Zoran FerićOlimpijske igre pretvorile su danas Atenu u najpoznatiji svjetski grad. Oči one milijarde stanovnika Zemlje koja ima televizore sada su uprte u ovaj grad duge povijesti i kolijevku europske kulture. Međutim, prije tri godine, kad sam se susreo s tom metropolom, nisu me zadivile akropola, plaka, parlament, olimpijski stadion, čak ni prekrasni vrtovi na ravnim krovovima kuća, nego psi lutalice. Kad smo autobusom stigli pred hotel na trgu Omonia, odmah su nas okružili psi. Izgledali su zapušteno, mršavo, poneki s rijetkom dlakom, kao od neke bolesti. Možda pseće avitaminoze. Isprva je to, dakako, neugodan osjećaj. I mi smo se, naravno, jedna hrvatska maturalna eksurzija, osjećali nelagodno. Ne mogu reći uplašeno, nego baš nelagodno. Odjednom oko nas njuškaju neka pseta raznih veličina, boja i pasmina. Uglavnom, u kinološkom smislu, posve kozmopolitska situacija. Podsjećali su pomalo i na narkomane-klošare, koje smo također otkrili na trgu Omonia. Međutim, psi su bili simpatičniji. Narkomani su žicali sitniš, a psi nisu htjeli ništa. Čak ni hranu. To je bilo prilično čudno. Budući da nisam ljubitelj pasa, pogotovo pasa lutalica, a šuga, nametnici ili bjesnoća dovode me do ekstatičnoga straha, nikako nisam bio zadovoljan tom psećom situacijom. Međutim, naš vodič, simpatična gospođica, uspjela nas je uvjeriti da su ti četveronošci potpuno bezopasni i da su neka vrsta atenske atrakcije. Atena je, naime, grad, koji nema uobičajenu okrutnu šintersku službu koja uklanja pse s ulica, nego ih prepušta građanima. A Atenjani su prema njima više nego velikodušni. Zato psi ne osjećaju strah i ljude smatraju prijateljima. Isprva mi je to bilo jako čudno, pogotovo jer je to bilo objašnjenje turističkog vodiča kojemu je u opisu posla da malo uljepša stvari kad smo već potegnuli stotine kilometara do ovoga grada. Ušli smo u hotel, istuširali se, raspremili stvari i ponovo se svi zajedno sastali dolje ispred hotela da bismo otišli u prvu noćnu šetnju Atenom. Psi su nas čekali. Cijela grupa. Jedan veliki žuti, kao iz dječjih slikovnica, nekoliko gegavih vunastih klupaka na kojima ne znaš gdje su im oči, a gdje rep, onda nešto što u tragovima nalikuje na vučjaka, pa mješanac kojem je jedan od roditelja sigurno bio škotski ovčar. To nas je šareno društvo čekalo. Bez laveža, bez mahanja repom, čak i bez nekog velikog oduševljenja. Kao da su i oni dio turističkoga vodstva. Moja nada da će se psi razići dok se tuširamo odmah se rasplinula i pretvorila u nešto nalik strahu, a poslije i u znatiželju. A kad smo svi stali slijediti gospođicu koja nas je vodila, u koloni dva po dva, kao djeca u vrtiću, oko nas su cupkali psi. Kao da smo mi ovce, a svi oni ovčari pa sada čuvaju da se koja ovčica ne bi izgubila. I tako smo prolazili gradom, zastajali kod građevina, gospođica je govorila o njihovoj povijesti, a i mi i psi strpljivo smo slušali. Gledao sam lica svojih učenika, a onda i lica pasa. Bili su jednako zainteresirani. Palo mi je čak na pamet da su to prilično obrazovane živine kad tako iz dana u dan slušaju o povijesti svoga tisućugodišnjega grada. Ulazili su i u objektive naših fotoaparata. Najljepša slika koji imam iz Atene upravo je slika velikog žutog pseta na Akropoli, koje mudro gleda dolje prema Agori i uskim uličicama.

