Objavljeno u Nacionalu br. 456, 2004-08-10

Autor: Damir Radić

FILM

'Spider-Man' nudi više od Jacksonovih oda infantilizmu

'Spider-Man 2' nije osobito uspjelo ostvarenje, ali svakako je riječ o filmu koji osim zanimljive načelne orijentacije ima neki svoj okus, boju i miris, što se za većinu hollywoodskih blockbustera ne bi moglo reći

Damir RadićDamir RadićPoznavatelji stripa rado ističu posebnost kreacije Stana Leeja i Stevea Ditkoa u slučaju “Spider-Mana”, s obzirom na ontologiju naslovnog junaka u odnosu na kontekst stripovskih superheroja kojima pripada. Za razliku od inače podosta mu srodnog Supermana, koji potječe iz udaljenog svemira i ima prirođene supermoći, a na Zemlji silom prilika igra ulogu običnog čovjeka, Spider-Man, odnosno Peter Parker, doista jest tzv. mali čovjek koji je pukim slučajem zadobio natprirodne sposobnosti. U odnosu pak na Batmana, koji odsustvo natprirodnih moći kompenzira iznimnom “tehničkom potkovanošću”, Spider-Man/Parker izdvaja se time što je adolescent sa svim popratnim problemima koji uz to životno razdoblje idu, i još više blagim karakterom kao oprekom mračnom Čovjeku-šišmišu. Upravo karakteristikama “svakodnevnog” adolescenta herojskih potencijala, Spider-Man načelno može računati na veći identifikacijski učinak u prosječnom čitateljskom korpusu nego većina njegovih superherojskih srodnika. Peter Parker, odnosno Spider-Man, lik je koji, uvjetno rečeno, računa na veću dozu realizma, što ga načelno čini zahvalnijim filmskim karakterom ako prihvatimo onu staru tezu o filmu kao dominantno realističkom mediju. Bilo kako bilo, barem je potpisniku ovog teksta Spider-Man i njegov svijet načelno kud i kamo intrigantniji od sladunjavog Supermana, a dosadašnje filmske inačice u redateljskoj izvedbi Sama Raimija bliže i sadržajnije od, recimo, Jacksonovih uprizorenja “Gospodara prstenova” ili Lucasovih “Ratova zvijezda”. Čini mi se, naime, da “Spider-Man” u izvedbi Sama Raimija i kreativnog tima čiji je on najeksponiraniji dio nudi više, osobito u podtekstu, od Lucasovih i Jacksonovih oda infantilizmu.

'Spider-Man 2' je u kontekstu fantazijsko-akcijskih filmova specifičan po težnji za psihološkim profiliranjem protagonista“Spider-Man 2” je u kontekstu filmova fantazijsko-akcijske orijentacije specifičan po izrazitoj težnji za psihološkim profiliranjem protagonista, za pažljivim uobličenjem njegovih mentalno-emocionalnih stanja i relacija s ostalim bitnim likovima. Takva tendencija bila je uočljiva već u prvom filmu, no ovdje posve dominira. Najveći dio nastavka posvećen je dvojbama Petera Parkera u pogledu vlastita identiteta i egzistencijalnog smisla te odnosima s voljenom Mary Jane, najboljim prijateljem Harryjem, strinom May i naposljetku moćnim protivnikom, doktorom Octaviusom, koji je, suprotno konvencijama po kojima bi odnos protagonist – antagonist trebao biti središnji, tek jedan od sastavnih dijelova složenih Spider-Manovih interakcija. Naravno, bilo bi nerealno očekivati da Sam Raimi, prononsirani poklonik trivijalne kulture, uz to izraziti formalist sklon larpurlartizmu (mada u opusu ima i značenjski vrlo bogat film “Jednostavan plan”), slojevitoj psihološkoj problematici da onu ozbiljnost s kojom je Ang Lee kreirao prvu polovicu “Hulka” (ta adaptacija stripa o još jednom superheroju naposljetku se na žalost prometnula u isprazno gomilanje akcijskih prizora i specijalnih efekata). No već sama činjenica da su tvorci “Spider-Mana 2” posvećenost likovima i njihovim psihološkim previranjima pretpostavili razmetanju akcijsko-kompjuterskim senzacijama, i to u filmu s budžetom od 200 milijuna dolara, zaslužuje poštovanje. Tim prije što značenjski sloj djela nudi dosta interpretacijskih mogućnosti. Zanimljivo je, na primjer, razmotriti temeljni sukob koji razdire Petera, onaj o potrazi za vlastitom srećom, na tragu američke Deklaracije nezavisnosti, kojoj se suprotstavlja obaveza rada na općem dobru, u Americi najefektnije sročena često citiranim Kennedyjevim riječima kojima je pozvao građane da ne pitaju što Amerika može učiniti za njih, već što oni mogu učiniti za Ameriku.

Dakle, u jednom trenutku filma, u sekvenci uokvirenoj i prožetoj Oscarom nagrađenom pjesmom “Raindrops Keep Fallin’ On My Head” iz filma “Butch Cassidy i Sundance Kid” Georgea Roya Hilla (dopadljiva Raimijeva intertekstualna posveta za kakvom zna posegnuti i naš Dalibor Matanić), Peter Parker radosno odbacuje svoj spidermanovski alter ego i teret spašavanja ugroženih kolektivnih vrijednosti, odlučan napokon ostvariti individualnu ljubavnu sreću s Mary Jane. Međutim, nešto kasnije, u jedinim doista slabim prizorima filma (koji mogu podsjetiti na neukusnu Lucasovu patetiku u “Imperij uzvraća udarac” i “Povratku jedija”), Peter prima poruku s onog svijeta od svog pokojnog strica, a onda se suočava s dječakom kojem je Spider-Man bio presudni životni uzor, te pod tim dojmovima odbacuje netom odabrani individualizam u korist zajedničarstva. Je li takav razvoj situacije sukladan afirmaciji zahtjeva za odricanjem od individualnih sloboda i građanskih prava u ime viših, “zajedničkih” ciljeva, koje je pred Amerikance postavio George W. Bush? Ne bi se reklo, jer u takvom interpretacijskom ključu Busha predstavlja doktor Octavius, znanstvenik Teslina altruizma koji je vođen najboljim namjerama skrenuo u destruktivno ludilo, baš kao što je Bush, vođen načelno plemenitim namjerama obrane liberalnih vrijednosti pred nasrtajima islamskih fundamentalista (ili barem pretpostavimo da je bio vođen takvim namjerama, a ne pukom pohlepom za zgrtanjem novca kao što sugerira Michael Moore u “Farenheitu 9/11”), skrenuo u podmetanja, laži i rat pod svaku cijenu. Doktoru Octaviusu to se skretanje dogodilo kad su njegove znanstveno-altruističke ambicije dovele do smrti voljene mu supruge, čime se poremetila skladna ravnoteža individualne i opće sreće, koju film očito zagovara. Njegov završetak ponovo uspostavlja taj sklad, kad Peter shvati da individualno i opće ne moraju biti u sukobu, a tu mu spoznaju predočuje Mary Jane koja prihvaća njegovu spidermanovsku stranu, mada mu se, barem zasad, ne pridružuje u pothvatima. Potonje se može tumačiti dvojako – da ženama nije mjesto u spašavanju zajednice, ali i kao izraz individualne samosvijesti i emancipiranosti glavnog ženskog lika – Mary Jane naprosto ostavlja Peteru prostor njegova vlastita djelovanja, kakav i sama posjeduje (u njenom slučaju to je kazališna gluma). No sve to može biti i seksualna metafora jer Peterova tajna strana može se shvatiti i u širem smislu, kao simbol tajne uopće, a što je ono što jedan član erotskog para može tajiti od drugog ako ne određene seksualne aspekte svog bića, npr., da ostanemo na tlu visoke američke politike, Bill Clinton od Hillary? U tom slučaju Mary Janeino prihvaćanje Peterove tajne spidermanovske strane afirmiralo bi potrebu za erotskom emancipiranošću ljubavnih partnera i pristajanje na seksualnu nekonvencionalnost (jednog od njih).

Prethodno spomenuta mogućnost seksualne metafore u domeni je tzv. interpretacijskog učitavanja. Međutim film u sekvenci Spider-Manova spašavanja jurećeg vlaka i njegovih putnika poprilično jasno povlači paralelu između naslovnog junaka i Krista (usput se intertekstualno osvrnuvši na najslavniji film Bustera Keatona “General”). Spider-Man je razapet na lokomotivi dok pokušava zaustaviti vlak, a scena kad ga putnici iscrpljena i klonula prenose na svojim rukama – jasno sugerira Kristovo skidanje s križa. Oboje upućuje na to da se prethodna Peterova kolebanja sagledaju i u svjetlu Kristovih iskušenja u Getsemanskom vrtu (“Ako je moguće, neka me mimoiđe ovaj kalež”). Koliko god bila nategnuta, paralela Spider-Man – Krist ima više logike od one koju je prije 30-ak godina povukao Lordan Zafranović između Krista i amaterskog splitskog boksača u svom filmu “Muke po Mati”; kod Raimija, naime, barem se nadaje ideja o Kristu kao arhetipskom superjunaku, kod Zafranovića gotovo je svaka logika bila neuhvatljiva.

“Spider-Man 2” nije osobito uspjelo ostvarenje, ali svakako je riječ o filmu koji osim zanimljive načelne orijentacije ima neki svoj okus, boju i miris, što se za većinu hollywoodskih blockbustera ne bi moglo reći. Prva dva izdanka “X-mena” Bryana Singera tvorcima “Spider-Mana” zasad su neuhvatljiva, ali po svemu sudeći Raimijev serijal neće zadesiti srozavanje kakvo se dogodilo “Batmanu” u postburtonovskoj fazi, što nije malo uzevši u obzir korporacijske uvjete u kojima suvremeni hitovi nastaju.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika