Posljednjih deset godina rad Vigga Mortensena obilježila je suradnja s Davidom CronenbergomTeško da se može naći glumac poput Vigga Mortensena (53) koji je tek u 43. godini, ulogom Aragorna u trilogiji "Gospodar prstenova", postao slavan. Godinama su mu davali manje uloge, u drugoj polovici 90-ih postaje zapažen u filmovima "Portret dame", "G.I. Jane" i "Savršeno umorstvo". S "Gospodarom prstenova" sve se promijenilo, a posljednjih deset godina Mortensenov rad obilježila je suradnja s redateljem Davidom Cronenbergom, i to na tri filma - "Povijest nasilja", "Ruska obećanja", za koji je nominiran za Oscara, te "Opasna metoda", koji se ovog tjedna počinje prikazivati u hrvatskim kinima. U tom filmu Cronenberg opisuje odnos između Sigmunda Freuda (Viggo Mortensen), Carla Junga (Michael Fassbender) i Sabine Spielrein (Keira Knightley) početkom XX. stoljeća. Sigmund Freud je utemeljitelj psihoanalize, Jung analitičke psihologije, a njih dvojica prvi su se put susreli 1907. u Beču.

Njihova intenzivna suradnja, koja je trajala do 1913., tema je Cronenbergova filma nastalog prema drami "A Talking Cure" Christophera Hamptona.
U povodu tog filma dva smo puta razgovarali s Mortensenom, cool frajerom kojem nikad ne biste dali 53 godine, kojem odijelo savršeno stoji, a na reveru mu je značka njegova omiljenog nogometnog kluba San Lorenzo iz Argentine. Njegova ljubav prema Južnoj Americi ne začuđuje jer je kao dječak često putovao, njegovi roditelji, otac Viggo Peter iz Danske i majka Grace Gamble iz SAD-a, često su se selili, iz Danske u Argentinu, pa u Venezuelu, a tek nakon njihova razvoda mladi Viggo se skrasio u New Yorku. Nakon srednje škole obavljao je naporne poslove, a uskoro je postao glumac, s vremenom i slikar i pjesnik. Prava umjetnička duša.

Može li se reći da vam je David Cronenberg, dajući vam uloge u čak tri filma u posljednjih sedam godina, pomogao u bijegu od fame prouzročene trilogijom "Gospodar prstenova"?
- Nije baš da mi je morao spašavati život, niti je Cronenberg bio prvi redatelj s kojim sam radio nakon "Gospodara prstenova", ali istina je da je on krivac za veliku promjenu u mojoj karijeri, jer nikad nisam radio s tako inteligentnim redateljem što se tiče tehnologije stvaranja filma, rada s glumcima, načina na koji se prikazuje filmska priča. Ne poznajem redatelja koji je bolji od njega. Na nesreću, iako ga smatraju jednim od najboljih živućih redatelja, on je i dalje podcijenjen. Nije mi jasno kako je to moguće ako je već rezervirao svoje mjesto u povijesti filmske umjetnosti.

Iako ste ostali njegov omiljeni glumac, kako to da je Cronenberg za ulogu Freuda ipak najprije odabrao Christopha Waltza, a tek nakon što ju on nije mogao prihvatiti, vi ste uskočili?
- Nije bilo baš tako. Uloga Freuda bila je najprije ponuđena meni, ali sam je zbog previše posla morao odbiti. Zatim je ponuđena Waltzu, koji ju nije prihvatio. Nakon što je prošlo neko vrijeme, Cronenberg je rekao: "Viggo, ti si još uvijek moj prvi izbor, imaš li sada vremena za ovu ulogu?" I ja sam je tada prihvatio.

"Opasnu metodu" smatraju poprilično drukčijom od prethodnih Cronenbergovih filmova.
- Svaki put kad gledam njegov film u kojem sam glumio, ali i one u kojima ne glumim, prvih pet minuta osjećam se neugodno. Pitam se vjerujem li u taj film ili ne. "Opasna metoda" je, na prvi pogled, tradicionalno napravljen film, izgleda formalnije od njegovih ostalih filmova. Ljudi kažu da je ovo drukčiji Cronenbergov film jer u njemu ne eksplodiraju glave, ali ja bih rekao da i u ovom eksplodiraju glave, ali na simboličnoj razini. Kao filmaš, on vas svojim filmovima tjera da gledate na svijet iz njegove perspektive.

U mnogim filmovima glumite osobe koje su škrte na riječima. Je li ovaj film dobrodošla promjena, jer kao Freud ne prestajete govoriti?
- Da, bilo mi je zabavno, napokon nešto drukčije, uživao sam u toliko mnogo dijaloga. Međutim, kad sam vidio scenarij, bio sam poprilično nervozan jer sam pomislio: "Kako ću izgovoriti ovoliko riječi, a da ne budem dosadan." Ali što sam više čitao o Freudu, to sam više saznavao da je imao razvijen smisao za humor, da je bio vrlo zabavan, pa sam shvatio da mnoge dijaloge iz filma ne moram izgovarati na strašno ozbiljan način.

Poznato je da se jako dugo pripremate za svaku ulogu, pomno je istražujete. Kako je bilo u slučaju Sigmunda Freuda?
- Volio bih da sam imao i više vremena, ali zbog naprasnog odlaska Christopha Waltza s projekta imao sam samo nekoliko mjeseci. Ipak, otputovao sam u Beč, a zatim u Příbor u Češkoj gdje je Freud 1856. rođen. Pročitao sam puno knjiga, neke od njih bile su jako stare, koje sam našao u knjižnicama u Beču i Příboru, čak i one koje su pripadale upravo njemu. Freud je napisao mnoge knjige iz kojih se moglo vidjeti da nije samo znanstvenik nego i pisac. Među njemačkim piscima cijenjen je i zbog ljepote svog stila pisanja. Mogao je držati duge govore ne čitajući bilješke, pri čemu nije upotrebljavao latinske i grčke riječi kako to rade drugi znanstvenici. Mogao je objasniti svoje kompleksne ideje tako da budu lako shvaćene. Pronašao sam iste cigare koje je Freud u to vrijeme pušio, a zatim sam puno vremena potrošio sa šminkerima koji su učinili sve da me pretvore u Freuda u vrijeme kad je imao 50 godina, jer imamo drukčiji nos, drukčiju boju očiju, drukčiju kosu. A morao sam se i udebljati nekoliko kilograma.

Kad smo već kod godina, vi ste imali 43 kad ste glumili u prvom "Gospodaru prstenova" koji vam je donio svjetsku slavu. Rijetkost je da glumac postane slavan u tim godinama, kako to da ste glumački "kasno procvjetali"?
- Da, slažem se da sam "kasno procvjetao", ali ne žalim se. Bolje ikad nego nikad. Da sam u kasnim 20-ima doživio sličan uspjeh, vjerojatno bih nakon toga, sav ushićen, rekao: "A sad želim glumiti Hamleta." Sada to ne mogu reći jer sam prestar za Hamleta.

Dobar izgled sigurno vam pomaže u izboru uloga, ali je ponekad neobjašnjivo s kakvom lakoćom istovremeno možete glumiti i okrutnu i nježnu osobu.
- Ni ja to ne mogu objasniti, to vjerojatno ima veze s genetikom. Vjerujem da još više ima veze s razmišljanjem u glavi glumca. Ako glumac doista razmišlja, i u filmu i u kazalištu, i to o kompliciranim, a ne o jednostavnim stvarima, publika to primjećuje. Mislim da je to o čemu vi govorite samo pitanje koncentracije na ulogu i kvalitetnog obavljanja glumačkog posla.

Kad govorimo o genetici, u svakom novinskom članku o vama ističe se da vam je otac Danac, majka Amerikanka, da ste živjeli u Venezueli, Argentini, Danskoj, nakon čega ste se vratili u New York. Koliko je takav život doista utjecao na vas?
- Sigurno jest. Danas postoji jako malo glumaca koji su u djetinjstvu toliko putovali i tako se često selili. Mijenjao sam države, gradove, ulice, mijenjao jezike, kulture, a sve to može biti koristan alat za interpretiranje raznoraznih glumačkih likova. Recimo, kad glumite likove iz raznih zemalja i morate pogoditi pravi izgovor. Ujedno, takav način života postaje dio vaše osobnosti, postaje navika ili ovisnost, ja volim putovati. Kao dijete putovao sam jer sam morao, jer je moja obitelj stalno putovala i selila se, a kad sam odrastao, počeo sam putovati jer to jako volim.

Je li takvo odrastanje utjecalo i na to da se bavite ne samo glumom, nego i slikanjem i poezijom?
- Ne znam je li utjecalo, ali ja slikam i pišem pjesme zato što to volim. Za mene je to, u osnovi, isto što i gluma. Kao što kroz film pričam priče, to isto radim i kroz slikanje i pjesme, zamišljam o čemu drugi ljudi razmišljaju, zamišljam kako gledaju na svijet. Kad nešto stvarate, usredotočeni ste na ono što vas okružuje. Nema razlike između slikanja, pisanja i glume, bitno je da znate što želite nacrtati ili napisati. No sam postupak me zna živcirati pa ga često odgodim dok mi ne dođe prava ideja. Vjerojatno se i vama novinarima to događa kad trebate početi pisati tekst, pa sami sebi govorite: "Moram početi, imam rokove, imam neke bilješke, ali daj da popijem još jednu šalicu čaja." Isto se događa i meni, ali kad se jednom uđe u temu, iz pravog kuta, znate što želite. Jednako je i s glumom. Isprva se osjećam neugodno, silno želim neku ulogu, a kad je dobijem, prestrašim se i pitam se "mogu li ja to uopće odglumiti?" ili "kako ću to odglumiti?". Najlakše je reći "prihvaćam ulogu", ali problemi nastaju kad je trebam odglumiti. Kod uloge Freuda nisam se brinuo zbog toga što glumim povijesno poznatu osobu, ali sam se zabrinuo kad sam počeo odijevati njegovu starinsku odjeću, pomislio sam da izgledam glupo.

Nije li to nedostatak samopouzdanja?
- Uvijek mi se isto događa, počnem govoriti samom sebi "ne mogu ovo odglumiti, što li to radim" ili "zašto su mi dali ovaj posao, grdno su pogriješili". A onda se dogodi nešto zbog čega odjednom sve profunkcionira. U "Opasnoj metodi" dijalozi su tako dobri da mi je to podiglo samopouzdanje.

Čuo sam da toliko volite pisati da čak pišete pisma, što danas malo tko čini.
- Da, istina je, i ljudi su uvijek iznenađeni kad dobiju pismo od mene. I razglednice mi se sviđaju, često ih šaljem, mislim da se ljudi i danas raduju kad dobiju razglednicu. Kad pišeš rukom, to je nešto posebno. U filmu "Opasna metoda" Michael Fassbender i Keira Knightley čitaju pisma koja su dobili od Freuda, a to su pisma koja sam ja osobno napisao.

Kad ste se, početkom 80-ih, odlučili baviti glumom, odlazili ste na brojne audicije, ali dugo niste mogli dobiti ulogu. Kako to da vas početni neuspjesi nisu obeshrabrili?
- Kao prvo, iznimno sam tvrdoglav. Kao drugo, u glumačkom poslu bilo je nešto tako zanimljivo, dovoljno zanimljivo da odlučim ostati glumac, iako su me počeci frustrirali. U tim počecima bilo mi je bitno i to što su me prijatelji i kolege glumci bodrili, gotovo mi nisu dali da napustim glumu. Znali su mi reći: "Imaš potencijala, vrlo je zanimljiv tvoj način glume, nemoj odustati." To mi je pomoglo u odluci da nastavim.

Je li istina da ste u "Gospodaru prstenova", svom ključnom filmu, prihvatili ulogu tek nakon što vas je sin Henry, tada 13-godišnjak, koji je pročitao Tolkienovu trilogiju, na to nagovorio?
- To je istina, moj sin je utjecao na mene, ali kako su se snimala sva tri filma odjednom, zabrinulo me to što ću jako dugo biti odvojen od njega. A i nisam čitao te knjige pa sam pomislio kako bi bilo bolje da odbijem tu ulogu. Uz to, ja sam naknadno pozvan, jer je ulogu Aragorna dobio Stuart Townsend, započeo snimanje, a zatim ga napustio. Onda sam pomislio kako neću imati dovoljno vremena da se pripremim za ulogu. Ali bio sam znatiželjan, bila mi je neobična prilika da snimim tri filma u godinu i pol. Možda bih na kraj ionako prihvatio tu ulogu, ali sin me požurio u odluci. Moja je prva reakcija na ponudu bila - ne, ne želim tu ulogu, a onda me sin počeo nagovarati. I još nešto, nitko nije mogao predvidjeti da će "Gospodar prstenova" postati toliki hit. Ako netko to danas kaže, laže. Knjige jesu bile jako čitane, ali broj čitatelja još uvijek nije jamčio uspjeh filma. Dok smo snimali film na Novom Zelandu, tamošnje stanovništvo uopće nije obraćalo pažnju na nas. Mi glumci tada nismo bili zvijezde, osim Cate Blanchett i Liv Tyler. Čak je i Ian McKellen, koji je glumio Gandalfa, u to vrijeme bio poznatiji po kazališnim ulogama. A onda je nakon premijere prvog dijela nastala euforija. Tada smo se vratili na Novi Zeland da dosnimimo neke scene drugog i trećeg dijela.

Sjećam se vaše neizvjesnosti jer sam razgovarao s vama i ostalim glumcima iz "Gospodara prstenova" u svibnju 2001. u Cannesu, šest mjeseci prije svjetske premijere, i nitko od vas nije mogao predvidjeti što će se dogoditi.
- Da, ali upravo se tada dogodilo nešto što se pokazalo ključnim. Vama novinarima prikazano je 20 minuta filma i svi su počeli pisati o tome. Odjednom su porasla očekivanja i tada sam shvatio koliko je bila pametna odluka da se novinarima pokažu neki dijelovi filma.

Kako to da ste dio novca koji ste zaradili od "Gospodara prstenova" uložili u osnivanje izdavačke kuće Perceval Press u Los Angelesu, koja objavljuje knjige o umjetnosti i poeziju?
- Budući da volim knjige, pisce i umjetnike, to je bio način da naučim više o umjetnosti, o poeziji i mnogočemu drugom čime se i sam volim baviti. Bio je to logičan potez.

Osim što ste zainteresirani za umjetnost, godinama ste zainteresirani i za politiku. Bili ste protiv politike Georgea W. Busha, ali sad čitam da prigovarate i politici Baracka Obame.
- Da, to je istina, nezadovoljan sam vanjskom politikom Baracka Obame kao i njegovom politikom u zaštiti okoliša. Na nesreću, u tom dijelu on se ne razlikuje od Busha i to je uzrok mog razočaranja. Po prirodi sam optimist, ali nema optimizma kad vidim Obamine protukandidate za mjesto predsjednika. Obama je još uvijek najbolja opcija. Na nesreću, ali to je tako.

Vratimo se filmu "Opasna metoda" u kojem glumite Freuda. Kad se spomene Freud, ljudi ga vrlo često povezuju sa seksom.
- Ne bih rekao. Freud je uvijek privlačio veliku pažnju, ali to je bilo zbog vremena u kojem je živio. Krajem XIX. i početkom XX. stoljeća o muško-ženskim odnosima nije se moglo govoriti kao danas, žene su morale skrivati svoja tijela ispod pustih slojeva odjeće. Tada nije bilo otvorenih razgovora o seksu.

Već ste govorili da vas zanima psihoterapija. Je li gluma neka vrsta terapije?
- Svaki umjetnički izraz funkcionira kao terapija. Postoji, recimo, puno načina na koje se glumci pripremaju za ulogu. Kao što sam rekao, želim pronaći što više detalja o liku koji glumim, vratiti se u doba kad je taj lik nastajao, to mi je jako zabavno. Ako nakon toga slijedi i zabavno snimanje filma, to je briljantno. Jednostavno uživam u otkrivanju lika koji glumim, to je terapija za mene. Moj posao, kao glumca, jest da sagledam život iz različitih kutova. Cronenberg me, nakon što mi je dodijelio ulogu u ovom filmu, pitao: "Što misliš, kako je Freud gledao na svijet?" I to mi je bilo zabavno, to mentalno putovanje u razne dijelove svijeta. Smatram da svi oblici umjetnosti mogu sadržavati dijelove psihoanalize. Posebno filmovi.

Osim što volite umjetnost, strastan ste nogometni navijač. Ima li i tu psihoanalize?
- Naravno da ima, pogotovo kad klub za koji navijate gubi, a vi patite zbog toga. S jedne strane, možete biti sretni zbog uspjeha svog kluba, a s druge, možete postati manično-depresivni zbog neuspjeha. Ja svojim omiljenim klubom, argentinskim San Lorenzom, mogu biti zadovoljan.

Imate kuću i u Madridu, dio godine živite ondje, pratite li nogometne obračune Reala i Barcelone?
- Gledao sam Real nekoliko puta, ali nikad protiv Barcelone. Iako mnogi moji prijatelji navijaju za Barcelonu, ja više volim Real. Cristiano Ronaldo ima sve što treba da postane najbolji na svijetu, ali njegov mozak je zbrkan. A Mourinho je trener koji pretjeruje u svemu. Iako, mislim da je on proračunat u tome, ne radi se tu o nedostatku samokontrole. Ipak, mislim da će Real pronaći način da ove godine osvoji Ligu prvaka. Imaju dobar tim, pronašli su dobar ritam.

Vaš sljedeći film je "On the Road" prema knjizi Jacka Kerouaca, u kojem glumite još jednu povijesnu osobu, pisca Williama S. Burroughsa.
- I tu se ponovilo ono što mi se uvijek događa. Redatelj Walter Salles mi je rekao da sam idealan za tu ulogu, a ja nisam bio siguran u to. Ima tu sličnosti s filmom "Opasna metoda", jer kao što je Freud bio mentor Jungu i mnogim studentima, tako je i Burroughs bio mentor Kerouacu i Allenu Ginsbergu. I Freud i Burroughs bili su neobične osobe, bili su učitelji, ali i autoriteti mladim psihoanalitičarima i piscima.