Palo mi je čak na pamet da su atenski psi prilično obrazovane živine kad tako iz dana u dan slušaju o povijesti svoga tisućugodišnjega grada Divio sam se kako se ti psi ne tuku oko razbacanih kostiju i druge hrane. Vladao je među njima čudesni red na koji nisam navikao među psima Uskoro, začuli smo i prvi lavež. To je bilo kod parlamenta. Jedan čovjek, neki prolaznik, slučajno se približio našoj grupi. Psi su ga otjerali lavežom. Nisu ga napadali, samo su mu pokazali svoje glasno nezadovoljstvo njegovom prisutnošću. I onda sam shvatio: oni nas čuvaju. U nekoliko minuta uspjeli su se identificirati s našim čoporom i sada nas štite od pripadnika drugih čopora. I pri tome ih nije briga što je to nekakav atenski građanin koji samo prolazi svojim putem i prema našem čoporu, čak ni prema vitkim plavušicama iz toga čopora, nema nikakvih pretenzija. I vrlo brzo, u nešto manje od pola sata, onaj prvotni osjećaj straha i nelagode, pretvorio se u osjećaj sigurnosti. Bilo je doista dirljivo da nas usred nekog stranog velegrada čuva jedan takav pas koji ne želi ni naš novac, ni naše kartice ili čekove, koji nam ne želi ništa prodati ili nam učiniti neku od onih turističkih usluga koje se uvijek preskupo plaćaju, nego zapravo želi samo malo pažnje. Ma koliko Grci bili dobri domaćini i veseo narod, stekao sam dojam da su u Ateni najgostoljubiviji zapravo psi. Pred parlamentom trajala je upravo smjena straže. Muškarci u smiješnim suknjicama i s još smješnijim coflekima na nogama stupali su, držeći puške u rukama, pretjereno ozbiljno, pogleda uprtog ravno pred sebe. Pogleda koji kao da ništa ne vidi i sličan je onim praznim pogledima slijepaca. Gledali smo ih, fotografirali se s njima. Gledali su ih i psi. I oni isto tako ozbiljni i dostojanstveni. Kao da znaju da je ovo Parlament, da tu zasjedaju oni koji vladaju zemljom i da tu valja biti ozbiljan. A onda sam u travi, nedaleko od ukipljenoga stražara s coflekom, primijetio limene tanjuriće s vodom. Djevojka koja nas je vodila odmah je objasnila da se i drugdje po parkovima nalaze takve posudice i da građani Atene vole svoje pse, hrane ih i poje u svojim parkovima i ne odnose se prema njima kao prema lutalicama, nego kao prema nekoj vrsti gradske vrijednosti. Ti su psi nekako bili kolektivno vlasništvo i taj se kolektiv prema njima lijepo odnosio. Ono što me je zadivilo bilo je da nisam vidio kako se svi ti psi sukobljavaju, kako se tuku oko razbacanih kostiju ili hrane. Vladao je među njima neki red na koji nisam navikao da vlada među psima. Tisuće godina demokracije odrazile su se valjda i na pseću populaciju.

I baš tu, u Ateni, uspio sam svladati strah od pasa koji me prati još od djetinjstva. Živim u ulici gdje su pretežno obiteljske kuće s vrtovima i mnogi imaju pse. Tako je bilo još otkako sam bio malen. Uvijek je postojalo neko pseto kojeg si se morao bojati: Rex, vučjak, Beni, šarplaninac, Lilika, mješanac vučjaka i lesija. Tako je prolazilo i djetinjstvo: u strahu od pasa. A sada, u Ateni, daleko od moje ulice, odjednom me štiti potpuno nepoznat pas, mješanac po pasmini, a Grk po narodnosti, i sve mi je to bilo nekako lijepo i dobroćudno. Gledali smo ih zapravo cijeli tjedan. Kako se utrkuju s automobilima, kako laju na semafore i čekaju zeleno, kako se pletu prolaznicima pod noge da bi se igrali, kako mirno sjede i obješenih jezika dahću po parkovima. Gledali smo ih u čudnim pozama, fotografirali, čak i mazili. Imali smo među njima i svoje ljubimce koje bismo sretali s vremena na vrijeme i pozdravljali se s njima. Definitivno, psi su mi najsvjetlija uspomena iz Atene. A onda sam u novinama pročitao vijest da su grčke vlasti prije Olimpijade potrovale preko 3000 pasa lutalica i mačaka. Govorilo se da će ih prije ove velike manifestacije maknuti nekamo, u neki azil ili na neku farmu, a poslije opet vratiti. Odlučili su se ipak za jeftinije rješenje. I teško mi je sada gledati Olimpijadu, veseliti se olimpijskom duhu i velikom atenskom spektaklu kad znam da je najgostoljubiviji dio grčke populacije zapravo divljački potrovan.