Objavljeno u Nacionalu br. 455, 2004-08-03

Autor: Damir Radić

MOTOVUN FILM FESTIVAL

Motovun gubi bitku s Pulom i Zagrebom

Nakon početnog, jačinom pozitivnog odjeka neočekivanog uspjeha, postalo je jasno da je motovunskoj ekipi slava pomalo udarila u glavu, pa su spram realizacije vlastitog projekta postali posve nekritičnim, povjerovavši silno im naklonjenim medijima da im je manifestacija čista idila

Damir RadićDamir RadićMoj odnos prema Motovunskom festivalu svih ovih godina nužno je bio ambivalentan. S jedne strane nemoguće je bilo ne osjećati veliko poštovanje prema činjenici da su Boris T. Matić, Rajko Grlić, Olinka Vištica i ostali u groznim vremenima po hrvatsku kinematografiju i filmsku kulturu uopće pokrenuli izvanredno uspješan festival kojim su bar donekle okrnjili ubitačan hollywoodski monopol u Hrvatskoj, promovirajući kreativno ambiciozne neameričke, odnosno nezavisne američke filmove kakvi su se dotad ovdje mogli gledati na kapaljku. Uz to, festival je širio prostor tolerancije koji je domovini kontaminiranoj HDZ-ovom diktaturom nacije bio neophodan. Poštovanje je tim veće kad se zna da je financijska podrška države uvijek bila relativno skromna, te da su pokretači festivala bili uglavnom mladi ljudi koji se tim poslom nikad ranije nisu bavili. S druge strane, nakon početnog, jačinom pozitivnog odjeka neočekivanog uspjeha, postalo je jasno da je motovunskoj ekipi slava pomalo udarila u glavu pa su spram realizacije vlastitog projekta postali posve nekritični, povjerovavši onim silno naklonjenim medijima – a u toj naklonosti ideološka srodnost hvalitelja i hvaljenih bila je vrlo značajna – kako je njihova manifestacija čista idila. O motovunskim tulumima pričale su se bajke, mada se u zbilji sve uglavnom svodilo na groznu gužvu s puno buke, koja je nakon nekoliko festivalskih izdanja prijetila da pravim filmofilima manifestaciju učini odioznom. Objektivnom promatraču mogla je zasmetati i očita netrpeljivost koju su mediji naklonjeni Motovunu gajili prema Pulskom festivalu, kojem se redovno tražila dlaka u jajetu, dok je istovremeno Motovunski festival apriori bio lišen svake pa i tzv. konstruktivne kritike, mada je za nju itekako bilo prostora, posebno glede licemjerja – “Motuvunci” vole isticati svoju nekonvencionalnost i neobaveznost, ali suprotno tome pate od ugošćavanja velikih zvijezda. Nicole Kidman nije im bila suđena, ali ove su godine bili ponosni dolaskom Jasona Biggsa, zvijezde “Američke pite”, koji baš i nije glumački profil koji bi festivalu poput motovunskog trebao imponirati.

Svoj najveći i neprevladivi problem, nedostatak elementarne infrastrukture za iole ozbiljniji (međunarodni) festival, Motovun je pretvorio u prednost: već tisuću i pol ljudi na razmjerno skučenom motovunskom trgu, prostoru središnjih filmskih projekcija i okupljanja, atmosferu je dovodilo do usijanja, dok je isti ili čak veći broj ljudi u prostranoj pulskoj Areni, koja komotno prima sedam tisuća ljudi, djelovao otužno. No vješta marketinška strategija Borisa T. Matića, koji je sjajno uspijevao plasirati priču o Motovunu kao izgubljenom raju, nije mogla jednako plodne rezultate polučivati zauvijek. Sam Matić to je prvi shvatio: inteligentan i promoćuran kakav već jest, zaključio je da Motovunski festival u budućnosti može, u boljem slučaju, održavati status quo, a vjerojatno mu slijedi i pad, pa je prošle godine napustio mjesto direktora i pokrenuo novi, Zagreb Film Festival, koji radi u puno komotnijim uvjetima – dok se njegovi dojučerašnji suradnici muče u vrućim ljetnim danima po motovunskim serpentinama, dok Rajko Grlić nemoćno gleda kako mu Pula, a bogme i Zagreb Film Festival preuzimaju neke od najatraktivnijih filmova, Matić u metropoli, koja dakako ima najbolju festivalsku infrastrukturu u državi, rješava slatke probleme, tj. sastavlja što sadržajniji i atraktivniji program, obilato se služeći svojim motovunskim iskustvima i kontaktima.

Motovunska direktorica Olinka Vištica i umjetnički direktor Rajko Grlić ipak, čini se, ne gube entuzijazam i dobru volju, no na tradicionalnom zagrebačkom predstavljanju festivala bila je itekako uočljiva Grlićeva ogorčenost pulskim “kopiranjem” motovunskog koncepta, a osobito “otimanjem” najatraktivnijim filmova. Naime, Motovunski festival programski je uvijek bio oslonjen na solidan prosjek “regularnim” filmofilima manje znanih filmova, redovno garniran s dva do tri atraktivna art naslova autora poput Lyncha, von Triera ili Paula Thomasa Andersona, koji su bili izvanredno zahvalni za medijsku promociju festivala i koji su privlačili najviše publike. Ove godine Motovun je, međutim, ostao bez ijedne filmske atrakcije: silno željeni Mooreov “Farenheit 9/11” preuzela je Pula, kao i novog Almodovara (“Loš odgoj”), najavljivani “Motociklistički dnevnici” (biografija Che Guevare) Waltera Sallesa ostali su samo želja, a da stvar po prestiž Motovuna bude gora, Pula je uspjela dobaviti kremu filmova s Berlina i Cannesa, redom jaka ili iznimno solidna ostvarenja kakva u programu Motovuna ove godine itekako nedostaju. Posljedica toga je i znatan pad posjetitelja – čiji je broj ionako uvijek bio napuhivan – iako bi do njihova osipanja vjerojatno došlo i s atraktivnijim programom jer, htjeli – ne htjeli, in status Motovunskog festivala vremenom se morao potrošiti, a jaka Pula, jak Zagreb Film Festival, ali i potencijalno atraktivan festival u obližnjoj Izoli, pokrenut ove godine, tome su samo doprinijeli. Ipak, osipanje posjetitelja Motovunu je samo koristilo. Nestanak nesnosnih večernjih gužvi i buke festival je učinio znatno ugodnijim za one kojima on nije tek izlika za tulum, onima koje su naporni uvjeti – među kojima je i dalje velik problem nemogućnost smještaja u samom Motovunu – u dobroj mjeri već obeshrabrili za dolazak na festival. Uglavnom, treba se nadati da će Motovun ubuduće biti mnogo manje interesantan “glamuroznim” medijima i snobovima svih fela, a mnogo privlačnije mjesto za stvarne ljubitelje filma.

Dojam je da je ovogodišnji program bio jedan od slabijih u kratkoj festivalskoj povijesti. Možda najzanimljivija stvar vezana uz ovogodišnji Motovun je svojevrsno sučeljavanje hrvatskog i srpskog filma, iz kojeg hrvatska kinematografija izlazi s uvjerljivijim kreativnim dosezima, razbijajući famu o superiornosti suvremenog srpskog filma, a nakon što je u Puli već razbijena predrasuda o onoj slovenskoj. Predstavnici srpskog ogranka razvikane praške škole jugoslavenskog filma, Srđan Karanović i Goran Marković, predstavili su svoje zadnje filmove – Marković “Kordonom”, kojim se u Montrealu okitio Gand Prixom Amerike, a Karanović “Sjajem u očima”, uvrštenim u natjecateljski program prošlogodišnje venecijanske Mostre. “Kordon” prati skupinu policajaca u noći sukoba s antimiloševićevskim demonstrantima u Beogradu 1997. i nudi pregršt isforsiranih situacija i dijaloga začinjenih patetikom, dok je Karanovićev film rijetko viđena gnjavaža. U toj neopisivo dosadnoj i pretencioznoj priči o dobroćudnom srpskom izbjeglici iz Bosne koji u Beogradu pokušava ući u trag svojoj zaručnici, ali se zaljubi u Zagrepčanku polumuslimanskih korijena koja se pretvara da je “fetiva” Beograđanka – ne naročito uspio filmski debi hrvatske glumice Ivane Bolanče koja, kao i Matija Prskalo u sporednoj ulozi, para uši pseudozagrebačkim govorom – Karanović je na krajnje demodiran način supostavio zbilju i fantazmagorične zamišljaje, dodatno ugnjaviviši patetično iznesenom tezom o etničko-vjerskoj ispremiješanosti ljudi s prostora bivše Jugoslavije. “Srpske boje” ovaj put je zastupao i hrvatski predstavnik praške škole Lordan Zafranović, koji je u pobočnom programu predstavio eksperimentalni dokumentarac “Simfonija nebeskog grada”, snimljen za RTS. Riječ je o povijesti Šangaja u 20. stoljeću koju je Zafranović izveo u svojoj dobro poznatoj maniri: vrhunske arhivske materijale opteretio je banalnim asocijativnim sponama sa suvremenim snimkama najvećeg kineskog grada, a kombinaciju propitivanja povijesti, pseudometafizike i erotskih natruha zaključio tekstom o ekološki štetnim posljedicama izgradnje šangajskih nebodera, što nema nikakve veze s prethodnim tijekom filma, no sasvim je u skladu s autorovim dobro znanim osjećajem za logiku. Sliku o aktualnoj srpskoj kinematografiji nije popravio ni Raša Andrić matičnim kino hitom “Kad porastem biću Kengur”. Autor “Munja” i u novom filmu gradi dinamičnu urbanu strukturu, uglavnom oslonjenu na 20-i-nešto-godišnjake, međutim šarm odnosno ekspresivnost njegovih likova s razvojem radnje sve više opada i naposljetku završava u pukoj isforsiranosti.

Hrvatska pak prezentacija osiromašena je za dojmljivu humornu dramu Ognjena Sviličića “Oprosti za kung fu”, koja neusporedivo sugestivnije propituje problematiku etničkih predrasuda od Karanovićeva filma, no Grlić je dao prednost svom beogradskom prijatelju. Ipak, uz Matanićevih oscilativnih “100 minuta Slave” motovunska publika mogla je vidjeti moralnog pobjednika Pule, “Tu divnu splitsku noć” Arsena Antona Ostojića, stilski, narativno i karakterizacijski superiorno tematiziranje narkomanije i erotskih muško-ženskih odnosa u splitskom Getu kroz tri vrsno isprepletene priče koje se odvijaju posljednja dva sata Stare godine, potpomognuto sjajnim glumačkim izvedbama kompletnog ansambla. Nesuđeni sudionik Pulskog festivala, omnibus “Seks, piće i krvoproliće” Borisa T. Matića, Zvonimira Jurića i Antonija Nuića nudi pak tri priče povezane s navijačkom subkulturom, koje se odvijaju na dan zagrebačkog derbija Dinama i Hajduka. Matićeva debitantska priča korektan je pokušaj “bosanski” tople storije o ocu Muslimanu i sinu Zagrepčaninu, Jurić je narativno uobličeniji i karakterizacijski ozbiljniji nego u svom nesretnom debiju “Onaj koji će ostati neprimjećen”, ali priča mu je još uvijek poprilično bezlična, dok je debitant Antonio Nuić ime koje valja dobro zapamtiti: njegova završnica razorna je studija patrijarhalnog navijačkog primitivizma i mizoginije, izvrsno režirana de facto u jednoj jedinoj prostoriji, s upečatljivim glumačkim izvedbama ekipe na čelu s briljantnim Franjom Dijakom.

Od ostalih filmova vrijedilo je vidjeti crno-bijelu ekstravaganciju kultnog kanadskog sineasta Guya Maddina “Najtužnija muzika na svijetu”, u kojem Isabella Rossellini, sa staklenim nogama ispunjenim pivom, u vrijeme velike ekonomske krize 1933. organizira natjecanje za najtužniju glazbu u čijem se finalu nađu predstavnici Sjedinjenih Država i Srbije, koju zastupa princ Gavrilo Veliki, zapravo Kanađanin inspiriran Gavrilom Principom. Maddinov je film doslovna kopija hollywoodskog stila 30-ih, ali s dozom mahnite ekscentričnosti usporedive s Davidom Lynchom. Kontroverzni korejski filmaš Kim Ki-dok, poznat po seksualno eksplicitnim prizorima, predstavljen je pitomom pučkom verzijom zen-budizma “Proljeće, ljeto, jesen, zima… i proljeće”, vrsno izvedenim ostvarenjem preočite namjere za dopadanjem širim gledateljskim slojevima. Potonje vrijedi i za “Čuvara stanice” Thomasa McCarthyja, ovjenčanog nizom nagrada na Sundanceu. Škotski veteran Ken Loach pozabavio se in temom kulturalne opresije nad pojedincima različitih kulturalno-etničkih backgrounda spojenih ljubavlju, i mada njegov “Taj poljubac drag” uglavnom ostaje lišen znane autorove energičnosti, ipak je riječ o ostvarenju koje ide u gornji dom filmova prikazanih na festivalu. A vjerojatno najbolji film ovogodišnjeg Motovuna je ”Šizo”, debi kazahstanske redateljice Guke Omarove, prikazan u Cannesu: priču o provincijskom mladiću suočenom s egzistencijalnom surovošću Omarova je izložila dojmljivom kombinacijom naturalističke oporosti i suzdržanosti te emocionalnog angažmana, kreirajući čvrstu narativnu cjelinu učinkovite režijske izvedbe i besprijekornih glumačkih nastupa.

NAJBOLJI FILM JE ‘JEDAN POLJUBAC DRAG’
Glavna nagrada otišla je filmu Kena Loacha
Žiri u sastavu Ivo Brešan (književnik i scenarist, predsjednik žirija), Andrew Horton (scenarist i profesor iz Oklahome, SAD), Dušan Krančik (dekan FAMU, Prag), Branko Đurić (glumac i redatelj) dodijelio je glavnu nagradu – Motovunski propeler – filmu Kena Loacha “Jedan poljubac drag” (Ae Fond Kiss). Nagradu u regionalnom programu Od A do A (od Austrije do Albanije) dobio je film Radivoja Andrića “Kad porastem biću kengur”. Posebno priznanje žiri je odao dokumentarnom filmu Adele Peeve “Čija je ovo pjesma?”. Žiri međunarodne kritike FIPRESCI nagradu je dodijelio eksperimentalno-dokumentarno-igranom filmu Jørgena Letha i Larsa von Triera “Pet zapreka” (De fem benspænd). Nagradu Jameson za najbolji kratki film dobio je Goran Dević za “Uvozne vrane”, koje su trijumfirale i na Danima hrvatskog filma.

Vezane vijesti

Glavna nagrada Motovuna belgijskom filmu "Bikova glava"

Glavna nagrada Motovuna belgijskom filmu "Bikova glava"

Debitantski igrani film "Bikova glava" mladog belgijskog autora Michaela R. Roskama osvojio je "Propeler Motovuna", glavnu nagradu ovogodišnjeg… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika