Ilko ČulićThe Roots – “The Tipping Point” (Geffen – Aquarius)

Najbolje ideje katkad se rađaju iz krajnje nužde. Tariq “Black Thought” Trotter i Ahmir ”?uestlove” Thompson sprijateljili su se 1987. u philadelphijskoj školi scenskih umjetnosti i pokrenuli hip hop band koji se u početku zvao Square Roots. Prva prepreka koju su morali svladati bila je visoka, za njih u tom trenutku sasvim nedostižna cijena profesionalne DJ opreme. Kako je Ahmir dosta dobro svirao bubnjeve, odlučili su iskušati nesvakidašnju kombinaciju Tariqova repanja i “live” ritmova. Zapaženi već na svirkama u školi, ubrzo su dobili pojačanje. Poziciju drugog repera zauzeo je Malik B., dok je ritam sekcija kompletirana dolaskom bas gitarista Leona Hubbarda. Četvorka je u nekoliko godina postala koncertnom atrakcijom underground klubova Philadelphije i New Yorka, a 1993. došao je i poziv za prvo gostovanje u Njemačkoj. Za tu priliku snimili su mini-album “Organix”, računajući na nekakvu sitnu zaradu od prodaje ploče na koncertima. Dobili su mnogo više jer su ih ubrzo zvali iz nekoliko diskografskih kuća, a najuporniji je bio David Geffen.

Kad su početkom 1995. objavili debitantski LP “Do You Want More ?!?”, hip hop publika nije baš bila spremna za njihov “organski” zvuk, pa su Roots dočekali ljeto pripremajući se za promotivne nastupe na putujućem alter-rock festivalu “Lollapalooza” i Montreaux Jazz Festivalu. Drugi LP “Illadelph Halfllife”, snimljen s proširenom šesteročlanom postavom u koju su ušli klavijaturist Kamal i “human beatbox” Rahzel, prošao je znatno bolje na domaćem terenu, makar je opet ostao daleko izvan glavnih trendova u hip hopu. Važan preokret dogodio se 1997. kad su Roots asistirali sugrađanki Erykah Badu na izvrsnom albumu “Baduizm” koji je bio kreativni vrhunac R&B produkcije 90-ih. Dvije godine poslije Erykah je vratila dug gostovanjem na njihovu hit singlu “You Got Me” i album “Things Fall Apart” nakon takve se pripreme probio sve do 4. mjesta američke top liste. Milijunskoj tiraži pridodali su brojna priznanja za hip hop album godine, čime su osigurali maksimalnu pažnju za sljedeći studijski projekt. Željno iščekivani “Phrenology”, na kojem su gostovali Jill Scott i Nelly Furtado, ispunio je gotovo sva očekivanja, ali još je bilo neizvjesno koliko dugo Roots mogu igrati svoju igru i izbjegavati gusto postavljene zamke hip hop mainstreama. Odgovor je stigao s albumom “The Tipping Point” koji možda nije bolji, ali sigurno nije slabiji od razvikanih prethodnika. Bez zvučnih imena na guest listi i bez Rahzela i Malika koji su gotovo neprimjetno napustili band, aktivirali su sve unutarnje rezerve i to se jasno čuje u svakoj od 10 novih pjesama. Promjene su minimalne i svode se na detalje poput nešto naglašenijeg utjecaja Slyja Stonea u uvodnoj “Star” ili koketiranja s reggaeom u “Guns Are Drawn”, no fanovi mogu biti potpuno zadovoljni. Roots su potvrdili iznimnu kvalitetu i još jedanput zadržali distancu prema sezonskoj R&B konfekciji koja sve više potkopava temelje američke hip hop scene.

Youssou N’Dour – “Egypt” (Nonesuch / Dancing Bear)

Senegalski nacionalni junak, popularniji čak i od nogometaša koji su na prošlom svjetskom prvenstvu tukli Francuze, već dulje vrijeme gradi dvostruki identitet. Dok je u nastupima pred europskom i amerčkom publikom poprimio manire planetarne pop zvijezde, za lokalno tržište nastavio je snimati kazete s tradicijskom “mbalax” . Novim albumom sada otvara i treći put koji se oslanja na senegalsku interpretaciju sufijskog Islama i na panafričku fuziju u kojoj su podjednako zastupljeni glazbenici iz Dakara i Kaira “Egypt” je koncipiran kao duboko religiozno djelo u kojem N’Dour nastoji istaknuti spiritualni aspekt Islama, pa katkad podsjeća na duhovnu glazbu pokojnog Nusrata Fateha Ali Khana. Slušatelju koji nema strpljenja otkrivati tajne senegalskog Sufizma ostaje originalan spoj moderne zapadnoafričke i klasične egipatske glazbe.

The Hives – “Tyrannosaurus Hives” (Polydor /Aquarius)

Do pretprošlog se ljeta skupilo toliko egzaltiranih napisa o The Hives da je bilo teško ne povjerovati kako je garage-punk-rock band iz švedskog gradića Fagerste u rekonstrukciji detroitskog zvuka Stoogesa i MC5 napredovao skoro kao domicilni White Stripes. No, Jack i Meg White su posljednjim albumom “Elephant” osvojili mnogo širi prostor, a The Hives su nastavili eksploatirati naoko jednostavnu formulu iz MC5 klasika “Back In USA”. 12 pjesama opet su stisnuli u svega 30 minuta što donekle može pojačati energetski naboj njihove svirke, ali nikako ne može prikriti da Randy Fitzsimmons piše uglavnom banalne pjesmice lišene bilo kakva dubljeg značenja. Da su MC5 iz 1970. radili ovakve stvari, danas ih se više nitko ne bi sjećao.

Wilco – “A Ghost Is Born” (Nonesuch / Dancing Bear)

Multiinstrumentalist, kompozitor i producent Jim O’Rourke bio je jedan od najcjenjenijih predstavnika američke avangardne glazbe kad se uključio u revitalizaciju pomalo zapuštenog Sonic Youtha. Suradnju s Wilcom započeo je u potpuno drugačijim okolnostima jer se Jeff Tweedy na prethodnom albumu “Yankee Hotel Foxtrot” pokazao u jako dobroj formi i zacijelo nije trebao spasitelja. Međutim, O’Rourke je definitivno izvukao Wilco iz konteksta “Americane” i premjestio ga na slabo istraženi teritorij između Neila Younga i 70’s kraut-rocka, izvrsno uklopljenog u kompleksnu 10-minutnu kompoziciju “”Spiders (Kidsmoke)”. Po svemu sudeći O’Rourke je najodgovorniji i za totalno promašeni 15-minutni eksperiment “Less Than You Think”, no to je cijena koju je vrijedilo platiti za neočekivan ulazak Wilca na američki top-10.

Zvjezdice:
The Roots – 4
The Hives – 2
Youssou N’Dour – 3
Wilco – 4

Top lista.
1.!!! – “Louden Up Now”
2.Edo Maajka – “No Sikiriki”
3.The Roots – “The Tipping Point”
4.Wilco – “A Ghost Is Born”
5.TBF – “Maxon Universal”