Vlada je uvođenjem poreza smanjila vrijednost Croatia osiguranja i Hrvatske poštanske bankeDržavljanin ste Hrvatske, a uložili ste svoju skromnu ušteđevinu u dionice domaćih kompanija? Niste uložili u dionice, nego ste samo zaposlena osoba koja redovito uplaćuje doprinose u jedan od hrvatskih obveznih mirovinskih fondova? Nema veze. Čestitamo. Od prvog dana ožujka ove godine vi ste jedan od ponosnih kreditora Republike Hrvatske. Vi i stotine tisuća onih poput vas na više će mjeseci državi posuditi 12 posto onoga što zaradite na temelju ulaganja u dionice, bilo vi osobno, bilo vaš mirovinski fond. Taj novac državi ćete posuditi bez kamata. Dapače, uz skromnu stopu inflacije u državi - koja je izvjesna - na toj ćete pozajmici čak i izgubiti. Ne sviđa vam se taj aranžman i ne želite na taj način posuđivati svoj teško stečeni novac? Na žalost, nemate izbora. Zahvaljujući izmjenama Zakona o porezu na dobit, hrvatski ulagači na dioničarskom tržištu prisiljeni su na taj način kreditirati državu.

Iako će se konačni efekti porezne reforme nove vlade moći pouzdano analizirati tek za godinu dana, već sad je gotovo izvjesno da je novostvoreni porez na dividendu i udjele u dobiti od 12 posto njegov najkontroverzniji dio. S obzirom na to kako je dizajniran, taj porez pod "socijalnom" krinkom uravnoteženja oporezivanja zarade od rada i zarade od kapitala jedan je od najozbiljnijih udaraca na domaće dioničarsko tržište u posljednjih desetak godina, čije odredbe neće nimalo utjecati na poslovanje uskog kruga visokoprofitabilnih domaćih kompanija i banaka u stranom vlasništvu, ali će zato omogućiti državi da isisava novac iz džepova građana srednje klase i pritom dodatno naruši ionako slabu konkurentnost domaće ekonomije.
Zakon o oporezivanju kapitalne dobiti već je puno desetljeće točka razdora i među hrvatskim ekonomistima i u široj javnosti. Jedna varijanta tog poreza - porez na dividendu - u Hrvatskoj je prvi put uvedena 2001., a ukinuta 1. siječnja 2005. Njegovo ukidanje tadašnji ministar financija Ivan Šuker obrazložio je riječima da će smanjenje poreznog opterećenja potaknuti strana ulaganja i ubrzati rast tržišta vrijednosnicama. Taj efekt uistinu je i uslijedio, a rast tržišta potaknula je i sama država dvjema velikim javnim ponudama dionica Ine i Hrvatskog telekoma. U to vrijeme, neposredno pred parlamentarne izbore 2007., ponovno uvođenje poreza na kapitalnu dobit predlagao je SDP-ov premijerski kandidat Ljubo Jurčić, smatrajući da država mora oporezovati tadašnji golemi rast špekulativnih transakcija na domaćem tržištu. SDP je na izborima izgubio pa je ideja zaboravljena, no četiri godine kasnije ponovo je izvučena iz naftalina, no u potpuno različitoj formi. Kako kaže Jurčić, uvođenje oporezivanja dividende u ovoj formi bitno je nepravedan porez: "Ovim porezom zapravo se ne oporezuje dobit od kapitala, nego samo dobit tvrtki. Dakle, oporezivanjem dividende uzima se novac od onih koji su strateški uložili u dionice - u realni sektor - dok oni koji su zarađivali od bankovnih kamata, obveznica ili spekulativnog trgovanja tim istim dionicama taj porez neće plaćati. To nema veze s onim što sam ja predlagao. Moja ideja bila je da nizom različitih poreznih razreda potičemo one koji kupuju dionice na duži rok, a opteretimo one koji špekulativno ulažu. Tako je to riješeno u razvijenim zapadnoeuropskim zemljama i SAD-u. Također, zašto bi ulagači u dionice i gospodarstvo bili u podređenom odnosu prema onima koji ulažu u razne financijske instrumente?"

Iz onoga što govori Jurčić proizlazi da je uvođenje poreza na dividendu u ovoj formi novi ustupak politike bankama i financijskom sektoru. Taj stav poprilično je utemeljen u argumentima. Ako je namjera države bila da oporezuje zaradu koja nastaje na temelju posjedovanja kapitala - dakle, bez rada - potpuno je neshvatljivo po čemu je to zarada od ulaganja u dionice drukčija od zarade koju netko ostvari na temelju kamate na štednju ili od prinosa obveznice koju je kupio. Taj argument još je jači ako se zna da su hrvatski dioničari od izbijanja krize izgubili 200 milijardi kuna, a u istom razdoblju hrvatski štediše zaradili 50 milijardi kuna kamate, kako su nedavno upozorili analitičari ST investa. Razlog ovakve nelogične diskrepancije zapravo je sasvim logičan. Uvođenje poreza na kamatu ili neku drugu vrstu zarade od ulaganja u financijske instrumente vrlo bi vjerojatno odmah rezultiralo i povećanjem tih istih kamata. Kako je sama država praktički najveći dužnik na domaćem financijskom tržištu, takav porez odmah bi se reflektirao i na cijenu po kojoj se ona sama zadužuje. Ukratko, iz perspektive države takav porez zapravo i ne bi imao efekta, dok se na ovaj način ulagači potiču da umjesto u realnu ekonomiju ulažu na financijskom tržištu, od čega golem dio otpada na državu samu. Takvo umjetno povećavanje kreditne atraktivnosti države i državnih institucija moglo bi se smatrati tek nezgodnom nuspojavom novog poreza samo kad bi ključna svrha njegova postojanja bila ispunjena. Uvođenje poreza na kapitalnu dobit proteklih godina se u Hrvatskoj zazivalo u prvom redu kao sredstvo pravednije raspodjele poreznoga tereta. Njegovi zagovornici upozoravali su na visoke dobiti koje strani vlasnici pojedinih hrvatskih kompanija i banaka redovito izvlače iz države, kao i na činjenicu da prilikom prodaje udjela u tim kompanijama nemaju nikakvih poreznih obveza. Najčešće citirani primjer toga bila je prodaja Lure francuskom Lactalisu, prilikom čega je Luka Rajić prodajom dionica uprihodio više od 2 milijarde kuna, a nije platio ni kunu poreza. Ipak, ni jedan od ta dva problema uvođenjem novog poreznog nameta neće biti riješen.

Prodaja dionica uopće nije obuhvaćena novim porezom, nego samo dividenda, a budući da Hrvatska ima potpisane ugovore o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja s više od 60 država, uključujući sve zemlje EU, ni jedna od tvrtki ili pojedinačnih ulagača iz tih država neće morati platiti porez na dividendu. Ta činjenica ozbiljno dovodi u pitanje sam smisao zakona. Ako se zna da je u 2010. ukupna dobit velikih tvrtki u Hrvatskoj iznosila oko 13,5 milijardi kuna, a da su domaći telekomi i banke - koji su u vlasništvu tvrtki iz EU - u tome sudjelovali s oko 5,5 milijardi kuna, ispada da samo po toj osnovi polovica ukupne dobiti neće biti podložna novom zakonu. Na temelju toga može se zaključiti da će zakon u najvećoj mjeri biti usmjeren na dividendu domaćih dioničara i dobit manjih i srednjih kompanija u domaćem vlasništvu. Ipak, kako bi zakon dobio potporu javnosti, u Vladi su ga odlučili dodatno zakomplicirati, tako što se primjenjuje samo na dobit ili dividendu veću od 12 tisuća kuna po osobi. Tako se deklarativno nastojalo zaštititi male ulagače, koji su kupovali jedan ili dva paketa dionica Ine i HT-a na javnim ponudama prije nekoliko godina. Također, na taj način zaštićeni bi trebali biti i ulagači u dobrovoljne investicijske ili obvezne mirovinske fondove, koji znatan dio novca ulažu u dionice. Na temelju toga fondovi prikupljaju i dividendu, no kako se oni ne smatraju samostalnim poreznim subjektima, ukupna prikupljena dividenda dijeli se na ulagače u fond i tek potom oporezuje. Zahvaljujući tome, rijetki ulagači u fondove na kraju će platiti i porez na dividendu. Da prikupi 12.000 kuna profita, čak i preko dionica tvrtki koje isplaćuju vrlo visoke dividende, ulagač bi morao posjedovati dionice vrijedne oko 100.000 kuna.
Vrlo malo Hrvata to uistinu ima, tako da će ih na kraju vrlo malo i platiti porez. Zbog toga je ekonomski efekt ovakvog modela oporezivanja dividende krajnje upitan, pa tako i sam smisao uvođenja takvog poreza. Odnosno, takav porez bio bi besmislen, samo da nije načina na koji se naplaćuje. U Vladi su model naplate zamislili tako da se porez na dividendu naplaćuje svim domaćim investitorima i vlasnicima udjela u tvrtkama prilikom isplate dobiti, odnosno dividende, a onda svima onima kojima je manji od 12 tisuća kuna vraća prilikom godišnje prijave poreza. Budući da će se velikoj većini porez na kraju i vratiti, odnosno tek rijetkima će biti naplaćen, teško se oteti dojmu da je država ovako stvorila okvir kojim prisiljava građane da je kreditiraju vlastitim novcem na određeni rok. A taj rok može biti i duži od godinu dana.

Budući da se porezne prijave za proteklu godinu podnose do 1. ožujka tekuće godine, svaka dividenda koja se isplati nakon 1. ožujka ući će u prijavu tek sljedeće godine. Ako neka tvrtka održi sjednicu i isplati dividendu 1. travnja 2012., država će tada naplatiti porez od 12 posto. Svi oni kojima je taj porez neosnovano naplaćen (koji su trebali od dividende zaraditi manje od 12 tisuća kuna) povrat će moći zatražiti tek 1. ožujka 2013., a dok se prijava obradi i pošalje za isplatu, ispada da će svoj novac dobiti tek godinu i pol kasnije. Pritom ne samo da vlasnici novca ne mogu nimalo utjecati na to kad će im biti isplaćen, nego je zbog inflacije izvjesno da će, jednom kad ga dobiju, biti manje vrijedan nego u trenutku kad ga je tvrtka u kojoj imaju vlasnički udjel isplatila. Tomu valja dodati i golem porast birokratskog posla, jer će svi fondovi, bilo investicijski, bilo mirovinski, svojim članovima svake godine morati slati detaljan izračun njihovih prihoda od dividende, kako bi ovi mogli od države tražiti povrat tog novca. Ako netko iz neznanja, lijenosti ili neinformiranosti to ne učini, novac će ostati državi. Je li i to bio dio računice onih koji su ovaj novi porez osmislili? Moguće je, jer je očito njegov jedini cilj poboljšanje stanja u državnoj blagajni. Ipak, kako upozorava porezni stručnjak Hrvoje Zgombić, njegov efekt na kraju bi mogao biti kontraproduktivan: "Svaki novi porez smanjuje konkurentnost gospodarstva, a manja konkurentnost rezultira manjim prihodima i lošijom naplatom poreza. Samo zato što naplaćujete više, ne znači da ćete i zaraditi više. Ovaj porez efektivno povećava oporezivanje dobiti domaćih poduzeća za 10 posto, a samim tim i smanjuje njihovu vrijednost. Čudim se da je Vlada odlučila uvesti takav porez u godini kad planira nekoliko velikih privatizacijskih poslova, kao što su prodaja Croatia osiguranja i Hrvatske poštanske banke, jer su tako faktički smanjili vrijednost tih tvrtki, pa tako i cijenu koju će postići."

Na ovaj i slične prigovore u Vladi odgovaraju da se porezna reforma mora sagledavati cjelini, pa da se tako i promjene u stopi poreza na dobit ne smiju gledati mimo novih odredaba o oslobađanju naplate tog poreza za reinvestiranu dobit. To je djelomice i točno, ali da će i u tom segmentu biti provedbenih problema, svjedoči i nedavno upozorenje stručnjaka iz časopisa Računovodstvo, revizija i financije. Prema njihovim tvrdnjama, svi koji odluče tražiti povrat poreza na temelju reinvestiranja, odnosno povećanja upisanog kapitala, u opasnosti su da za to budu kažnjeni. Ako porezna uprava ocijeni da je takvo povećanje poduzetnik učinio samo zato da izbjegne plaćanje poreza, ima pravo odbiti takvu prijavu i poduzetnika kazniti. Ukratko, zakonita mogućnost smanjenja plaćanja poreza može se pretvoriti u protuzakonitu pronevjeru, samo na temelju subjektivne ocjene poreznika.

Takav regulatorni apsurd zapravo je konzistentni izdanak iste porezne politike vlade Zorana Milanovića. Jednako suvereno kako je prisilila građane da joj posuđuju svoj novac odlučivat će i je li neki poduzetnik počinio poreznu pronevjeru. Treba li vjerovati da ta moć neće biti zloupotrijebljena? Iako će se konačni efekti porezne reforme nove vlade moći sa sigurnošću analizirati tek za godinu dana, već sad je gotovo izvjesno kako je novostvoreni porez na dividendu i udjele u dobiti od 12 posto njegov najkontroverzniji dio.