IlustracijaGotovo svakovečernja doza televizijskog horora o Grčkoj teška je za gledanje, a samim Grcima mora biti gotovo nepodnošljiva – ali bit će još gore. Unatoč činjenici da je trojka (EU/ESB/MMF) odobrila novi paket „otkupa“, Grčka se kreće ka ozbiljnom sukobu, a možda čak i vojnom udaru. Prvo, razjasnimo da „otkup“ nije uistinu otkup Grčke, već prije otkup uglavnom njemačkih i francuskih banaka. Zašto? Tijekom proteklog desetljeća Njemačka je domaće plaće držala na ujednačenoj razini, što joj je pomoglo da ostvari golem trgovinski višak s Grčkom i drugim perifernim zemljama eurozone.

Ponavljanje prošlosti

Privatne banke reciklirale su te viškove dajući zajmove periferiji, vrlo slično kao što su od 1973. do 1979. naftni viškovi bili uvelike reciklirani preko Londona u obliku visoko profitabilnih zajmova Latinskoj Americi. I baš kao što je Latinska Amerika (i druge periferne zemlje) pretrpjela dužničku krizu 1980-ih godina, dok je štednja koju je nametnuo MMF radi isplate duga dovela do nereda i sindikalnog otpora, danas skoro istoj pojavi svjedočimo u eurozoni. Od troike nametnuta štednja nigdje nije izazvala toliko boli kao u Grčkoj, čiji je BDP od početka 2009. pao za 15%, a nezaposlenost pogađa gotovo polovicu njezina mladog stanovništva.

Vladavina populizma

Sada kada su banke EU-a srezale svoju izloženost grčkom dugu, Njemačka i druge zemlje premišljaju se oko grčkog ostanka u eurozoni. U nadolazećim tjednima ili mjesecima zaključak troike da Grčka krši svoje zajmovne obveze mogao bi dovesti do prekida ESB-ovih tjednih operacija refinanciranja te bi Središnja banka Grčke uslijed toga morala hitno silom proglasiti grčki bankrot. Opće je mišljenje da bi, dovede li bankrot do zaraze u eurozoni, ekonomske posljedice za EU mogle biti katastrofalne. Nedovoljno su ispitane unutarnje političke posljedice grčkog bankrota. Grčka je razmjerno slaba država kojom od 1974. godine naizmjence upravljaju dvije populističke stranke, zadržavajući moć uglavnom kroz pokroviteljstvo i korupcijske prakse; stranka desnog centra Novi demokrati na čelu s obitelji Karamanlis i stranka lijevog centra PASOK pod nasljeđem Papandreoua. Opći izbori u travnju gotovo će sigurno pokazati da su ove većinske stranke u potpunosti diskreditirane kao rezultat „štedljivosti“, dok u prikrajku čekaju Grčka komunistička partija (KKE) na ljevici i LOAS (Narodni pravoslavni pokret), desničari koje predvodi ultranacionalist Georgios Karatzaferis. I jedna i druga stranka zavjetovale su se da će napustiti euro.

Scenarij izlaska

Recimo da Grčka napusti euro nakon izbora – za što su velike šanse jer, čak i ako se uspije formirati centristička koalicija koja bi isključila KKE i/ili LAOS, teško je uvidjeti kako bi ona učinkovito vladala dok ekonomija nastavlja slabiti. Izlaz zemlje iz eurozone rezultirao bi ubrzanom inflacijom iz triju razloga. Prvo, nova drahma (ND) preko noći bi izgubila na vrijednosti, zbog čega bi uvoz (uključujući velik dio hrane) postao mnogo skuplji. Također, grčki bankovni sustav trebalo bi u potpunosti rekapitalizirati. Konačno, s nemogućnošću pozajmljivanja od troike ili na financijskim tržištima vladin bi deficit, koji trenutno iznosi oko 10% BDP-a, trebalo refinancirati u ND-u, što bi se moglo izvesti samo tiskanjem novca.

Ponavljanje povijesti?

Devalvacija popraćena monetizacijom dovoljnih razmjera da se pokrije deficit i rekapitaliziraju banke gotovo bi sigurno dovela do hiperinflacije. Dio slagalice koji nedostaje u Grčkoj je vojska. Vojna potrošnja iznosi gotovo 5% BDP-a, što je dvostruko više od NATO-va prosjeka. Ovaj aspekt „grčke rasipnosti“ troika sve donedavno nije propitkivala, dijelom zato što zemlja uvozi oružje uglavnom iz Francuske, Njemačke i SAD-a, a dijelom jer vojska (slično kao i grčka oligarhija) ima ogroman politički utjecaj. Implikacije su jasne. Djelovanje troike u Grčkoj je katastrofalno. Bez stabilne vlade grčko će napuštanje eura imati za posljedicu rastući politički kaos, a kaos će dovesti do vojne intervencije u svrhu „uspostave reda“. Oni koji su dovoljno stari da se sjećaju građanskog rata 1946.-48. ili pukovničkog puča iz 1967. sjetit će se i da je zapad zažmirio na represiju koja je uslijedila; tisuće su mučene i ubijene, a komunističke i socijaldemokratske stranke dulje su od jednog naraštaja bile izvan zakona. Povijest će se možda ponoviti.

George Irvin je profesor na londonskom sveučilištu i autor knjige 'Superbogati: Rast nejednakosti u Velikoj Britaniji i SAD-u'

Preneseno s portala Social Europe Journal

Prevela Diana Robaš