Minimalac u Kini porastao je na oko 185 eura, čime se minimalna cijena rada približila onoj u slabije razvijenim zemljama EUVremena u kojima je Kina gospodarski razvoj temeljila na jeftinoj radnoj snazi su, čini se, prošla. Prema podacima kineskog Ministarstva za rad, lani su plaće povećane u prosjeku za 20 posto, a njihova donja granica podignuta je na oko 185 eura - čime se približila minimalcima u nekim manje razvijenim europskim zemljama. Iako zbog razlika u razvijenosti kineskih pokrajina njihove lokalne vlade zasebno određuju minimalne razine plaća, u 21 od 31 pokrajine minimalne su plaće povećane za prosječnih 20 posto, dok je još nekoliko pokrajina isto do kraja godine. Uzrok je rast standarda i sve veći broj pripadnika srednje klase, ali i sve veći nedostatak radne snage. Kineska rigorozna populacijska politika, koja je od 1979. dopuštala rođenje samo jednog djeteta po obitelji, dovela je do toga da radne populacije sve više nedostaje, a rast standarda i broja visokoobrazovanih rezultirao je nedostatkom onih koji žele raditi u sektorima s nižim plaćama.

Doda li se tomu i jačanje juana u odnosu na dolar, rezultat je logičan - strane tvrtke počele su sve više seliti proizvodnju u jeftinije zemlje poput Bangladeša, Vijetnama i Kambodže, ali sve je više i onih koji ju sele natrag u SAD, gdje je gospodarska kriza snizila cijenu rada. Prema predviđanjima američkih analitičara, već do 2015. cijena rada u Kini dosegnut će takvu razinu da se većini američkih tvrtki više neće isplatiti proizvoditi u Kini. To bi, prema nedavno objavljenoj analizi "Made in America, again", moglo rezultirati povratkom proizvodnje u SAD i otvaranjem tri milijuna novih radnih mjesta do 2020. godine. "Naše svijeće već sad možemo proizvoditi u tvornici kraj Baltimorea za istu cijenu kao u Kini", tvrdi jedan američki proizvođač svijeća koji je do 2010. čitavu proizvodnju imao u Kini. Lani je 50 posto prebacio u SAD otvorivši 50 radnih mjesta, a još 50 planira otvoriti ove godine.

Kad je riječ o Europi, situacija je ponešto drukčija, jer tvrtke najvećeg europskog izvoznika Njemačke u Kini uglavnom proizvode visoku tehnologiju, za što trebaju kvalificiranu radnu snagu koja košta. Ipak, neki smatraju da se, barem u nekim branšama, posljedice poskupljenja rada u Kini počinju osjećati i u Europi, pa i u Hrvatskoj, zbog sve jasnijih naznaka o preseljenju proizvodnje iz Kine.
Domagoj Boljar, ekonomist i sin vlasnika hrvatskog proizvođača obuće Josipa Boljara - vlasnika tvrtke Mr. Joseph - uključen je u poslovanje očeve tvrtke i sukreator je novog brenda kuće JOTS. U prilog tezi da se proizvodnja polako vraća iz Kine u Europu on spominje dvije milijunske investicije, najveće u Hrvatskoj kad je proizvodnja obuće u pitanju: izgradnju tvornice obuće francuske modne kuće Arche u Koprivnici i tvornice obuće austrijske modne kuće Paul Green u Prelogu. Prva bi se trebala otvoriti u srpnju ove, a druga u srpnju iduće godine. No, osim toga, kaže da su i oni u Mr. Josephu počeli primjećivati promjene na tržištu: "Počeli smo dobivati upite o proizvodnji obuće u Hrvatskoj od tvrtki koje već dugo proizvode u Kini. Što zbog promjene cijena na tržištu rada, što zbog blizine europskog tržišta, oni sve više razmatraju da dio proizvodnje presele u Hrvatsku. Počele su nam se otvarati mogućnosti suradnje s europskim tvrtkama o kojima prije nismo mogli ni sanjati." Zbog niže cijene rada, govori, taj se trend puno više osjeti u Srbiji i BiH, ali ipak nije mimoišao Hrvatsku.

"To su, naravno, tek naznake promjena, ali povratak proizvodnje u Europu je nužan kako bi se ona stabilizirala. Upravo je preseljenje proizvodnje obuće i odjeće u Kinu oduzelo mnoga radna mjesta u Portugalu, Španjolskoj i Italiji, pa i u Hrvatskoj, jer je u tim zemljama bilo jako puno zaposlenih u tim branšama." Mišljenja ekonomista o tome se, doduše, razlikuju. Vladimir Gligorov, makedonski ekonomist s Bečkog instituta za međunarodne ekonomske studije, smatra da bi lančana reakcija rast cijene rada - rast standarda - rast uvoza - jačanje valute trebala postupno dovesti do smanjenja kineskog suficita u vanjskoj trgovini, do povećanja uvoza u Kinu i do rasta konkurentnosti drugih dijelova svijeta. "S jedne strane uvoz u Kinu bi se trebao povećati, a s druge bi poskupljenjem uvoza iz Kine domaća proizvodnja trebala postati konkurentna na domaćem tržištu, gdje kineska konkurencija slabi", kaže. U SAD-u se već, govori, i kao dio strategije vlade pokazuje interes za povećanjem industrijske proizvodnje, a u Europi to znači jačanje pozicije njenih već industrijaliziranih dijelova, srednje Europe. "U tom se smislu mijenja odnos konkurentnosti velikih regija u svijetu i to se može očekivati, ako se stvari u ovom smjeru nastave događati, unutar ovog desetljeća", ističe. Tvrdi da su i europske kompanije već počele seliti svoju proizvodnju iz Kine u Europu, ističući da cijela grupa zemalja oko Njemačke već dugo radi za njemački izvoz. "Poanta je da razvijenije zemlje EU unutar nje pronađu mjesta za jeftiniju proizvodnju svojih kvalitetnijih proizvoda. To će se vjerojatno najviše ticati istoka Europe i eventualno Grčke."

Cijeli će Balkan, kaže, sigurno doživjeti i pad cijene rada i pad standarda, ali razvijene europske zemlje mogle bi biti zainteresirane za ulaganje u njega kao što su ulagale i u istočnoeuropske zemlje te otamo izvoziti dalje, pa i u Kinu - ali samo "ako se Balkan dovede u kakav-takav red". Da bi Grčka mogla postati mjesto za jeftinu proizvodnju, smatra i ekonomski analitičar Damir Novotny, dok za balkanske zemlje kaže da su premale za takve goleme projekte kakvi postoje u Kini. "Dio proizvodnje može se preseliti u jeftinije zemlje poput Rumunjske i Bugarske, ali i Uniji susjedne zemlje poput Ukrajine, Bjelorusije, pa možda i Rusije. O Hrvatskoj tu nema ni govora, što zbog njene veličine, što zbog skupe radne snage. No treba naglasiti da - iako se trenutačno u Europi korigiraju cijene rada - to ne može biti na dugi rok. Europa je skupa regija i ona će prije ili poslije cijene rada morati vratiti na višu razinu, ali će morati proizvoditi robu s većom vrijednošću", tvrdi. Novotny ne smatra da od takve nove podjele rada Europa može profitirati, nego sasvim suprotno - tvrdi da će poskupljenjem robe iz Kine Europa i SAD izgubiti prednost kupnje jeftinih proizvoda, što će dovesti "do rasta cijena i nekog novog preusmjeravanja potrošnje na Zapadu". Ipak, kaže da će u nekim segmentima Europa ipak imati koristi od rasta standarda u Kini: "Kina odlično upravlja makroekonomskim indikatorima i cilj joj je kroz povećanje plaća povećati domaću potrošnju. Tako će Kina proizvoditi sve potrebno za svakodnevno potrošnju, a Europa će joj izvoziti luksuznu robu. Što Kinezi budu više zarađivali, to će im Europa moći prodati više talijanskih cipela i francuskih parfema."

Trend poskupljenja rada u Kini nije samo posljedica njenog gospodarskog rasta, nego i dio strategije vlade koja tako želi potaknuti tvrtke da se popnu korak više u proizvodnom lancu i počnu proizvoditi sofisticiranije proizvode. Kina je, postavši zapadni proizvodni poligon, usvojila tehnologiju, educirala radnike i, već dugo ulažući ogromne svote u obrazovanje, stekla kritičnu masu znanstvenika, inženjera i inovatora koji su u stanju Kinu pretvoriti u izvoznika sofisticirane tehnologije. Upravo to i jest cilj kineske vlade - početi izvoziti kvalitetniju robu, pritom smanjiti razliku između siromašnih i bogatih, potaknuti domaću potrošnju, dodatno ubrzati prosječni rast prihoda i BDP-a u sljedećih pet godina.

"Kinezi su veliki lukavci i na tome državne vlasti rade već dugo", govori samoborski poduzetnik Franjo Koletić, vlasnik tvrtke Pirotehnika Mirnovec, jedan od rijetkih hrvatskih biznismena koji imaju svoje proizvodne pogone u Kini. "Mislim da će, koliko poznajem način na koji njihova politika funkcionira, poskupiti cijenu rada taman toliko da se Zapadu i dalje isplati ondje proizvoditi, ali da pritom ne zarađuje kao dosad, nego da zarada ide Kini. Oni strašno brzo uče, usvojili su modernu tehnologiju od Zapada i on im više ne treba. Plan im je postati izvoznik znanja i tehnologije, a ne robe. Svojim vlakom, najbržim koji vozi tračnicama u svijetu, nadmašili su i zapadnu tehnologiju, a počeli su raditi i na svemirskom programu. Autoindustrija im je danas dovoljno jaka da konkurira stogodišnjim tvrtkama, ali imaju unutar zemlje toliku potražnju da nemaju ni potrebe izlaziti na međunarodno tržište", kaže.

On pirotehniku proizvodi na jugu Kine, u donedavno vrlo siromašnoj pokrajini Hunan, a prije pokretanja proizvodnje iz Kine je godinama uvozio pirotehniku. Cijene su, kaže, iz godine u godinu sve veće. "Već 16 godina trgujem s Kinom, odonda je sve barem dvostruko poskupjelo", kaže. Ne razmišlja o povlačenju proizvodnje iz Kine, jer se pirotehnika gotovo nigdje u svijetu više ne proizvodi i malo gdje bi - kaže - za to imao uvjete, ali ni zato što su plaće još uvijek male u i dalje relativno siromašnoj pokrajini u kojoj se nalazi njegova tvornica. Međutim, kaže da su velike razlike vidljive i u Hunanu: "Prije deset godina glavna ulica grada u kojem je naša tvornica bila je neasfaltirana, danas je u mramoru. Tu su i neboderi od 20-30 katova, grad je trostruko narastao i modernizirao se. U Kini bi prije djevojka s višom stručnom spremom radila za 600 juana mjesečno, što je oko 600 kuna; 200 bi slala ocu na selo, 200 bi imala za život, a 200 za stan. Danas se prosječne plaće za visokoobrazovane kreću od 1500 do 3500 juana, pogotovo u većim gradovima, i slične su onima u manje razvijenim europskim zemljama. No tu je život još uvijek jeftiniji: tu gdje proizvodimo kvadrat stana je 300 eura, a deset ljudi se u restoranu najede za 200 kuna." Glavni uzrok poskupljenja kineske radne snage je, tvrdi, njezin nedostatak.

Vlada je, kaže, ukinula politiku jednog djeteta jer su već prije nekoliko godina počeli imati problema s radnom snagom, ali trebat će proći puno vremena da se saniraju posljedice dosadašnje populacijske politike. No nije samo ona uzrok; s porastom standarda i sve većom mehanizacijom poljoprivrede mladi masovno sa sela odlaze u gradove, tražeći poslove u profitabilnijim industrijama. Ipak, kaže Koletić, uza sve to životni se standard Kinezima zapravo nije toliko puno povećao. "U Kinu se slijeva velik novac, ali standard se nije proporcionalno povećao. Država sve kontrolira, ona je postala puno bogatija, ali ne i ljudi - njima se dalo koliko je partija odlučila. Ipak, na ulicama više nije moguće vidjeti donedavno uobičajenu sliku rijeke ljudi na biciklima, sad svi voze automobile."