Objavljeno u Nacionalu br. 850, 2012-02-28

Autor: Barbara Ivezić

Muke hrvatske kinematografije

Bez srpskog novca nema hrvatskog filma

Pomoć Hrvatskog audiovizualnog centra nedovoljna je financijska potpora domaćem filmu, stoga režiseri suradnjom sa stranim partnerima dopunjuju budžet i probijaju se na inozemno tržište

Redateljica Ivona Juka i producentica Anita Juka s Damirom Markovinom i Natašom Dorčić, glumcima njihova filma 'Drugi'Redateljica Ivona Juka i producentica Anita Juka s Damirom Markovinom i Natašom Dorčić, glumcima njihova filma 'Drugi'Sudeći barem prema najavama, ova bi godina za hrvatsku kinematografiju mogla biti iznimno plodna jer se unatoč recesiji snima i završava nekoliko dugometražnih filmova.Najveću financijsku potporu tim je filmovima pružio Hrvatski audiovizualni centar. No kad je riječ o novcu, autori filmova suglasni su u jednom - samo s tim novcem teško je krenuti u produkciju. Zbog toga su izlaz potražili u regionalnoj suradnji, odnosno koprodukciji, u prvom redu sa Srbijom, koja se u posljednje vrijeme nameće kao jedini mogući način opstanka filmskog života na ovim područjima.
Film Vlatke Vorkapić "Sonja i bik" te "Djeca jeseni " Gorana Rukavine trenutačno su u fazi postprodukcije, premijera "Ljudoždera vegetarijanca" Branka Schmidta najavljena je za 27. veljače u zagrebačkom CineStaru, a filmski prvijenac Igora Mirkovića "Noćni brodovi" dva tjedna kasnije.


Film "Drugi" redateljice Ivone Juke upravo se snima, redatelj Bobo Jelčić 20. ožujka u Mostaru počinje snimati film "Obrana i zaštita", a Arsen Anton Ostojić za desetak će dana u okolici Zagreba početi snimati "Halimin put". Iako je snimanje filmova Branka Ištvančića i Ognjena Sviličića bilo najavljivano također za ožujak, početak snimanja je zbog potrage za koproducentima odgođen.
"Koprodukcije su jedina budućnost snimanja europskih filmova, pogotovo malih produkcija, s malim budžetima. Osim toga , koprodukcije između zemalja ove regije su prirodne, jer govorimo istim jezikom, dijelimo zajedničku prošlost, imamo iste ili slične običaje i usmjereni smo na sličnu publiku", kaže Ivona Juka, čiji su film "Drugi" podržali HAVC, Filmski sklad Republike Slovenije, Ministarstvo kulture Republike Srbije i Eurimages.

"Novac od HAVCA-a dobivamo u ratama i to je tako mala i smiješna svota da nije dovoljna za ovaj film. Moja produkcijska kuća 4film još uvijek zatvara financijsku konstrukciju", otkriva Juka. Okosnicu njezina filma čini nekoliko životnih priča raznih parova koje se isprepleću s pripremom proslave obljetnice sapunice u čijoj produkciji rade. Oni, tvrdi, žive normalne živote, koji podsjećaju na zaplete iz sapunica.
"Toliko sam puta čula od prijatelja da im se dogodilo ovo ili ono, a kad bih to stavila u film, nitko mi ne bi povjerovao da se to zaista tako i dogodilo. Eto, upravo o takvim životnim situacijama radim film. Uvijek me inspirira ono što se meni događa, odnosno što se događa meni bliskim ljudima. I nikad to nije samo naša priča, samo je početna točka naša, ali fabula uvijek postane izmišljena. I kao što je inspiracija za moj dokumentarni film 'Što sa sobom preko dana' krenula od pitanja koje sam postavila samoj sebi, pa je nakon traganja u koji kontekst staviti taj problem priča dobila tekst, kontekst i protagoniste Lepoglave, tako je i ova priča krenula od pitanja je li moguće istinski voljeti drugoga i koliko smo zapravo iskreni u tome. Možda ovo zvuči čudno jer se svi kunu u neku vrstu ljubavi prema nekome, pa makar i prema psu, ali ja ne primjećujem da je to doista tako. Ne znam osobu kojoj najbliži, najljubljeniji nije istovremeno i najveći teret. I to se odnosi na sve odnose među ljudima i na sve vrste ljubavi, od roditeljske do prijateljske", otkriva Juka.

Iako je scenarijem predviđeno snimanje na čak 64 lokacije, zbog nedostatka novca Juka se, kako kaže, ipak morala "stisnuti".
"Baš je to najteže u ovom filmu, jer nema dovoljno dana za snimanje, zimski dani su kratki, što znači da moramo žuriti, a tu je i vrijeme utrošeno na selidbe s lokacije na lokaciju. Mislim da nitko prije nas u Hrvatskoj nije imao film s toliko lokacija, uglavnom se snimaju filmovi na samo nekoliko lokacija", otkriva autorica koja je glavne uloge u filmu dodijelila Lani Barić, Voji Brajoviću, Nataši Dorčić, Sebastijanu Cavazzi, Nataši Janjić, Goranu Hajdukoviću, Heleni Buljan, Jurju Dabiću i Filipu Križanu. Da su regionalne koprodukcije postale nužnost, slaže se i redatelj Bobo Jelčić: "Danas je teško financirati bilo što iz samo jednog izvora. Osim što su potreba, one su i komunikacijski obrasci između različitih država i kinematografija, tako da obavljaju puno poslova koji nisu uvijek i samo financijske naravi. Mi smo u takvom odnosu s Bosnom i Hercegovinom, a mislim da ćemo do kraja snimanja ili do završetka postprodukcije biti još s nekim fondom iz neke druge zemlje, svejedno je li riječ o regiji ili šire. Mislim da je to dobro i zato što jedan film mora proći nekoliko različitih filtara, komisija koje o tom odlučuju, pa se mora izboriti, što ga na neki način dodatno stabilizira kao projekt."

Film "Obrana i zaštita" priča je o Hrvatu koji živi u zapadnom dijelu Mostara. Nakon što mu umre prijatelj Bošnjak s istočne strane grada, nađe se u nedoumici da li da ode na sprovod ili ne. Ta nedoumica poput zamašnjaka pokrene niz različitih, danas aktualnih pitanja, te nove nedoumice, a te, opet, pokrenu neke nove.
"Situacije su pune svakodnevlja, uobičajenih rituala, pa se krupni problemi poosobljuju i intimiziraju. Na kraju se utope u navici. Kao da nema nekog rješenja, nego je tako kako jest, pa drukčije ne može ni biti", kaže Jelčić, koji će film snimati u svom rodnom Mostaru.

"To što sam ondje rođen svakako je važno i ima veze s filmom utoliko što se, kao i u svemu što radim u kazalištu s Natašom Rajković, bavim isključivo stvarima koje su mi bliske i dobro ih poznajem. Zapravo, još i više, mislim da je to ona odgovorna strana našeg posla koja se nerijetko zanemaruje - odgovornost prema temi. I upravo sam zato izabrao Mostar, jer poznajem ljude o kojima govorim, i to jako, jako dobro. S druge strane, Mostar je pun energije, pun neispričanog, i kao da traži da se o njemu snimi film. Mislim da je to prvi film nakon rata o i u Mostaru", kaže redatelj.
Glumačka ekipa nije još dokraja definirana, pa je Jelčić potvrdio jedino da će, osim hrvatskim glumcima, uloge u filmu biti dodijeljene i glumcima iz Mostara i Sarajeva, zbog autentičnosti govora, kao i zbog poznavanja situacije i mentaliteta.
Film radnog naziva "Hamilin put" za desetak će dana na području Pisarovine, 35 km južno od Zagreba, početi snimati redatelj Arsen Anton Ostojić. Priču o Bosanki koja nakon rata kreće u potragu za ostacima svog posvojenog sina napisao je bosanski scenarist Feđa Isović.

"Prije oko tri i pol godine javio sam se Feđi Isoviću jer sam znao da je napisao scenarij, koji je ostao nerealiziran. Prvu verziju tog scenarija pročitao sam još prije šest godina kada mi ga je bio pokazao, na žalost, sada pokojni sarajevski redatelj Benjamin Filipović. Scenarij me oduševio emotivnošću, jasnom naracijom, vrlo životnim dijalozima i nadasve snagom koja izbija iz njega. Feđi sam izložio svoje ideje o mogućim dopunama scenarija i načinu kako ga mislim realizirati, što mu se jako svidjelo, pa smo otada intenzivno radili na novim verzijama scenarija, kao i na pokretanju produkcije", kaže Ostojić koji je za realizaciju filma od HAVCA-a dobio rekordnih 4,6 milijuna kuna. No projekt su sufinancirali Slovenski audiovizualni centar, RTV Slovenije, RTV Federacije BiH, Fondacija za kinematografiju Federacije BiH i Hrvatska televizija.
"Mislim da su koprodukcije nužan i dobar način produciranja filmova, iako dio filmaša u Hrvatskoj smatra kako bi bilo bolje da se novac koji iz Hrvatskog audiovizualnog centra odlazi na koprodukcije usmjeri na hrvatski film. Donedavno se hrvatski film velikim dijelom i financirao samo od sredstava Ministarstva kulture (ili sada HAVC-a) i uz suradnju s HRT-om, na način da te dvije institucije pokriju čitav budžet filma pa nitko drugi nije ni trebao. Naravno da je takav način produkcije manje kompliciran i jeftiniji, ali vremena se mijenjaju. Danas je više nego jasna potreba za koprodukcijama, u situaciji kad presušuju izvori sredstava i kad treba napraviti iskorak prema van, da bi film bio prepoznatljiviji, barem u ovoj regiji, a ne da ostane zatvoren u granicama Hrvatske", tvrdi Ostojić, dodavši kako je prvi i osnovni problem u hrvatskoj kinematografiji - novac.
"U drugoj polovini prošlog desetljeća smatrao sam da je hrvatski film bolji od srpskog, ali sada moram konstatirati da je srpski film poprilično bolji od hrvatskog, pa ni meni nije jasno odakle im toliki budžeti da snime ono što snimaju. Svi se mi u Hrvatskoj moramo potruditi da se približimo trenutačnoj kvaliteti srpskog filma. Zato su barem hrvatske sapunice bolje, što je pohvalno", zaključuje Ostojić.

Iako je početak snimanja filma "Most na kraju svijeta" redatelja Branka Ištvančića bio najavljivan za početak ove godine, zbog nekoliko ex-yu koprodukcija, koje iziskuju puno duže pripreme i angažiranje glumaca i filmskih radnika iz nekoliko zemalja s područja nekadašnje države, koje će sudjelovati u koprodukciji, film će se snimati tek u rujnu. Autor scenarija je bosanski književnik Josip Mlakić, a nastao je prema motivima njegova romana "Čuvari mostova". "Riječ je o poslijeratnom filmu. Iako je rat završio i više nema neposredne opasnosti od pogibije i terora, preživjelima ostaju spaljene kuće i sela, uništeni životi i groblja. Vrijeme je da se život normalizira i da se prognanici vrate kući. Cijela sela bosanskih Hrvata su uništena, oni koji su preživjeli nastanjeni su u kućama hrvatskih Srba koji su izbjegli iz Hrvatske. Uredbom o područjima od posebne državne skrbi u srpske kuće trebaju se početi vraćati njihovi vlasnici, a Hrvate koji žive u njima čeka neizvjesnost. Javlja se bijes i neprijateljstvo. Nesnošljivost prema Srbima povratnicima osjeća se na svakom koraku, dočekuju ih rafalima iz kalašnjikova. U toj jezivoj atmosferi nestaje starac Jozo, bosanski Hrvat, gubi mu se svaki trag. Policajac Filip, i sam nastanjen u srpskoj kući, dobiva zadatak da istraži slučaj. Filip je isprva nezainteresiran, ali ubrzo shvaća da taj slučaj ima veze i s njim. U odnosu s vlastitim ocem pokušava shvatiti motivaciju nestalog starca. Kako film ide prema kraju, Filipova istraga postaje sve osobnija", kaže Ištvančić. Film će se snimati u okolici Slunja i Karlovca, zatim u Hrvatskoj Kostajnici, Glini, Petrinji i Zagrebu, a glavne uloge dodijeljene su Mladenu Vuliću, Vlatku Duliću, Neli Kocsis, Petri Težak, Slavenu Knezoviću, Jeleni Perčin i još nekolicini hrvatskih glumaca za koje redatelj kaže da će biti i pravo malo filmsko iznenađenje za mnoge, te srpskim i bosanskim glumcima čija imena zasad još ne bi otkrivao.

Iako je njegov film prava ''hrvatsko-srpsko-bosanska'' priča, pa će mu, otkriva, koprodukcije pružiti mnogo dobroga, i financijski i distribucijski, kao i prikazivanje u kinima u isto vrijeme u svim spomenutim zemljama, Ištvančić smatra da će koprodukcija oštetiti scenarij: "Postoje razni filmovi čiji su prvotni scenariji bili uništeni baš zbog toga što je svaki koproducent htio ubaciti nešto 'svoje'".

Početak snimanja filma "Mirni ljudi" Ognjena Sviličića, planiran za ožujak, zbog pronalaženja koproducenata također je odgođen. Okosnicu priče čini brutalno premlaćivanje dječaka, nakon čega on padne u komu, a priča dalje prati njegovu obitelj, njihov bijes i nemoć. "Producent filma Damir Terešak i ja želimo u filmu imati što više internacionalnih partnera zbog financijskih razloga, ali i zbog distribucije. Nakon što smo dobili sredstva od HAVC-a, početkom ove godine dobili smo financijsku potporu i od Srpskog filmskog fonda. Scenarij su ocijenili najboljim od pristiglih radova. Time nam se otvorila prilika da projekt prijavimo na europski fond Euroimages, kao i na jedan njemački fond s kojim smo već prije surađivali. Na francuske fondove ćemo ići s francuskom kompanijom KinoElektron. Sve to iziskuje dosta vremena i zbog toga smo odgodili snimanje. Ono što bismo dobili povezivanjem sa stranim partnerima nije samo financijska pomoć, nego bi nam to pomoglo i u inozemnoj distribuciji, a to je jedina šansa za hrvatske filmove, kao i za sve filmove iz malih zemalja. Mi smo premala sredina, osim toga, premalo je publike", kaže Sviličić, dodavši kako smatra da su koprodukcije sjajna stvar, i to ne samo iz financijskih razloga.

"Živimo u jako površnom društvu, u kojem mediji nameću svoje favorite i ponekad totalne gluposti sasvim dobro plivaju na površini baš poput dreka. Skoro jedino preostalo relevantno mjerilo je inozemna percepcija našeg proizvoda. Utoliko sam kritičan i prema svojim filmovima. Uglavnom su stvari koje sam kvalitetno napravio bile uspješne u inozemstvu, a one koje nisam dobro napravio nisu imale toliki odjek.
Kod naših koprodukcija sad već postoji opasnost da, nakon što smo otkrili tu mogućnost, ostanemo zarobljeni unutar prostora bivše Jugoslavije. Utoliko bi bilo pametno još više se otvoriti i provjeriti kako naša priča funkcionira u npr. Švedskoj ili Portugalu. Ako priča ne funkcionira bilo gdje u svijetu, onda nije dobra priča. Jer ljudi su u biti svugdje isti, njihove osnovne emocije su jako slične", zaključuje Sviličić.

Vezane vijesti

Kosovo: U sukobu na prijelazu Merdare više od 40 ozlijeđenih

Kosovo: U sukobu na prijelazu Merdare više od 40 ozlijeđenih

Više od 40 ljudi, među kojima više od 20 pripadnika kosovske policije, ozlijeđeno je u četvrtak ujutru u sukobu skupine srbijanskih građana i… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika