23.02.2012. / 13:06

Autor: Igor Koruga

Zaljubljen u melodije Dvořákovog koncerta

Od samoga su se početka postavile čvrste programske odrednice, stalna lista probranih glazbenika koji se, obzirom na ograničen budžet, sastaju svega šest puta godišnje, i to po dva do tri tjedna za kojih vježbaju i nastupaju diljem svijeta

Steven Isserlis (Foto: Mirko Cvjetko)Steven Isserlis (Foto: Mirko Cvjetko)Na sedmom koncertu iz ciklusa ¨Svijet glazbe¨, Koncertna je direkcija u ponedjeljak ugostila francuski Orchestre des Champs-Élysées, dirigenta Philippea Herreweghea i britanskog violončelista Stevena Isserlisa. Oni su u ponedjeljak, u tek poluispunjenoj (!) Velikoj dvorani Lisinskoga, izveli Dvořákov Koncert za violončelo i orkestar u h-molu, op. 104, i posljednju, 4. simfoniju u d-molu, op.120, Roberta Schumanna. Orchestre des Champs-Élysées osnovao je upravo Herreweghe, ne tako davne 1991. godine u namjeri izvođenja glazbe od sredine 18. stoljeća do ranog 20. stoljeća. Od samoga su se početka postavile čvrste programske odrednice, stalna lista probranih glazbenika koji se, obzirom na ograničen budžet, sastaju svega šest puta godišnje, i to po dva do tri tjedna za kojih vježbaju i nastupaju diljem svijeta. Pritom valja naglasiti kako se većina članova ozbiljnije bavi proučavanjem organologije (znanost o glazbalima i njihovoj klasifikaciji, op.a.), te sudjeluju u nabavci, pa čak i izradi povijesnih instrumenata i njihovih replika. U težnji da publici ponude što inovativniji pristup glazbi, redovito održavaju javne pokuse, konferencije, susrete i radionice s podukom za djecu, mlade, ali i odrasle. S Philippeom Herrewegheom snimili su brojne nosače zvuka, prošli suštinu ranoglazbenog repertoara (Bach), da bi se danas sasvim suvereno snalazili u interpretacijama Beethovena, Brahmsa, Schumanna, Mendelssohna, ili primjerice Berlioza. Upravo je to, kaže Herreweghe, prednost njihova tumačenja romantičnog repetoara koji se najbolje očituje u izvedbama Schumannovih djela.

Jedno od najradikalnijih, ¨simfonijsku fantaziju¨, hvaljeni je orkestar sjajno predočio i zagrebačkoj publici. Povijesno obaviješteni način izvođenja, u kojem su bez pauze bili stopljeni ekspozicija (prvi stavak), razvojni dio (Romanca i Scherzo), prijelaz (Largo) i rekapitulacija (Finale), svakako je uštedio koji decibel glasnoće, no zato stvorio pokretan puls i optimalnu ravnotežu zvuka, kako u tehničkom tako i u emocionalnom smislu. Schumannova puhačka fortissima bila su točno intonirana i besprijekorno oblikovana, bez rizika prekrivanja gudačkih dionica u čijem se violončelističkom dijelu, u drugome redu, sasvim neuobičajeno ali pohvalno, mogao prepoznati i solist večeri - Steven Isserlis.

Philippe Herreweghe (Foto: Mirko Cvjetko)Philippe Herreweghe (Foto: Mirko Cvjetko)Isserlis je u prvom dijelu odabrao Dvořákov Koncert koji mu je, prema sjećanju, bio prvo klasično djelo u čije se lijepe, lako pamtljive melodije iskreno zaljubio još kao sedmogodišnjak. Danas, nakon smisleno provedenih 46 godina, Isserlisovu su interpretaciju krasili tečni i laki prolazi kroz virtuozne pasaže, pažljivo fraziranje i ustrajnost na tonskom balansu, što je, složit ćemo se, puno više od suhe tehničke ekspresije. Na taj je način svakom slušatelju uspio otkriti duboku poruku koja kao da je morala biti izrečena nakon dvojbeno uspješnog Dvořákovog boravka u Americi. Česta stapanja dionica violončela i orkestra ponešto su potisnula zvuk Isserlisovog instrumenta (Stradivari Marquis de Corberon, 1726.) koji se svojim plemenitim zvukom najčešće obraćao sekciji (drvenih) puhača, unutar koje je, zaslugom sjajno napisanog izvornika, flautama i klarinetima bila dodijeljena ključna uloga.

Oduševljena publika prihvatila je ponuđeno na najbolji mogući način, te je ustrajala u opetovanom vraćanju Isserlisa na pozornicu s koje joj se ovaj odužio prekrasnom izvedbom Casalsova Pjeva ptica, katalonskog narodnog napjeva u obradi Sally Beamish (1956), te u drugom navratu, izvedbom suvremene pizzicato minijature, možebitno posvećene violončelistu Isserlisova kalibra.

Vjerujem da bi mnogi živući skladatelji rado posvetili svoja djela i ansamblu poput Orchestre des Champs-Élysées koji je pod vodstvom Philippea Herreweghea apsolutni hit u posljednjih desetak godina, te prirodan nastavak tradicije vrhunskih, specijaliziranih, ranoglazbenih ansambala poput Le Concert des Nations, Hesperion XX i XXI Jordija Savalla, Il Giardino Armonico Giovannija Antoninija, La Petite Bande Sigiswalda Kuijkena, a konačno i La Chapelle Royale Philippea Herreweghea. Takvi su sastavi svojim specifičnim i predanim radom značajno podigli svjetski standard orkestralnog zvuka dosežući neobično živ i profinjen dojam o kojem su mogli jedino sanjati skladatelji poput Beethovena, Mahlera i Schumanna.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika