Objavljeno u Nacionalu br. 455, 2004-08-03

Autor: Srećko Jurdana

SUROVA POLITIKA

Slučaj Blaškić: još jedna slavna uspomena na Tuđmana

...

Srećko JurdanaSrećko JurdanaPo mišljenju predsjednika Stipe Mesića, nedavnom objavljenom u medijima, stanje u hrvatskim tajnim službama na rubu je idealnog. Nema u toj zoni hrvatske zbilje nikakvih problema, marljivi ljudi odgovorno obavljaju svoj vrijedan posao, na svoje i opće zadovoljstvo. Neobičan zaključak da – za razliku od prošlih vremena – u uhodbenome miljeu danas “nema nikakvih afera”, predstavlja, po gospodinu Mesiću, najbolju potvrdu hrvatske špijunske idile. Na temelju spomenute izjave, začuđeni promatrač mogao bi među ostalim postaviti pitanje u kojoj državi uvaženi predsjednik zapravo živi. Zove li se njegova zemlja Republika Hrvatska, koja je ispunjena raznim aferama i proturječnostima, ili Republika Pantovčakija, država iz šumske bajke?
Čovjek je nedavno smijenio šefa kontraobavještajne službe (Franju Tureka) nakon što ga je dotični – u skladu sa svojim profesionalnim obavezama – obavijestio o djelovanju lokalne i međunarodne agenture u Hrvatskoj koja pokušava kompromitirati režim na slučaju Ante Gotovine. Uz njega je, sa sličnim motivima (kupovanja političkoga mira po bilo koju cijenu), smijenio i svoga suradnika (Željka Bagića) zaduženog za prikupljanje povjerljivih dokumenata i informacija. Potom se u Nacionalu pojavio intervju s Damirom Jukicom, dugogodišnjim službenikom Protuobavještajne agencije kojeg su zadnjih dana najurili s posla jer je otvoreno progovorio o nekompetentnosti i stranačkoj pristranosti ljudi koji su nakon Tureka preuzeli taj špijunski resor. Kao što je poznato, Jukićin istup “uzdrmao” je i medijsku scenu i obavještajnu centralu. Za gospodina Mesića, međutim, svi ti fenomeni zapravo ne postoje. Hrvatska uhodbena situacija za njega je i dalje vrlo stabilna, pastoralno beskonfliktna i krajnje neuzbuđujuća. U redu. Neka tako i ostane. Ako je predsjednik s njom zadovoljan, zadovoljni su i građani.

Iz rakursa artificijelne idile koju često voli prodavati u intervjuima i Mesić se, međutim, umije ponekad osvrnuti na realnost, o čemu ponešto govori njegova nedavna javna pohvala Željku Bagiću, izrečena u povodu Blaškićevog oslobađanja na obnovljenom haaškom procesu. Iako ga je – kako rekosmo – nedavno smijenio zbog usiljenoga kupovanja političkoga mira, i premda Bagić živi u sjeni kletve Carle Del Ponte koja je za njega i četvoricu drugih ishodila zabranu ulaska u zemlje EU-a, Mesić je javno istaknuo Bagićeve obavještajne zasluge za Blaškićevu promjenu presude. Bravo, predsjedniče.

Tuđmanove uhode, koje su Blaškića hladnokrvno poslale u Haag kao neutjecajnoga žrtvenoga jarca koji će pokriti grijehe njihovih prijatelja, sakrile su i dokumente o stvarnoj ratnoj situaciji u srednjoj Bosni, tj. o pravim krivcima za zločin u Ahmićima i o dvostrukoj i neravnopravnoj liniji zapovijedanja – političkoj i vojnoj – kakva je postojala u HVO-u. Bagić je – potaknut Mesićevim nadahnutim sugestijama i željom da se nešto učini za ljude u Haagu – uspio prodrijeti u dubinu mraka Tuđmanove arhive i odatle izvući stvari koje su Blaškiću govorile u prilog, i na temelju kojih je general ekskulpiran. Identičnu akciju proveo je i u slučaju Ante Gotovine. O svemu ostalome pričati će budući naraštaji. Blaškić je ponovno u neposrednome kontaktu sa svetom mati slobode, Gotovina je i dalje u svojoj (vjerojatno prilično komfornoj) ilegali, a Željko Bagić prikriveni je junak dana koji zbog zasluga za narod ne može ući u EU, iako mu to ograničenje kretanja nesumnjivo u velikoj mjeri kompenzira Mesićeva javna pohvala.

Tuđmanov uhodbeni establishment* – i dalje udobno situiran u financijskim, političkim i paraobavještajnim sferama – ima mnogo razloga za nelagodu zbog Blaškićevog oslobađanja. Čovjek je, kako se vidi iz razvoja događaja, osam i pol godina odguslao bez potrebe, pod psihološkim opterećenjem da služi doživotnu i da mu izlaza iz Haaga nema. Kad je odlazio u Haag, govorili su mu da će se vratiti za mjesec dana. Skupina odabranih imena (Rebić, Ćosić, Miro Tuđman itd.), osoba “upućenih u stvar”, velikih hrvatskih patriota – neki od njih i danas sjede u parlamentu – na Tihomira Blaškića proizveli su hipokritski pritisak da se zbog viših nacionalnih interesa mora bez pogovora odazvati pozivu suda, a oni će sa svoje strane poduzeti sve da mu se brzo dokaže nedužnost. Tvoje je samo da sjedneš u avion, i smjestiš se u ćeliju. Sve drugo je naša briga, kao u reklami za osiguravajuće društvo (“vaše je samo da umrete…”).

Blaškić je “njušio štakora” i osjećao što mu se sprema, ali bio je bez izbora. Nije raspolagao ni s Gotovininom logistikom i svjetskim vezama, ni voljom za skrivanje i tjeranje inata, ni Bobetkovom “karizmom”, ni s potporom lokalne desne gerile koja bi zbog njega ucijenila vlast. Ta je potpora bila rezervirana za druge. Jedino što mu je preostajalo bilo je da ode, i da se postojano ufa u Tuđmanova i Šuškova obećanja. Dakako, namjestili su mu klopku. Dogovor o astronomskome honoraru s njegovim odvjetnikom bio je jedina “pozitivna” stvar koju je država za njega napravila, s tim da se i u podtekstu tog dogovora nalazio prešutan sporazum da interesi države – sublimirani u tezi da Hrvatska nije bila umiješana u rat u Bosni – u kritičnim trenucima moraju dominirati nad interesima klijenta. Blaškić je eventualno mogao profitirati na ranome izvođenju dokaza da je on zapravo djelovao kao razmjerno minoran kotač u vojno-političkome mehanizmu čiji je kompjutor lociran u Zagrebu, ali to bi u Tuđmanovo i Šuškovo vrijeme značilo igrati se sa životom. Pored ostaloga, Tuđmanov aparat brinuo se za Blaškićevu obitelj.

Stvari su, dakle, išle svojim mirnim, planiranim tijekom koji je Blaškiću u prvoj fazi donio četrdeset pet godina: na jednoj strani, obrana nije raspolagala manevarskim prostorom koji bi joj dopustio drastično involviranje Tuđmanovog režima u sukobe u srednjoj Bosni, na drugoj – nije raspolagala ni s čvrstim dokazima o Blaškićevoj objektivnoj minornosti u zapovjednim lancima HVO-a. Autori “operacije Blaškić” imali su razloga za zadovoljstvo. Veći dio njihovih prijatelja, saveznika, izvršitelja i favorita i dalje su pod drugim imenima živjeli u udobnosti vila koje im je osigurala država, a odgovornost za bosanske pokolje koncentrirana je na bespomoćnoga Blaškića. Sve do trenutka dok tuđmanizam nije pao u agoniju.

Sa scene su nestali i Tuđman i Šušak, novi režimi otvorili su novim ljudima mogućnost za pronalaženje dokaza koji Blaškiću otvaraju priliku za reviziju procesa. Veliku zapovjednu ulogu ovdje je – kako rekosmo – odigrao Stipe Mesić, doprinos su dali i Račan i Sanader, a operativne zasluge pripadaju u prvome redu Željku Bagiću. Oslobađanje Blaškića ujedno je i povod za dodatnu demistifikaciju Tuđmanovog poretka, ali Tuđman sa svojom beskrupuloznošću i legijom svojih makijavelista izaziva već takav historijski zamor da na sve njih nitko više ne želi gubiti vrijeme.

STUPAC TJEDNA: AGENCIJA ZA TRŽIŠNA NATJECANJA I EUROPAPRESS

Šefica Agencije za tržišna natjecanja donijela je energičnu odluku po kojoj Europapress, tj. WAZ koji je njegov vlasnik, može kupiti Slobodnu Dalmaciju jer njegov udio na medijskom tržištu neće prijeći četrdeset posto, pod uvjetom da proda svoj udio u tvrtki Tisak. Nemamo primjedbi na tu odluku, osim činjenice da nije utemeljena niti na jednom jedinom objavljenom statističkom podatku.
Šefica agencije izražava se u apstraktno-generalizirajućoj formi i ne opterećuje se brojevima, iako je po svojoj funkciji dužna precizno objaviti što to sve Europapress ima, i koliko je to u odnosu na druge. Osim toga, nejasan je i rok za prodaju udjela u Tisku, i cjelokupna operacija ostavlja dojam kao da se naprosto radi o mehaničkome izvršenju naloga Ive Sanadera, koji je Slobodnu iz nespecificiranih razloga odlučio ustupiti Europapressu. Glavno je, međutim, da radni ljudi Slobodne napokon mogu biti zadovoljni: nakon Kutle, napokon dolaze pravi, nepatvoreni milijuni.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika