Srećko JurdanaKad je o politici riječ, na hrvatskoj dokonoj ljetnoj sceni dominiraju zadnjih dana dva semantički različita i vokabularno slična motiva. Prvi – motiv loze* – odnosi se na nacionalnu uzbunu neviđenih proporcija koju je proizvela odluka vlade da u potpunosti zabrani konzumiranje alkohola za vrijeme upravljanja automobilom. Slučaj je simptomatičan kao oblik karakterizacije lokalnih mentaliteta. Nacija se već godinama zgraža nad brojem poginulih na hrvatskim cestama i nesposobnošću države da tome stane na kraj. Mediji su prenašali drame s deset-dvadeset mrtvih tijekom svakog vikenda, demografi su kukali da gine više ljudi nego na bojištu, crkveni vrh tražio je intervenciju, građani i političari, seljaci i radnici, studenti i đaci, vojnici i policajci, vjere i partije, plebiscitarno su zahtijevali da se nekako zaustavi taj neobjavljeni prometni rat sviju protiv svih, sve dotle dok nije uvedena prohibicija.

Kad je ta kolektivna težnja za redom napokon urodila izglasavanjem zakona o “nula promila”, preko noći se pretvorila u svoju suprotnost. Vladu su počeli optuživati zbog pretjerane rigoroznosti. Budite ljudi, ostavite nam barem pola promila. . . Javili su se mudraci s tezom, odmah prihvaćenom u medijima, da će pod policijski udar doći i konzumiranje slatkiša koji sadrže mikrogram ruma (griotta), i to se pretvorilo u zabrinjavajuću činjenicu o kojoj se u javnosti govori danima, kao da cijela Hrvatska ništa drugo ne radi nego žvače griotte i sad joj je ta uzvišena navika nepravedno uskraćena. Budalaštinama kraja nema. Druga vrsta mudraca nastupila je protiv spomenutog zakona s ozbiljnom nutricionističkom analizom po kojoj on u pitanje dovodi i konzumaciju voća, jer i ono u želucu može fermentirati u alkohol. Odluka o “nula promila” pokazuje se u dubljem promišljanju kao borba protiv griotta i fruktoze, što je – dakako – neprihvatljivo.

Zakonu se među prvima suprotstavila i crkva, koja je prije toga prednjačila u sablažnjavanju nad prometnim tragedijama. Kako će župnici služiti misu, ako ne smiju popiti gutljaj vina? – uz griotte, to je postao medijsko-nacionalni problem prvoga reda. U združeni pokret protiv zakona o apstinenciji za volanom uključile su se jedna za drugom udruge vinara (nekakav “vinum croaticum”), udruge birtaša, obožavatelji svetog Martina, pivarske ćelije, društva prosvijetljenih pijanaca, zborovi šofera dobre volje, klubovi alkoholičara s mjerom, organizacije solo-trinkera na malo, sekte pobornika jutarnje rakije (Morgenstamperl Gesellschaft), šireći jedinstvenu univerzalnu poruku da čašica ne znači ništa, kao da se u Hrvatskoj za volan u pravilu sjeda nakon čašice a ne nakon litara, tj. kao da čašica ovdje uglavnom ne predstavlja katalizator za potpuni prelazak u svijet oniričkoga automobilizma.

Distribuiraju se teze da je Sanaderu i suradnicima jednostavno donositi takve zakone, jer njih ionako voze drugi, pa uvijek mogu piti koliko žele. U opisani hrvatski weingulasch* zadnju čašu žalosti dodale su neke opozicijske stranke, među inima i Zlatko Kramarić koji je problemu pristupio “kulturološki”. Vino je “dio hrvatske kulture i tradicije”, i zabranjivati ga prije vožnje – to je atak na nacionalno biće, a osim toga, prohibicija će donijeti loše turističko-ekonomske efekte. Tako je; druge zemlje nemaju vinsku tradiciju poput Hrvatske, koja je po proizvodnji kvalitetnih vina na europskom i svjetskom dnu, a po cijeni na vrhu, ali zato se ističe u raskošnoj ponudi delanca* i kiseliša*.

Reakcije na odluku vlade prokazuju cjelokupnu hipokriziju hrvatskih kvazipobornika reda, i adekvatne su militantnim reakcijama na rušenje ilegalno sagrađenih kuća. Svaki pokušaj nametanja standarda civiliziranoga svijeta u Hrvatskoj dramatično pokazuje koliko ti standardi zapravo smetaju mnogim utjecajnim i manje utjecajnim interesnim skupinama, i koliko je Europa za Hrvatsku složeno pitanje. Osim na slučaju “loza”, to se primjećuje i na slučaju Lozina, na nekonzekventan način vraćenom u fazu obnove procesa. Univerzalno je jasno da je sudac Slavko Lozina krajnje pristrano, nepošteno i vulgarno vodio slučaj Lora, i da je njegova oslobađajuća presuda rezultat ulagivanja desnoj gerili koja je tijekom procesa na sud neprestano vršila pritisak. Ipak, Lozina nije suspendiran, već sudi i dalje.

Na odluku Vrhovnoga suda, koja je ukinula tu nesumnjivo bezobraznu presudu i postavila novo sudsko vijeće koje će voditi postupak, taj Lozina je reagirao u stilu uvrijeđenog birtaškog prgavca i za svoju smjenu javno optužio Vesnu Škare-Ožbolt, Foreign Office, State Department, međunarodnu zajednicu, OESS, inozemne tajne službe, standardni niz neprijatelja iz vokabulara lokalnih teoretičara zavjere. U normalnom pravnom sustavu protiv Lozine bi se poduzele disciplinske mjere. Kakav je to sudac, koji na odluku Vrhovnoga suda koja mu nije po volji uzvraća uličarskim uvredama, insinuacijama i napadima na instituciju koja ga je smijenila? Gdje toga ima, osim u Hrvatskoj, u kojoj se profil poput Lozine – iako na državnoj plaći i s državnim odgovornostima – tretira kao prirodan i sastavni dio lokalnoga pravosudnoga folklora, manje sudac a više varijanta “simpatičnoga” narodnoga zabavljača koji raspolaže s pravom da sudnicu, ako to poželi, pretvori u desničarsku estradu?

STUPAC TJEDNA: Dr. MIROSLAV RADMAN; SLUČAJ BUDAK

Netko je anonimno prijavio dr-a Radmana u povodu obnove vile Dalmacija, što se dakako ne može prihvatiti kao argument protiv čovjeka, ali angažman uvaženoga znanstvenika na stvaranju njegovoga instituta ipak ne proizvodi posebno oduševljenje publike. Dr. Radman voli prijetiti da će otići ako ga ovdje ne dožive kao molekularnoga mesiju, i isticati kako se zapravo žrtvuje za Hrvatsku jer drugdje može proći neusporedivo bolje. Bilo kakvo spominjanje osobne “žrtve za Hrvatsku” ponešto je nižerazredan i neuvjerljiv oblik javnoga komuniciranja.
Autor ovih redaka čvrsto sumnja da dr. Radman, iako je “gotovo nobelovac”, može dobiti palaču na Azurnoj obali, u Monacu ili Palma De Mallorci koju će mu država urediti da u njoj provodi eksperimente, živi i održava tečajeve. U Hrvatskoj je to dobio, i njegova spremnost na “žrtvu” je – s opisanog aspekta – toliko snažna da ne namjerava otići samo zato jer, kako reče, ne želi dopustiti da se u vilu Dalmacija umjesto njega usele “nekakvi paraziti”. Samo naprijed, doktore. Nije beg cicija.

• * *
  Preko ljeta se skupilo nešto “hrvatskih rodoljuba” iz prekomorskih zemalja da bi u Lici podigli spomenik Mili Budaku, autoru rasnih zakona u NDH na temelju kojih se odlazilo u konclogore. Zanimljiva je ta vrsta turizma i nacionalnoga reuniona*. Uz ovakvu benevolentnost režima “rodoljubi” drugo ljeto mogu doletjeti i podići spomenik Paveliću, Luburiću ili možda Hitleru (koji se u Njemačkoj i Francuskoj ionako već postupno vraća u modu).