Zoran FerićU ponedjeljak, 2. kolovoza, Al Qaeda je u Iraku pred kamerama ubila još jednoga taoca. Ovaj put turskog vozača kamiona. Snimka je emitirana na Internetu. Zamislimo da nam netko ponudi kartu za javno smaknuće po povoljnijoj cijeni. Vjerojatno bismo ga odbili s gnušanjem. Jer mi smo civilizirani ljudi s civiliziranoga kontinenta i javna smaknuća su nam šokantna. Uostalom, europske zemlje u zakonodavstvu više nemaju smrtnu kaznu. Jer nas je u Europi prosvjetiteljstvo davno udaljilo od javnih smaknuća i prokazalo ih kao barbarstvo. Tamnica se kao institucija za mučenje i izolaciju postupno pretvorila u zatvor, instituciju za preodgoj. Barem je tako zamišljeno i napisano u zakonima. U sklopu tih važnih civilizacijskih reformi kojima se i danas ponosimo, smaknuće se u ono prvo vrijeme s trga ili ulice preselilo unutar zatvorskih zidina i postalo dio tamne strane života, nešto što ne vidimo, ali znamo da postoji. Tu i tamo podsjećale su nas na tu tamnu stranu reportaže ili rijetki dokumentarci koji su prikazivali plinsku komoru ili električnu stolicu, ali sama smaknuća mogli smo vidjeti vrlo rijetko. Emancipirali smo se i od gledanja kako se kolju pilići koje jedemo. Suvremeni pak trenutak i bujanje radikalnog islamskog terorizma vraća nam pred oči prizore javnih smaknuća. Razlika je samo u tome što je čovjek prošlosti, do prosvjetiteljstva, morao ustajati rano ujutro, protegnuti noge i doći do stratišta da bi uživao, zgražao se ili zadovoljavao svoju znatiželju. Današnjem čovjeku takav oblik smrti dolazi ravno u kuću preko novinskih fotografija i televizije. A scenarij je stalno isti. Unezvjerena žrtva u narančastom sjedi ili kleči dok maskirani orangutan mumlja osudu. I sve to, unatoč svem užasu, djeluje i pomalo smiješno. Kao da se djeca igraju tajne organizacije u kakvoj drvarnici, imaju preko glave mamine crne čarape što ih je ona kupila za bakin pogreb ili stare crvene rupce, a trabunjaju na netom izmišljenom jeziku. Žrtva je obično susjedov mali, jedan od najslabijih, koji pristaje i na ulogu žrtve samo da bi se igrao sa starijim dečkima. U biti, stvar se previše i ne razlikuje od toga. Stječe se dojam da fanatični islamisti u Iraku biraju upravo one žrtve do kojih mogu lako doći, susjedove klince koji su se odlučili na rizičan ali dobro plaćen posao i iz svojih zemalja došli u Bagdad voziti kamione, mehaničariti po helikopterima i uopće raditi nešto što nema izravne veze s ratnim operacijama. Hrabri momci pod crvenim kukuljicama ne dekapitiraju pukovnike ili vojne zapovjednike nego obične ljude. I to je valjda dio njihove doktrine. Ubiti obična čovjeka, ne nekoga tko radi za vojsku, civila, građanina koji će pred kamerama naricati za svojim životom. Njihova je sreća da nikad ne nabasaju na nekoga poput Rade Končara, koji bi u Al Jazeerine kamere viknuo: “Milosti ne tražim, niti bih vam je dao!” Kad čovjek na televiziji gleda u oči umirućih, pita se je li Rade Končar yaista viknuo svoju znamenitu rečenicu prema otvorima puščanih cijevi, ili je, možda, ta herojska epopeja jednostavno izmišljena. U Kišovoj priči “Grobnica za Borisa Davidoviča”, koja se temelji na dokumentima, hrabri mladić, kojemu NKVD-ov oficir drži cijev revolvera na zatiljku i traži od njega da nagovori poznatog revolucionara Borisa Davidoviča na apsurdno priznanje, uzvikuje: “Ne dajte se pasjim sinovima, Borise Davidoviču!” U sljedećem trenutku oficir mu puca u glavu. Hoću reći ovo: herojstvo, legendarno ili ne, za nas spada u prošla vremena i čini nam se da je milijardama svjetlosnih godina daleko od CNN-a, Al Jazeere ili islamističkih internetskih stranica. Suvremeni je svijet zanemario herojstvo, kao što je zanemario i viteštvo kao način ponašanja i življenja. I to je jedna od civilizacijskih tekovina. A dobar dio užasa što nas prožima kad gledamo čovjeka u narančastom koji preklinje za svoj život, osim što znamo da preklinje uzalud, proizlazi i iz tog nevjerojatnog spoja barbarstva i tehnologije kojom se barbarski čin prenosi. Internet, jedan od najmarkantnijih simbola novoga doba, postaje poprištem srednjovjekovne egzekucije. Služeći se modernom tehnologijom odjednom se možemo naći usred histeričnog vjerskog rata čije posljedice izazivaju nevjericu. Sličan osjećaj prožeo me prije više 30-ak godina, kad sam prvi put ušao u pulsku Arenu. Sama građevina svojim je lukovima, klesanim kamenjem, oblikom i ljepotom izazivala divljenje, a užasavala je njena svrha. Postavljalo se pitanje je li moguće biti na takvom stupnju tehničkoga razvoja i sagraditi sve to prije 2000 godina s jasnom svrhom: da svjetina gleda klanje uživo! Još od te pulske pustolovine stalno me užasavaju nemogući spojevi visoke tehnologije i krvavog barbarstva kojem smo izloženi i u kojem čovječanstvo nerijetko uživa: fotografija staroga crnog roba s alkom oko vrata, složena proizvodna linija Aushwitz-Birkenaua, neutronska bomba, snuff filmovi, zanimljiva kombinacija ruskog svemirskog programa i sibirskih logora i, na kraju, sve što danas možemo vidjeti na Internetu: od seksa s bebama do javnih smaknuća.

Užasa što nas prožima proizlazi i iz nevjerojatnog spoja barbarstva fanatika i visoke tehnologije 21. stoljeća kojom se barbarski čin prenosi Svojom politikom Amerikanci su izručili Irak fanatičnom islamizmu. Ali valjda će glupi George W. Bush ipak, nakon oceana krvi, izgubiti izbore A ono na što teroristi svakako računaju, izvodeći javna smaknuća, jest i užas koji osjećamo zbog poniženja žrtava. Upravo je spomenuto poniženje ono zbog čega nam zastaje dah jer se u tim preklinjanima i u rečenici “ne želim umrijeti, povucite naše vojnike iz Iraka” zapravo slavi život pojedinca koji u našoj hijerarhiji vrijednosti ima najviše mjesto. S druge strane, vjerujem da je većina tih maskiranih kretena koji sijeku glave spremna na sebi detonirati bombu s nekim herojskim povikom na usnama. I onda otići u posvemašnju dezintegraciju.

Nadalje, javna smaknuća pokazuju i svu jalovost američke politike u Iraku koja je jednu, istina, okrutnu, ali stabilnu diktaturu bez militantnog islamskog predznaka, pretvorila u radikalan islamistički kaos. Svojom su politikom Amerikanci izručili Iran radikalnom islamizmu, a to su, evo, učinili i s Irakom. Sada imaju još jednog kudikamo opasnijeg neprijatelja, a prijetnja terorizmom nije uklonjena. Naprotiv, zaoštrena je. I nadam se samo da će George W. Bush, koji je maskirane pajace izvukao iz Pandorine kutije, izgubiti izbore.