoj kćeri držim predavanje o muškarcima njene generacije? Ja, mislila sam, ne poznajem te dečke. Oni su novi, drugačiji, ne mogu biti poput gadova iz moje mladosti.

A onda mi se ukazala Oprah. I rekla kako muške svinje, koliko god bile mlade i tankih nogu, i dalje jašu. Okej, s kćeri nikad nisam razgovarala. Ali ako jednom dobijem unuku, svake ću joj večeri pričati priču o Pepeljugi. Bila jednom jedna . Pa je stala nasred ceste. Pa je digla haljinu. Pa je raširila noge. Princ je pao na koljena. je rekla princu, liži! A onda je, nakon četrdeset i pet minuta, makla njegovu glavu od svog međunožja. Spustila haljinu. Otišla u svoj dvorac. Tamo je živjela dugo. I sretno. I sama.