Ilko ČulićProdigy – ‘Always Outnumbered, Never Outgunned’ (XL / Dallas)

Prodigy - 'Always Outnumbered, Never Outgunned' (XL / Dallas), teško će oduševiti bilo koga osim mlađahnih fanova Linkin ParkaStari rockeri udomaćili su se kao stari bekrije, pokraj njih ima dovoljno mjesta i za stare punkere, ali nitko nije predvidio dolazak nekakve skupine starih ravera. Petnaestak godina nakon prvih masovnih acid-house partyja, na sceni je nova generacija weekend dancera, koji nerijetko imaju vrlo maglovitu predodžbu o rave subkulturi s početka 90-ih. Tadašnji klupski hitmakeri zaboravljeni su brže od junaka izgubljenih ratova, a njihove ploče uglavnom su povučene s tržišta ili zametnute po periferijskim second hand dućanima. Za razliku od svojih bivših suigrača do danas lišenih bilo kakvog publiciteta, Prodigy je i tijekom višegodišnje hibernacije zadržao reputaciju jednog od najznačajnijih izvođača elektronske glazbe.
U iščekivanju više puta odgođene premijere četvrtog albuma, za dokazivanje iznimne važnosti mogao se uzeti bilo koji od njegovih prethodnika: debitantski LP “Experience” s furioznim breakbeat-techno ritmovima isprekidanima efektnim sampleovima Arthura Browna i Lee Scratch Perryja, cyber-punk klasik iz ‘95. “Music For The Jilted Generation” ili pak Prodigy bestseler “Fat Of The Land”, koji je 1997. osvojio Ameriku i srušio posljednju prepreku za visokobudžetne dance-rock crossovere. Jedini crv sumnje dogmizao je s preklanjskim singlom “Baby’s Got A Temper”, ali taj promašaj nije umanjio povjerenje u sposobnosti Liama Howletta.
Programer i producent koji je uspijevao potpuno izmijeniti zvučnu sliku svog banda u roku od samo nekoliko mjeseci, rastegnuo je snimanje novog albuma u studijski supermaraton, što je nekim prognozerima bilo dovoljno za najavu grandioznog come backa. Oprezniji su napominjali kako je čak i “Firestarter” nakon sedam godina pomalo zaboravljen, zbog čega bi povratak Prodigyja mogao biti znatno otežan. No nigdje nije razmatrana mogućnost da Liam ovoga puta ne dolazi s novim zvukom. “Always Outnumbered, Never Outgunned” koncipiran je kao retro album i to prilično dobro funkcionira u uvodnom “Spitfireu”, gdje prodorni vokal Keita Flinta odmah asocira na “Smack My Bitch Up”, pa i na sljedećem singlu “Girls”, koji priziva breakdance hitove od prije dva desetljeća. Međutim, Prodigy pada već u trećoj pjesmi “Memphis Bells”, a malo poslije kroz “Wake Up Call” i “Action Radar” otkrivaju se simptomi opasno duboke krize. U drugoj polovici CD-a od potpunog kreativnog fijaska čuvaju ih samo “Medusa’s Path” s neobično prelomljenim utjecajima iranske klasične glazbe i discoidna “The Way It Is” s citatom iz Jacksonova “Thrillera”. Nažalost, između njih su ugurani šuplji breakbeat-metal “Phoenix” i “You’ll Be Under My Wheels”, koja zvuči kao odbačena snimka iz ‘97., danas korisna jedino za vježbu iz garbagologije. Do kraja treba pretrpjeti još i gostovanje odavno potrošenog Liama Gallaghera u “Shot Down”, pa je doista teško povjerovati da će ovaj album impresionirati bilo koga osim mlađahnih fanova Linkin Parka. Za sve ostale Prodigy su priredili jedno od najneugodnijih iznenađenja u ovoj godini i usput pokazali da prerano ostarjeli raveri mogu biti još neugodniji od rock dinosaura.

Kings of Convenience – “Riot On An Empty Street” (Source / Dallas)

Norveški duo Kings Of Convenience zablistao je prije tri godine s albumom “Quiet Is The New Loud”, a u katkad neumjerenim pohvalama Erik Glambek Boe i Erlend Oye opisivani su kao neofolk inačica Simona & Garfunkela. Uz novi album mogla bi se povući i paralela s nekim ranim radovima Crosbyja, Stillsa & Nasha, ali najbolje dijelove treba tražiti na drugoj strani: u pjesmi “Love Is No Big Truth” što podsjeća na Davida Graya i u završnoj “The Build-Up” gdje Erik i njegova francuska gošća Feist zvuče poput Jefferson Airplaneova vokalnog tandema Marti Balin – Grace Slick. Dopadljiv album, u prosjeku ipak nešto slabiji od kultnog prethodnika.

Kevin Lyttle – “Kevin Lyttle” (Atlantic / Dancing Bear)

Nakon svakog planetarnog uspjeha zvijezda jamajkanskog dancehall-reggaea, u redovima za američku vizu viđaju se i ambiciozni glazbenici s drugih karipskh otoka. Lovers-soca pjevač Kevin Lyttle do prošlog ljeta bio je potpuno nepoznat izvan rodnog St. Vincenta, a danas se njegov instant hit “Turn Me On” probija prema samom vrhu američke top liste. Svakodnevna MTV rotacija singla, na kojem gostuje dancehall doajen Spragga Benz, vjerojatno će naglo povećati zanimanje za dosad slabo primijećeni Kevinov debitantski album, međutim na njemu nema dovoljno materijala čak ni za ljetnu razbibrigu.

Pixies – “Wave Of Mutilation: Best Of Pixies” (4AD / Dallas)

Potrebe za kompilacijom Pixiesa namirene su još 1997. s dvostrukim CD-om “Death To The Pixies”, pa je novo pakiranje njihovih klasika moralo pričekati znak za početak unaprijed rasprodane povratničke turneje. U suženom izboru, ograničenom na 67 minuta, najviše je zastupljen album “Doolittle”, možda je malo zakinut “Surfer Rosa”, a jedini veći propust napravljen je kad je eliminirana pjesma “Is She Weird” s albuma “Bossanova”. Iz kolekcije B-strana singlova ovdje su premješteni “Into The White” i briljantna obrada Neil Youngove “Winterlong”, koju je Frank Black prvi izdvojio kao najvredniji zapis u diskografiji Pixiesa.

Zvjezdice:
Prodigy – 2
Kings Of Convenience – 3
Kevin Lyttle – 2
Pixies – 4