Objavljeno u Nacionalu br. 850, 2012-02-28

Autor: Dean Sinovčić

Erin Brockovich

Ako nestane vode, počnimo piti votku

Nakon što ju je Steven Soderbergh proslavio svojim filmom 2000., 52-godišnja odvjetnička savjetnica i dalje se bori za očuvanje okoliša, ovaj put upozorava na problem onečišćenja vode, o čemu govori u intervjuu za Nacional

Erin Brockovich dobila je spor protiv korporacije PG&E koja je onečistila vodu u južnoj Kaliforniji i nakon toga postala medijska zvijezdaErin Brockovich dobila je spor protiv korporacije PG&E koja je onečistila vodu u južnoj Kaliforniji i nakon toga postala medijska zvijezdaČim se susretnete s Erin Brockovich, odvjetničkom savjetnicom i borcem za očuvanje okoliša, shvatite zašto je se američke korporacije toliko pribojavaju. Proslavljena je prije 12 godina u istoimenom filmu redatelja Stevena Soderbergha, kad je Julija Roberts osvojila Oscara za ulogu Erin Brockovich u istoimenom filmu u kojem se opisuje kako je ta danas 52-godišnjakinja 1993. godine otkrila da je u gradiću Hinkley u Kaliforniji voda zaražena zbog greške korporacije PG&E (Pacific Gas & Electric), koja je ondje imala svoje postrojenje. Ljudi koji su ondje živjeli obolijevali su od raka, a na kraju su Erin Brockovich i Edward Masry, odvjetnik za kojega je radila, dobili sudsku parnicu i izvojevali stotine milijuna dolara odštete za ljude iz Hinkleyja.

Brockovich se nastavila boriti za zaštitu okoliša, postala je medijskom zvijezdom i na filmski festival u Berlinu došla je promovirati svoj novi dokumentarac "Last Call at the Oasis", u kojem upozorava kako su zalihe vode na kugli zemaljskoj sve manje, kako je puno vode onečišćeno, kako ljudi zbog toga i dalje obolijevaju, kako korporacije to iskorištavaju za promoviranje i prodaju vode u bocama te kako se svi ti problemi ipak mogu riješiti. Tim povodom u berlinskom hotelu Ritz Carlton razgovarali smo s Erin Brockovich za Nacional. Već na prvom koraku primjećujete koliko je autoritativan njezin nastup. Visoka, sa štiklama na kojima je još viša, čvrstog nastupa, rječita, mora prestrašiti svakog korporativnog odvjetnika s kojim se susreće. Poznata je i po svojim minicama i ostaloj seksepilnoj odjeći koji stalno nosi, ali nam je odmah rekla da se i dalje tako odijeva, ali je u Berlinu toliko hladno da se morala odjenuti toplije.


Kako je nastao film "Last Call at the Oasis" u kojem upozoravate na probleme s vodom?
- Zaboravljamo da postoje ljudi koji nemaju vode. To je šokantno jer uvijek mislimo da svi ljudi imaju vodu, a to nije istina. U Americi postoje ljudi koji nemaju vode. U mnogim zemljama ljudi uživaju u luksuzu koji se zove voda, ali ne možemo zaboraviti da, čak i u vašem susjedstvu, postoje ljudi koji nemaju vode. I na to trebamo obratiti pažnju. Nadam se da će ovaj film otvoriti oči ljudima kako ne bismo ostali bez vode. To je problem koji nadolazi i zbog toga moramo nešto promijeniti. Ako ništa ne poduzmemo, problem će biti još veći. U Americi se zaboravlja da 40 milijuna Amerikanaca nema vodu, i to u 2012. godini. Kako nisu spojeni na gradsku vodovodnu mrežu, snalaze se kako znaju i umiju i upotrebljavaju vodu koja nije testirana i potencijalno je otrovna. To je za mene ključno, činjenica da u 2012. godini ljudi piju otrovnu vodu i nikoga u Americi za to nije briga. Čak se ni državna tijela za to ne brinu. Zato sam zabrinuta, zato sam se uključila u snimanje ovog filma da ljudima otvorim oči. Iako sam u ovom poslu 22 godine, i sama sam zabrinuta koliko je velik taj problem. Primila sam pisma iz 124 zemlje diljem svijeta s primjerima zaražene vode, od Australije, SAD-a, Kanade i Irske do Grčke, Francuske, Italije i Južne Afrike. Voda za piće je bila zaražena, djeca su obolijevala od raka, mislim da će se ljudi probuditi kad vide ovaj film i učiniti nešto da promijene situaciju.

Što ljudi mogu učiniti?
- To je pitanje koje nam ljudi neprestano postavljaju, a ja im kažem da mogu napraviti jako mnogo. Prvo, moraju shvatiti da svakog dana kad puste vodu iz slavine ne misle da je to nešto što se podrazumijeva. Zatim trebaju vidjeti kolika je razina zaštite okoliša ondje gdje žive. Uvijek sam zadivljena kad mi ljudi jave da su se sami uključili u zaštitu okoliša na mjesnoj ra zini, da odlaze na sastanke gradskog vijeća s lokalnim političarima i nastoje promijeniti situaciju. Oni ujedno informiraju susjede, što je bitno, jer sam posjetila zajednice u kojima je voda zaražena i, zamislite, oni ne vole pričati o tome. Sram ih je, neugodno im je govoriti o zdravstvenim tegobama koje imaju, neugodno im je reći da je njihovo dijete možda oboljelo od raka. Tek kad im kažete da su mnogi ljudi prošli kroz ono kroz što i sami prolaze, udružuju se i počinju govoriti. U nedostatku pravih iinformacijasvatko se postavlja obrambeno pa time gubi snagu i utjecaj. Jedan sastanak na lokalnoj razini, upozorenje o tome kako je voda možda zaražena - i promjena počinje. Ako ste nešto primijetili, jasno to i recite. Ako ste sumnjičavi, ako voda koju pijete ima čudan miris, recite to javno. Blizu New Yorka u jednom mjestu jedno je dijete imalo neobičan tik, pa drugo, pa još pet, pa deset, a roditelji nisu htjeli govoriti o tome. A kad su progovorili, stigla im je pomoć, provedeno je istraživanje vode koju piju. Sve dok nema informacija, ne možemo zaštititi ljude. Dakle, prvi je korak da se uključite.

U filmu navodite da nema velike razlike između čiste vode iz slavine i vode koja se prodaje u boci. Vjerojatno možete očekivati reakciju kompanija koje prodaju vodu u bocama.
- To je slično raspravi o privatnim i javnim školama u SAD-u. Ako imate novaca, poslat ćete dijete u privatne škole, ako nemate, ići će u javnu školu. Puno proizvođača vode u bocama zloupotrebljava strah od vode iz slavine i ponudom vode u boci pojačavaju taj strah. Voda u boci nije, iako se to misli, tako često testirana, postoji mnogo nepoznanica o vodi u boci, ali zato što je lijepo upakirana, mi joj vjerujemo. Ne kažem da vodi u boci ne treba vjerovati, ali treba pogledati širu sliku, to što vodu iz boce treba plaćati jer je sigurnija od vode iz slavine. Proveli smo zanimljivo istraživanje koje pokazuje da ljudi ne žele plaćati rekonstrukciju vodovodne infrastrukture kako bi voda iz slavine bila čišća i sigurnija, ali su spremni plaćati vodu iz boce. Novac koji se godišnje potroši u Americi na kupnju vode u bocama bio bi dovoljan za rekonstrukciju vodovodne infrastrukture. Ne kažem da u Americi ne postoje problemi i s vodom iz slavine, pojavljuju se onečišćenja vode, ali gradski vodovod može brzo intervenirati u tom slučaju. Kao što postoje dijelovi u kojima se ljudi boje piti vodu iz slavine pa kupuju vodu u bocama. Sada, dok sam u Berlinu, pijem vodu iz slavine, prošli sam tjedan bila u Švicarskoj gdje sam pila vodu iz slavine, kao što sam pila i u New Yorku. Ja živim u Kaliforniji i moj mjesečni račun za vodu je 400 dolara. Mnogi ljudi to sine mogu priuštiti. Hoće li doći trenutak kad će siromašni umrijeti od dehidracije jer si ne mogu priuštiti vodu? Imam rješenje. Ako vode nestane, počnimo piti votku. Znate što mi se dogodilo kad sam bila u Indoneziji i shvatila da ondje ne mogu piti vodu iz slavine? Pila sam pivo, i to tri dana. Morate znati da količine vode nisu neograničene. Ako je trošimo previše, ostat ćemo bez nje.

Tko to može zaustaviti?
- Iz straha ili pohlepe ne želimo priznati što smo učinili. Stalno mislim na gradić Hinkley u Kaliforniji i kompaniju PG&E. Da je ta kompanija imala imalo morala, da im novac nije bio na prvom mjestu, javno bi rekli da se dogodila katastrofa, da se voda koju su oni zagadili greškom pomiješala s izvorskom i da se svi građani moraju iseliti. Umjesto toga oni su odlučili sve zataškati pa su ljudi počeli umirati, okoliš je bio uništen, a kompanija je nakon četiri sudske tužbe i plaćanja odšteta ljudima, plaćanja troškova pročišćavanja vode i mnogih drugih troškova izgubila dvije milijarde dolara. Zato bi u korporacijama trebao biti uveden novi poslovni model, njima treba moral da se ne skrivaju od ljudi kad se ddogodila katastrofa, nego se trebaju nositi s problemom. Moramo biti heroji, korporacije moraju postati moralne i tako ćemo zajedno rješavati probleme.

Održavate o tome motivacijske govore diljem svijeta. Što vas inspirira?
- Uvijek sam voljela ljude, druženje, odmalena. Rođena sam i odrasla u gradiću Lawrence u državi Kansas, uvijek sam vjerovala ljudima dok me nisu uvjerili u suprotno. Moj otac, koji je bio inženjer, učio me vrijednostima vode i čiste zemlje. Nisam njegove riječi uzimala kao iznimno važne sve dok mi se nisu rodila djeca i dok se nije dogodio taj slučaj u gradiću Hinkley. Tada sam shvatila njegove riječi, tada me zaista inspirirao. Ubrzo sam shvatila da Hinkley nije izoliran slučaj, to se događa svugdje. To mi je postala platforma za razgovor s ljudima. Nisam htjela razgovarati s ljudima o filmu "Erin Brockovich", nego o temama koje su im važne. Kad sam se počela susretati s ljudima, prvo što sam pprimijetila jest da su izgubili samopouzdanje, da su izgubili vjeru u to da sami mogu nešto napraviti. I ja sam odrastala u okolini koja me podcjenjivala, govorili su mi da nikad neću uspjeti. Da sam u to povjerovala, doista nikad ne bih uspjela. Ja nisam sebe htjela vidjeti takvom, ali sam vidjela nebrojene ljude koji su mislili da nisu važni, da se na njih ne računa. Zato što su upozoravali znanstvenike, liječnike, političare, ali ih nitko nije slušao. Zato su mislili da su nebitni. Zato sam odlučila iskoristiti priliku i potaknuti ih da nadiđu sami sebe i ne čekaju na supermana koji će ih spasiti. Učinite to sami. Ako u svojim predavanjima unesem to sjeme u njih, uvjerim ih da to mogu sami napraviti, mogu otići znajući da će se taj proces stvarno dogoditi. Vidim da u tome uspijevam, ljudi se u zajednicama organiziraju, rade pritisak, zakoni se mijenjaju, tjeraju političare da ih slušaju. To je ono što ja radim jer priča o Hinkleyju nije samo o Hinkleyu, to je priča o mojoj i vašoj zajednici.

Korporacije svojim utjecajem na vladu žele ostvariti svoje privatne interese. Kako to promijeniti?
- Naša vlada nas je razočarala, to je moje mišljenje s kojim će se mnogi složiti. Državna zdravstvena organizacija ATDSR (Agency for Toxic Substances and Disease Registry) je preopterećena, nema dovoljno novca i ne može normalno funkcionirati. Zakon je spor, potrebno je 10-15 godina da se zakonski riješe problemi, a za to vrijeme ljudi i dalje piju onečišćenu vodu. Mislim da korporacije, ako doista žele, mogu svojim novcem, tehnologijom i utjecajem pokrenuti promjene. Ali ne mogu to učiniti bez nas, običnih ljudi. Obje strane zajedno moraju pokrenuti kotač promjena. Korporacije moraju izgraditi povjerenje, moraju biti transparentne. Korporacije se šire, dolaze u gradove gdje žive s ljudima, ali te iste korporacije onda moraju biti dobar susjed. Ne moraju biti loš susjed, ne moraju stalno opravdavati svoje postupke. I ako dođe do nezgode, ne smiju je skrivati. A ljudi moraju imati snage da loše korporacije potjeraju i kažu im da prije toga počiste smeće koje su napravile. Korporacije se mogu promijeniti. One s vremenom jačaju i nastavljaju po svome, ali i s njima se može pregovarati. Politički vođe, odvjetnici, potrošači korporacije moraju pregovarati tako da svatko dobije zadovoljštinu pa da svi budu zadovoljni. Zašto to uvijek mora biti win-win situacija za političare ili za korporacije? Zašto to ne bi bila win-win situacija za sve? Želim da korporacije shvate kako će i za njih biti bolje ako im moral postane prioritet, kao i suradnja s lokalnom zajednicom. Ako pokažu dobru volju, to će im se vratiti i time što će zaraditi više novaca.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika