Objavljeno u Nacionalu br. 457, 2004-08-17

Autor: Srećko Jurdana

SUROVA POLITIKA

Slučaj Arena i endemski sindrom Europapressa

Srećko JurdanaSrećko JurdanaSamo je širina duše Severine Vučković – maskote Europapressa nesebično spremne na fizioterapeutsku interrelaciju s mnogim hrvatskim ljudima koji posjeduju jahtu od petnaest metara na dulje – usporediva s obzirima kakve rukovodioci spomenute izdavačke firme gaje prema pojedinim građanima, drugovima i političarima koji su upali u nevolju. Njihova briga za čovjeka doista je potresna. Kao što je publici poznato, zadnjih dana pučka je revija Arena -koja već pedesetak godina istražuje hrvatski folklorni underground* – pripremila za objavljivanje tekst o jednoj davnoj nasilnoj eskapadi aktualnoga ministra prosvjete (Dragana Primorca). Dužnosnik je navodno svoju bivšu družbenicu prije petnaest godina sučelio sa šakom, što se danas medijski zgodno podudara sa sličnim sagama u kojima su junaci ljudi sličnoga društvenoga statusa. Pravu senzaciju, međutim, proizvela je javna spoznaja da je gazda EPH Ninoslav Pavić zabranio objavljivanje spomenutoga teksta i naredio da se već otisnutih 70-ak tisuća primjeraka Arene baci u smeće.

Osvetoljubivi Ninoslav Pavić

Pokazalo se time da cijeli EPH, sa svim svojim izdanjima -bulevarskim, ženskim, tračerskim, “ozbiljnijim” – zapravo ima samo jednog urednika: gospodina Pavića, koji je tvrtku uspio prodati njemačkome WAZ-u (i na transakciji za sebe dići milijune), ali i dalje suvereno kontrolira kompletan njezin izdavački dijapazon i portfelj. Sadržaj EPH-ovih novina zavisi u prvome redu od njegovih simpatija i animoziteta, njegovih financijskih interesa, njegove naklonosti ili osvetoljubivosti, njegovih zakulisnih aranžmana i sporazuma, njegovih “usluga za uslugu”, kalkulacija, političkih procjena i obaveza koje ima prema pojedinim režimskim osobama. Cijela novinarska družba stacionirana u EPH – u rasponu od Pavićevoga kušača vina do kulturnih recenzenata – obavezna je slijepo slijediti njegove kreativne direktive, bez obzira na njihovu činjeničnu utemeljenost, logičku vjerodostojnost i javne efekte. U protivnom slijede profesionalna dezavuiranja i otkazi.
Slučaj Arena – drastično cenzuriranje neugodnoga podatka iz biografije jednoga ministra – značajan je prije svega kao indikator profesionalnih odnosa kakvi vladaju u Europapressu, tj. kao potvrda spoznaje da jedan čovjek ondje vedri i oblači kako mu se svidi i prohtije, i da politiku velike izdavačke tvrtke divergira isključivo prema svojim interesima. Ako mu činjenice ne odgovaraju, to gore po činjenice. Ta balkanska interpretacija kapitalističkih odnosa u medijima manifestirala se već u raznim grotesknim formama ili specifičnim načinima ironiziranja ideje slobodnoga i nepristranoga novinarstva. Pavić je EPH u današnjem obliku osnovao u Tuđmanovo doba, uz presudnu političku potporu Ivića Pašalića, i financijsku potporu Miroslava Kutle i Hrvatske poštanske banke pod nadzorom dijela HDZ-ova politbiroa. Sa spomenutim dvojcem – uz dodatak nešto manje značajnoga ko-konspiranta Vinka Grubišića – formirao je tajno interesno društvo, famozni Grupo, ne bi li uspostavio dominaciju nad cjelokupnim hrvatskim medijskim prostorom. Kao Pavićev najvažniji ortak, Pašalić je u gotovo svim izdanjima EPH beskrupulozno dobivao tretman najuglednije hrvatske političke persone.

Kriminalac prikazivan kao uglednik

Pavićeva politička revija objavljivala mu je svaki drugi tjedan intervjue, Pavićeva ženska revija uslikavala ga je u svakom broju u sladunjavo-obiteljskome ili nametljivo socijalitskome okružju, a vrhunac travestije koncipirao je Jutarnji list nakon afere Dubrovačka banka. Pokušavajući parirati kompetentnoj tvrdnji (tadašnjega šefa banke) Nevena Barača da je upravo Ivić Pašalić tajni “peti ortak” u financijsko-obavještajnoj skupini koja je Dubrovačku banku nastojala bez ulaganja kapitala pretvoriti u svoje vlasništvo, Pavićev dnevnik objavio je na naslovnoj stranici – ogromnim slovima – nepostojeću kontraizjavu Marka Marčinka iz banke Glumina: “Ja sam peti ortak.” U intervjuu s Marčinkom te izjave nije bilo, a Marčinkov demanti – upozorenje da nikada nešto slično nije izjavio, da se to vidi iz intervjua, i da postupak Jutarnjega lista nema veze s činjenicama – objavljen je nekoliko dana poslije sitnim slovima u sredini novina. Slučaj je zorno ilustrirao metode kakvima se služe gospodin Pavić i njegov najamnički krug. One evidentno kudikamo više pripadaju području novinarskoga kriminala negoli novinarstvu kao disciplini.
Kad je gospodin Pavić, zajedno s V. Grubišićem, pritvoren u kontekstu policijske istrage o tajnoj organizaciji Grupo, Pašalić je iskoristio sve svoje (tada još čvrste) veze u Državnome odvjetništvu da ga na brzinu oslobodi, znajući da bi Pavićevo zadržavanje u pritvoru definitivno ugrozilo i njega osobno, i njihovu zajedničku shemu djelovanja. Velike zasluge za Pavićev brz izlazak iz pritvora pripadaju, međutim, i Ivici Račanu. Kao novopečeni premijer, kronično opterećen politikantskim kalkulacijama, kompromiserstvom i porivom za zataškavanjem neugodnih društvenih činjenicam usavršenim u eri komunizma, Račan je tada hladno procijenio da mu Pavić u propagandnome smislu može biti korisniji kao slobodnodjelujući vlasnik tiražnih novina negoli kao zatvorenik s izdavačkim carstvom čiji je izvorni legalitet doveden u pitanje. Osim toga, Račanu se nije ulazilo u obračun s Pašalićem; na jednoj strani, Pašalić je njegovoj Vladi neprestano prijetio aktiviranjem desne gerile, na drugoj, vrh SDP-a filistarski je nastojao sačuvati Pašalića kao destabilizirajući element u konkurentskome HDZ-u, računajući da će se HDZ s aktivnim Pašalićem trajno iscrpljivati u unutarnjim sporovima koji će ga spriječiti u pokušajima povratka na vlast. Razvoj događaja pokazao je da su te sitne kalkulacije bile potpuno promašene.

Hiberniranje gangsterske udruge Grupo

Premda je u jednom trenutku Pavić visio na rubu, njegov saveznički odnos s režimima – zasnovan na formuli: medijska propaganda u zamjenu za imunitet, tj. za ostanak na slobodi – nastavio se i pod Račanom i pod Sanaderom, odnosno Mesićem. Ozlojeđen evidentnim medijskim malverzacijama u povodu svoga posjeta Libiji, aktualni predsjednik države ušao je u jednoj fazi u otvoren sukob s Jutarnjim listom, ali odmah nakon toga – fasciniran prijetnjom da će ga EPH radikalno napasti u kampanji – sklopio je s gospodinom Pavićem pakt o miroljubivoj aktivnoj koegzistenciji. Poput Račana prije njega, i Ivo Sanader u Pavićevim izdanjima uživa “lip service” neograničenih proporcija, što je očito dovoljan razlog za daljnje hiberniranje državne istrage o fenomenu Grupo, ujedno i pokazatelj do koje se mjere u današnjoj politici visoki legalistički principi tretiraju kao roba za utilitarnu razmjenu. Pavićeva je ambicija da preko političkih nagodbi, uz potporu WAZ-ova kapitala, postane apsolutni gospodar medijske scene u Hrvatskoj, ne samo magnat koji po slobodnoj volji odlučuje o pojedinačnim novinarskim sudbinama i sudbinama drugih izdavačkih tvrtki, nego i osoba koja presuđuje o izgledu Vlade i imenovanju pojedinih ministara.
U ostvarenju te ambicije, političari mu uglavnom stoje na usluzi. Paraliziraju ih nekritična želja za vlašću i prividna moć medija. Sanader je Europapressu, tj. Paviću i WAZ-u, nedavno odlučio dodijeliti Slobodnu Dalmaciju, iako je svjestan da se time drastično osnažuje medijski monopol jedne beskrupulozne skupine i hrani autoritarna tendencija njezinoga nezajažljivoga predvodnika. U osjetljivome trenutku primopredaje Slobodne, Pavić je Sanaderu odmah odlučio uzvratiti uslugu i zaustavio je Arenu s kompromitantnim tekstom o Sanaderovu ministru. Bit cijeloga skandala sadržana je u opisanome quid pro quou Vlade i gospodina Pavića, s tim da su – za razliku od prošlih skandala – endemskoga sindroma Europapressa danas postali svjesni i mnogi drugi faktori na medijskoj sceni, a ne samo Nacional.

STUPAC TJEDNA: DRAGUTIN LUČIĆ OD HND-a

Predsjednik Hrvatskoga novinarskog društva, legendarni Dragutin Lučić-Luce, odbio je komentirati Pavićevo cenzuriranje Arene, izjavljujući kako “ne raspolaže s dovoljno informacija”. Samo naprijed, neustrašivi novinarski vođo. Za tvoju potragu za informacijama postoji i adekvatan narodni komentar: dobar je strah komu ga je Bog dao.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika