Srećko JurdanaKako stvari stoje, Stipe Mesić će na predsjedničkim izborima nastupiti de facto bez protukandidata, tj. bez oponenta koji bi ga ozbiljno mogao ugroziti. Nacional je nedavno napisao da bi Sanader “najradije prespavao predsjedničke izbore”, a Vladimir Šeks je nakon toga izjavio (u Jutarnjem listu) da HDZ ne priprema nikakvo posebno jako ime za borbu s Mesićem, pošto mu ionako zbog svijeta ne bi odgovaralo da zauzme tri najvažnije političke funkcije u državi. Mesić, dakle, ide gotovo sam protiv zvijezda. Kad se pokojni Tuđman zaticao u sličnim prilikama – da ga na partijskim skupovima biraju po automatizmu ili aklamacijom jer nitko drugi nema volje za natjecanje – nazivao je to “pobjedom stvarne, a ne formalne demokracije”. Tuđman se panično bojao bilo kakve konkurencije (da mu preko nje delegati na tajnom glasanju ne bi “zabili kajlu”), ali ona mu je trebala zbog očuvanja forme i u jednom trenutku hrabro je naredio (politički krajnje marginalnoj a ujedno i pomalo komičnoj) Vesni Girardi-Jurkić da nastupi kao njegov jedini protukandidat za mjesto predsjednika HDZ-a. Tko će, alegorijski rečeno, biti Mesićeva Vesna Girardi-Jurkić?

Ako je o HDZ-u riječ, nešto se u zadnje vrijeme špekulira s Draganom Primorcem. Politički nesumnjivo marginalan kao svojedobno i spomenuta gospođa, u svojoj ministarskoj “struci” istaknuo se nedavno bezrazložnim skraćenjem ljetnih školskih praznika, a prije toga prevarantskom najavom da odlikaši mogu kupiti kompjutore po upola manjoj cijeni. »ini se da je prepoznao ostapbenderovštinu* dr. Miroslava Radmana i njegovog instituta u vili Dalmacija, ali nema dovoljno volje ni utjecaja da uđe u otvoreni sukob sa znanstveno-politički etabliranim hohštaplerajem*. Kao pseudokandidat za predsjednika, zapravo je idealan. Druge stranke nemaju nikoga; njihov kandidat je Mesić.

Mesićeva unikatnost na predsjedničkoj sceni proizlazi više iz objektivne beznačajnosti njegovoga položaja negoli iz vrhunske vrijednosti njegove javne figure. Hrvatski politički život – ovakav kakav jest, pomalo natruo i kronično lišen pozitivnih iznenađenja – realizira se u dovoljnoj mjeri preko parlamenta, vlade i stranaka, i manje-više socijalitski orijentirani šef države u njemu ne igra presudnu ulogu. Mesićev problem nisu u prvome redu smanjene ovlasti, već isforsirana ideologija “građanina-predsjednika” koja je predsjedničku dužnost u pojedinim trenucima profanirala preko svake mjere. Mesić je nekritički sklon nižerazrednome polemiziranju.

Antun Vrdoljak nazvao ga je zadnjih dana u novinama “haaškim špijunom” i uvredljivo poručio publici da takvom čovjeku ne želi nabavljati ulaznice za Olimpijadu. Događaj ima psihopolitičku pozadinu. Vrdoljak je naizgled ekscesna osoba, sklona brzopletim izjavama, ali u stvarnosti je uvijek znao odlično procijeniti kakav se tip “brzopletosti” režimu dopada, a kakav ne. Iako “spontan” i “konfliktan”, bio je u savršenim odnosima najprije s titoistima, zatim s reformiranim titoistima-nacionalistima, nakon njih opet s rigidnim titoistima, i na kraju s Tuđmanom (dok ga na položaju poglavarova dvorskoga zabavljača nije trijumfalno zamijenio Miroslav Blažević). I kad je osvojio dugo čekanu sinekuru u Međunarodnom olimpijskom odboru koja mu je unutar režima davala prividnu autonomiju, dobro je pazio da ničim ne dovede u pitanje autoritet Tuđmana i HDZ-a. Ako se čovjek s tako istančanim njuhom za odnose snaga danas javno sprda s predsjednikom države, to evidentno znači da se on tog predsjednika nimalo ne boji i da ga smatra irelevantnim za svoj status i ambicije.

Mesić je Vrdoljakovu uvredu mogao u javnosti ignorirati, što bi bilo u skladu s autoritetom predsjednika, a u isto vrijeme eventualno – preko drugih ljudi i institucija – pokrenuti inicijativu da se u MMO-u na njegovog ofenzera* primijene nekakve sankcije. Kakvo je to ponašanje, uostalom, kad član najjačeg međunarodnog sportskog tijela napada svoga predsjednika zbog ustavne suradnje s najjačom međunarodnom sudskom institucijom? Mesić se, međutim, odlučio spustiti na Vrdoljakovu razinu i ući s njim osobno u mlaku domobransku polemiku na temu “ustavnih obaveza predsjednika prema Haagu”, potvrđujući na jednoj strani svoju nesklonost konfrontaciji (da mu ova posredno ne našteti u kampanji), i na drugoj svoju nesposobnost zadržavanja distance prema trivijalnim provokacijama.

Po sličnome obrascu upustio se zadnjih dana – na stranicama ljevičarskoga fanzina* – u poimeničnu izravnu svađu s urednikom minornoga i histeričnoga desničarskoga fanzina* s desetak čitalaca (koji po čudnoj inerciji godinama, s malim iznosom doduše, financira država), uvrijeđen jer ga dotični neprestano podvrgava nebuloznim napadima. Ukratko, kontinuiranim ulaženjem u neprilične diskusije i snižavanjem razine svojih nastupa, Mesić je koncept “građanina-predsjednika” pretvorio u koncept predsjednika bez karizme, s kojim nacija ništa bitno ni ne gubi, ni ne dobiva. Ako na političkoj sceni nema osobe koja će predsjedničku funkciju prožeti intelektualnim autoritetom i suverenim osjećajem za kontekst – kao što je nema – gospodin Mesić ostaje najbolji izbor, i to je svima jasno.

STUPAC TJEDNA: OPĆA ŠUTNJA O AFERI BRITANSKOGA PRISLUŠKIVANJA

Nacional je u zadnjem broju objavio veći tekst – zapravo otkriće bez premca – na temu britanske tajne službe MI 6 koja u Hrvatskoj već dulje vrijeme prisluškuje građane, a potporu za taj posao pružaju joj vlada i premijer. Agenti MI 6 u Hrvatskoj operiraju u sklopu “potrage za jatacima Ante Gotovine”. Dovukli su ovdje kombije Bedford opremljene modernim elektronskim uređajima, u njima registriraju razne telefonske razgovore, potom njihov sadržaj i sumnjive brojeve proslijeđuju londonskoj centrali. Na teritoriju suverene države djeluju kao autonomna jedinica. Njihova vozila dobila su domaće registarske tablice i čuva ih domaća tajna služba, tj. POA, nominalno zadužena za protuobavještajnu djelatnost ali u stvarnosti – kako vidimo – pretvorena u pomoćnu ispostavu inozemne agenture.

O. K. Stvari su takve kakve jesu. Sanader je operaciju MI 6 na hrvatskom teritoriju dopustio u okviru nagodbe s Londonom oko pozitivnoga avisa*, i o svrsishodnosti ili političkoj opravdanosti tog poteza može se raspravljati. Međutim, ne raspravlja se. Pred Nacionalovim tekstom svi se prave gluhi, nijemi i slijepi, kao da nije ni objavljen. Iako nemaju nikakvih zanimljivih tema, ignorirale su ga i druge novine i televizija, kao da je kužan. O njemu šute političke stranke, koje se inače bave sudbinskim temama alkohola za volanom i broja noćenja u kolovozu u odnosu na prošlu godinu. Vlada je objavila mlaki demanti i na tome je sve stalo, svi su otklimali glavama i nastavili šutjeti premda je riječ o političkoj senzaciji prvoga reda.

Za Sanadera, koji se ovdje postavio “u tajnu službu Njezinog Veličanstva”, jasno je da aferu želi na brzinu zataškati, ali kad čovjek pogleda druge jalovo servilne umove koji se motaju po medijsko-političkome prostoru, hvata ga blaga nauzeja*.