Objavljeno u Nacionalu br. 459, 2004-08-31

Autor: Damir Radić

FILM

Ono što je HDZ povjeravao Sedlaru i Vrdoljaku, mudri kineski komunisti dali su svom najprestižnijem režiseru

'Heroj' Zhanga Yimoua, nominiran za Oscara za najbolji film izvan engleskog govornog područja, najskuplji je kineski film svih vremena, fascinantan i raskošan, iako pomalo kičast

Damir RadićDamir RadićU zadnjih 15-ak godina kineska odnosno kinesko-hongkonško-tajvanska kinematografija je, uz iransku, svjetski najprestižnija nacionalna kinematografija, a njezine užekineske perjanice su Chen Kaige i Zhang Yimou, vodeći predstavnici tzv. pete generacije kineskog filma. Dakako, zahvaljujući dobro znanom statusu hollywoodske kolonije, koji Hrvatska ustrajno njeguje, u zadnje vrijeme srećom s manje žara, u našim kinima nismo imali prilike vidjeti nijedan Zhangov film, dok nam je od Chenovih radova dostupan bio samo canneski pobjednik “Zbogom moja konkubino” iz 1992. Ipak, Zhangov opus Hrvatima nije ostao potpuna nepoznanica: potkraj postojanja socijalističke Jugoslavije na televiziji je prikazan njegov debitantski film, epska povijesna drama “Crveni sijerak”, kojim je 1988. trijumfirao u Berlinu, a prije dvije-tri godine na videu su izdana dva njegova novija uratka: socijalna humorna drama “Svatko je najvažniji”, kojom je 1998. trijumfirao u Veneciji, i nostalgično-melankolični ljubavni film “Put kući”, kojim je 2000. u Berlinu osvojio Srebrnog medvjeda. Nekoliko godina prije, na videu je objavljen i najbolji u nas viđeni Zhangov film, kostimirani mafijaški krimić ”Šangajska trijada” iz 1995., koji je u Cannesu nagrađen Velikom tehničkom nagradom žirija te je nominiran za Oscara u kategoriji najbolje fotografije.

Zhang Yimou, koji je imao čitav život problema s komunističkim vlastodršcima, snimio je film posvećen MaouNakon što smo nedavno dočekali prvo redovno kino prikazivanje tako uglednih sineasta kao što su Aki Kaurismäki i Takeshi Kitano, u hrvatskoj kino distribuciji zaigrao je napokon i jedan film Zhanga Yimoua, doduše ne najnovija “Kuća letećih bodeža”, nego njegov predzadnji ostvaraj, dvije godine stari “Heroj”, veliki azijski kino hit nominiran za Oscara u kategoriji najboljeg filma izvan engleskog govornog područja, što mu međutim sve do prošlog tjedna nije osiguralo američku kino distribuciju, pa nije čudno što je toliko kasnila i ona hrvatska, ropski ovisna o američkim kriterijima.

Zhang Yimou (po zapadnjačkom običaju trebalo bi pisati Yimou Zhang jer je Yimou ime a Zhang prezime, no za razliku od slučaja Japanaca, ali i Mađara, koji također prvo pišu prezime pa ime, a zapadnjačka praksa ih prilagođuje svojoj tradiciji, u kineskom slučaju poštuje se domicilna tradicija te se na Zapadu sva kineska imena pišu po načelu prezime pa ime, osim u slučaju kad osobe imaju zapadnjačko ime, no tad se i u Kini poštuje načelo ime pa prezime), jednako kao i spomenuti mu generacijski sudrug Chen Kaige, kojem je Zhang kao direktor fotografije (Zhang je naime diplomirao kameru a ne režiju, a kao lijep i fotogeničan muškarac s uspjehom se okušao i kao glumac) snimio nekoliko prvih filmova, bio je jedna od brojnih žrtava kulturne revolucije, a ni slom tzv. četveročlane bande i liberalnija klima 80-ih i pogotovo 90-ih nije ga u potpunosti poštedjela. Kao autor koji je pokušao ne bježati od politički intrigantnih tema, makar ih zahvaćajući implicitno, a pri tom i sin bivšeg kuomintanškog časnika, dakle par excellence “klasnog neprijatelja”, doživio je da njegov velik svjetski uspjeh domovinska komunistička vlast dočekuje sa sumnjom i da se pred njegov rad postavljaju cenzorska ograničenja. Pritisak je, čini se, bio prevelik, jer Zhang je naposljetku pristao na u mnogo čemu podoban i svakako poprilično patetičan, prije spomenut film “Svatko je najvažniji”, a podobni tonovi u nekoj mjeri prožimaju i intimistički “Put kući”, no sve je to, reklo bi se, sitnica u usporedbi s političkim inklinacijama “Heroja”.

“Heroj” – vizualno impresivno raskošno ostvarenje koje na način “Tigra i zmaja” radi na meditativno-metafizičkom produbljivanju tradicionalnoga kineskog trivijalnog žanra borilačkog filma, oslanjajući se pritom i na, vjerojatno “Rashomonom” nadahnutu, složenost pripovjednih perspektiva (istu priču triput ispričaju dvojica pripovjedača, pri čemu je prvo pripovijedanje zavaravajuće, drugo pretpostavka onog što se moglo dogoditi, a treće napokon ono što se stvarno dogodilo, s tim da treću naraciju, koju priča prvi pripovjedač, usložnjava priča u priči trećeg pripovjedača, koju prenosi prvi narator) – tematizira legendu po kojoj su se četvero vrhunskih boraca kraljevstva Zhao, troje mačevaoca i jedan kopljaš, u trećem stoljeću prije naše ere, urotili da bi ubili imperijalistički nastrojenog i okrutnog kralja dinastije Qin. Najproduhovljeniji među njima, kaligraf i mačevaoc Slomljeni Mač, neočekivano odustaje jer je shvatio “višu istinu”, a ta je da kralj dinastije Qin želi porobiti ostalih šest kraljevstva kako bi stvorio ujedinjeno kinesko carstvo u kojem će vladati mir i prosperitet (od Qin ili Chin, ovisno o transliteraciji, dolaze i današnji zapadnjački nazivi Kina, China itd.). Sve okrutnosti koje kralj čini u službi su tog “višeg”, “plemenitog” cilja, jer, kako kaže konfucijanska tradicija eksplicirana u filmu – ”što je patnja jednog prema patnjama mnogih”, tj. individualne težnje moraju biti podložne kolektivnima, odnosno tzv. općem dobru (na ovom mjestu može se primijetiti da je Kristov nauk, mada također dominantno usmjeren općem, poučavao da treba ostaviti cijelo stado da bi se našla jedna, zalutala ovčica, čime je također pridonio zapadnjačkom individualizmu, ideji koja je u Kini sve do prvih desetljeća 20. stoljeća bila posve potisnuta).

Kralj Qina Yin Zheng, poznatiji kao prvi kineski car Qin Shi Huangdi, bio je žestoki kritičar tradicije, napose konfucijanizma, a pobornik modernizacije, reformi i legalističke doktrine kojom je u Kini već tad de facto dokinut feudalni sustav u onom obliku koji će Europa tek upoznati (kineski seljaci dobili su osobnu slobodu). No istovremeno je bio nemilosrdan autokrat i spaljivač “nepoćudnih” knjiga. Zanimljivo, Mao Zedong bio je Huangdijev velik poštovatelj, a nije teško dokučiti zašto. Jednako kao on bio je protivnik tradicije, napose konfucijanizma (mada su mu neke Konfucijeve mudrosti bile drage, posebno ona da je “neodmjereno antagoniziranje pojedinaca s vlašću u osnovi nemoralno”), jednako kao on nije birao sredstva da ostvari viziju “općeg dobra” i velike, moćne, centralizirane Kine, jednako kao on provodio je žestoku cenzuru na svim područjima. Drugim riječima, Mao se u neku ruku identificirao s Huangdijem, slično kao Staljin s Ivanom Groznim, a kako “Heroj” nedvojbeno odaje počast caru koji u kineskoj historiografiji prije Maoa nije shvaćan ultimativno pozitivno, jasno je da je film u najmanju ruku implicitna posveta Maou, čiji je status u Kini i danas uglavnom nepovrediv. On je doduše posveta i onima koji su bili s druge strane (ponajprije kuomintanškim nacionalistima), no najviše onima od njih koji su shvatili i priznali “veliku misiju” Maoa i Komunističke partije Kine. (Posebna bi pak tema za obradu mogao biti radikalizam glavnog ženskog lika, Letećeg Snijega, u svjetlu mogućeg razumijevanja ljevičarskog radikalizma Maoove supruge Jiang Qing, predvodnice “četveročlane bande”, ujedno i dežurne žrtve kojoj se s lakoćom pripisuju i Maove zablude, kako se njegov “svijetli lik” ne bi ukaljao).

S obzirom na iznesene činjenice, nije čudno da je “Heroj” najskuplji kineski film svih vremena, jer režim nije imao razloga štedjeti na ideološki tako mu naklonjenom projektu, koji istovremeno zagovara nacionalno pomirenje i priznaje komunistički primat. Kineski vlastodršci, za razliku od npr. suvremenih hrvatskih, bili su međutim dovoljno mudri da ostvarenje podobnog projekta povjere dokazanom autoru poput Zhanga, koji je još uvijek u punoj kreativnoj snazi. Suprotno mudrim kineskim komunistima, hadezeovske nevježe takve su projekte povjeravali nedoraslom Jakovu Sedlaru, odnosno kreativno odavno ishlapjelom Antunu Vrdoljaku. A vodeći hrvatski kino prikazivač CineStar kao da slijedi tu politiku, već šesti mjesec u svojim kinima cijedi “Dugu mračnu noć”, dok za “Heroja”, visokomaniristični rad svjetski uglednog filmaša, koji svojim manirizmom istovremeno fascinira, ali i zalazi na područje kiča, no potentnog kiča, za takav dakle film CineStar nije mogao pronaći mjesta u svojim dvoranama.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika