Nikad nisam uspio do kraja razumjeti zbog čega se tolika frka svako malo diže oko dopuštanja ili zabranjivanja prosvjeda na Markovu trgu. Okej, Jelačićev trg je drugo, tamo razumijem i zagovornike i protivnike okupljanja, ali Markov, e to mi nikako ne ide u glavu.

Realno govoreći, na Markovu trgu nikad nema dovoljno mjesta ni za sve službene uzvanike, regularno pozvane na polaganje predsjedničke zakletve, a kamoli za neki ozbiljniji masovni prosvjed. Osim toga, svi su mu prilazi toliko uski da bi ih i mali Perica Šafranek s praćkom sam mogao zapriječiti. Tko bi onda, ako nije potpuno glup i uz to s ozbiljno poremećenim osjećajem za snalaženje u prostoru, tamo uopće mogao planirati ikakve veće i značajnije demonstracije?! Svejedno, razne građanske udruge i akcije baš silno upiru da se Markov trg zakonski oslobodi svake zabrane masovnih (čuj - "masovnih"!) prosvjeda.

Ne shvaćajući da tu ne postoji nikakva logistika za ozbiljniju frku, osim u slučaju doista krvavih demonstracija, vlast je dosad branila Markov trg kao da je Zabranjeni grad bez pristupa ikome osim premudrim mandarinima svilene puti i proćućene duše. Kao da i sama ne zna da mogu proći i tri tjedna (ljeti i više) a da se na tom platoiću gdje je, kažu, raščetvoren vođa kmetske pobune protiv feudalaca, ne pojavi više od jedne petine potencijalnih ugroženika, i to ne svi u isto vrijeme.

Ukratko - i jedni i drugi znaju da su masovne demonstracije na Markovu trgu naprosto nemoguća misija, ali ga obje strane svojataju kao da je riječ o Jeruzalemu hrvatske demokracije. I glođu ga kao kost u čijoj se srži nalazi tajni smisao slobode javnog prosvjedovanja protiv vlasti. Kao da bi dvjesto-tristo demonstranata na tom trgu moglo učiniti išta, osim eventualno porazbijati desetak prozora iza kojih ionako u to vrijeme ne bi sjedio nitko...

I evo, sad se iz same vlasti (iz MUP-a, preciznije) pojavila inicijativa da se Markov trg ipak otvori prosvjednicima. Demonstrantski pristup zgradama Sabora, Vlade i Ustavnog suda, vele, nedemokratski je od 2005. ograničen na sto metara, a sad bi, prema prijedlogu zakona kojeg je iznio sam ministar policije, bio - 20 metara od tih zgrada. Aha, evo nama demokratičnosti na djelu!

Od vanjskih zidova crkve svetog Marka, nasred trga, ni na jednu od tri ključne strane (istočnu, zapadnu i sjevernu) do triju ključnih ustanova RH koje se smatraju potencijalno ugroženima od ljutitih građana iste te RH (Sabora, Vlade i Ustavnog suda) nema mnogo više od 20 metara, ako ih je i toliko. Zamislimo li demonstrante sučeljene s kordonom teškog policijskog pješaštva, vidjet ćemo da prosvjednicima preostaje samo južni plato trga (onaj Gupčev, za reščerečivanje) a iz ptičje perspektive (s neba?) sve skupa izgleda kao da uniformirani sigurnosni kordon zapravo od mogućih izgrednika čuva - crkvu! I to nosom okrenut prema njenim zidinama.

Sve u svemu, čini se da obje strane (namjerno?) griješe i u strategiji i u taktici, tek da bi se imale čime uprazno baviti za solidnu plaću. Budimo realni, Markov trg je em apsolutno nepodesan za ikakve žešće demonstracije, em apsolutno neobranjiv ako svjetina doista, gazeći i samu sebe, nahrupi uzbrdo sa zubljama i vilama. U današnje doba nije nužno, za poslati jasnu prijetnju, dolaziti vlasti pod prozore, osim ako joj doista ne kaniš spaliti kuću, doslovno. A takvih ambicija u Hrvata nikad nije bilo. Mi smo, vidi se to i iz ove priče, nekako više skloni simboličnim gestama. Vritnjacima, pjevanju, paljenju zastava, šupljikavim zakonima, ispraznim natezanjima i takvim stvarima.